Ponekad društva imaju rijetku privilegiju da na trenutak zavire u svoju budućnost. TIMSS longitudinalna studija, čiji su rezultati upravo objavljeni, jedna je od takvih rijetkih prilika – svojevrsni rendgenski snimak znanja naših desetogodišnjaka koji, sviđalo nam se to ili ne, prilično tačno pokazuje kako će izgledati Crna Gora za dvadesetak godina, kada ova djeca budu u zenitu svoje radne i životne snage.
Pišem ovo kao neko ko se ovim temama bavi više od dvije decenije, kroz rad za OECD-a, Uneska i istraživačkih instituta Evropske unije, upravo na međunarodnim istraživanjima poput PISA-e, TIMSS-a, PIRLS-a i sličnih. Ove studije nijesu akademska egzibicija – one mjere osnovne kompetencije koje savremene ekonomije i društva smatraju ključnim: razumijevanje pročitanog, matematičko razmišljanje, naučnu pismenost, rješavanje problema. To su sposobnosti na kojima počiva produktivnost, inovativnost i otpornost jednog društva.
Dugogodišnji obrazovni zaostatak
Ako pogledamo istoriju učešća Crne Gore u međunarodnim istraživanjima, slika je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća – i takva je već decenijama.
- Na TIMSS-u 2019, naši učenici četvrtog razreda su u prirodnim naukama postigli u prosjeku oko 450 poena, značajno ispod međunarodnog prosjeka 500 i daleko ispod većine evropskih zemalja.
- U PIRLS-u 2021, koji mjeri čitalačku pismenost četvrtog razreda, Crna Gora je ostvarila prosjek od 487 poena, dok je Slovenija imala 520, a Hrvatska 514 – dakle, za oko 30 i više poena više od nas.
- PISA 2018 je pokazala da naši petnaestogodišnjaci zaostaju za OECD prosjekom za oko 60–70 poena u čitanju, matematici i nauci (Crna Gora: 421 u čitanju, 430 u matematici, 415 u nauci).
- U PISA 2022 razlika se nije smanjila – naprotiv, u matematici smo pali na 406 poena, dok je OECD prosjek 472, a većina evropskih zemalja, uključujući Sloveniju i Hrvatsku, znatno iznad toga.
Sve ove studije – različitih nivoa, uzrasta i metodologija – govore istu priču: djeca u Crnoj Gori, gledano u prosjeku, uče manje i sporije od svojih vršnjaka u većini evropskih zemalja i čak od većine zemalja u regionu.
Šta je posebno u TIMSS longitudinalnoj studiji?
TIMSS longitudinal nije „još jedno“ testiranje. Po prvi put mi pratimo ISTU generaciju učenika u toku jedne školske godine – od četvrtog do petog razreda – i mjerimo koliko su zaista napredovali u matematici i prirodnim naukama.
Klasični TIMSS, PISA ili PIRLS daju nam „fotografiju“ – trenutni nivo znanja u određenom uzrastu. TIMSS longitudinal daje „film“: koliko za godinu dana djeca stvarno nauče u našim učionicama, kako se to razlikuje između zemalja, i – što je posebno važno – kako se razlikuje između djece iz bogatijih i siromašnijih porodica, različitih škola i okruženja.
To je izuzetno moćan alat: više ne govorimo samo „naši su slabiji od drugih“, već možemo tačno da vidimo da li škola smanjuje ili produbljuje razlike među djecom, i da li naš sistem „dodaje vrijednost“ znanju u odnosu na početni nivo.
Gdje je Crna Gora u ovoj priči?
U TIMSS longitudinalnoj studiji učestvovalo je devet zemalja: Slovenija, Italija, Švedska, Koreja, Gruzija, Jordan, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Crna Gora.
Crnogorski učenici su već na početku (u četvrtom razredu) bili ispod gotovo svih zapadnoevropskih i većine drugih zemalja u studiji:
- Matematika, 4. razred: Crna Gora 476 poena, Slovenija 513.
- Matematika, 5. razred: Crna Gora 494, Slovenija 555.
- Nauka, 4. razred: Crna Gora 461, Slovenija 525.
- Nauka, 5. razred: Crna Gora 479, Slovenija 563.
Dakle, već sa deset godina naša djeca zaostaju za slovenačkim vršnjacima za oko 37 poena u matematici i 64 poena u nauci, a godinu dana kasnije taj jaz raste na preko 60 poena u matematici i preko 80 poena u nauci.
U pogledu napretka tokom godine, prosječan rast u Crnoj Gori je:
- +17 poena u matematici,
- +18 poena u nauci.
Za poređenje, Slovenija u istoj godini ostvaruje:
- +42 poena u matematici,
- +37 poena u nauci.
Italija, Švedska i Koreja takođe ostvaruju znatno veći rast od Crne Gore. Mi smo po dinamici napretka bliži Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Jordanu nego Sloveniji ili zapadnoevropskim državama.
Kada bismo napravili jednu grubu, konzervativnu računicu: da bi crnogorski desetogodišnjaci dostigli znanje koje danas imaju njihovi vršnjaci u Sloveniji, pri sadašnjem tempu napretka trebalo bi im najmanje tri do četiri školske godine u matematici i oko četiri do pet godina u prirodnim naukama. Drugim riječima, mi ne samo da ne sustižemo nego još više zaostajemo za razvijenim svijetom.
Ko u Crnoj Gori zapravo uči – a ko stoji u mjestu?
Posebno alarmantan dio izvještaja tiče se socijalnih razlika. TIMSS longitudinal detaljno pokazuje koliko napreduju djeca iz različitih socio-ekonomskih slojeva. Za Crnu Goru podaci su porazni:
- U matematici, učenici iz dobrostojećih porodica napreduju za oko 24 poena, djeca iz „srednjeg“ sloja za oko 19 poena, dok djeca iz najsiromašnijih 16% porodica napreduju u prosjeku svega 2 poena tokom cijele godine (što je skor koji nije statistički značajno različit od 0, odnosno za ovu grupu nije sigurno da li ikakav rast i postoji).
- U nauci je slika nešto manje dramatična, ali i dalje vrlo zabrinjavajuća: najbogatiji napreduju oko 20 poena, srednji sloj 21 poen, dok najsiromašniji napreduju oko 9 poena.
Drugim riječima: djeca iz obrazovanijih i materijalno obezbijeđenijih porodica napreduju, a djeca iz najnižeg socio-ekonomskog sloja gotovo da stagniraju. Sistem obrazovanja, umjesto da smanjuje razlike, u značajnoj mjeri ih učvršćuje ili čak produbljuje.
Ovo je suprotno jednoj od ključnih funkcija javnog obrazovanja: da djeci rođenoj u siromaštvu otvori vrata ka izlazu iz začaranog kruga siromaštva i socijalne isključenosti.
Posebno je indikativno da nijedan od naših zvaničnika u prvim saopštenjima nije ni pomenuo ove podatke, iako su oni suštinski za razumijevanje pravde i efikasnosti sistema.
„Zadovoljstvo“ rezultatom: opasna samoobmana
U saopštenjima Ministarstva, Ispitnog centra i Vlade naglašava se da su učenici iz Crne Gore „ostvarili značajan napredak“ i da je zabilježen „ohrabrujući trend“. Kao ključni argument navodi se rast prosječnog skora od oko 17 poena u matematici i 18 poena u nauci.
Tu nastaje nekoliko ozbiljnih problema:
- Rast je očekivan već samim prirodnim razvojem djece. Kada ista djeca godinu dana kasnije ponovo rade test, čak i bez ikakvih promjena u kvalitetu nastave, očekivao bi se određeni rast – jednostavno zato što su starija, zrelija i imaju još godinu dana životnog iskustva.
- Naš rast je među najmanjim u studiji. Većina zemalja u istraživanju ima znatno veći rast – Slovenija više nego dvostruko veći, a zapadnoevropske zemlje su iznad nas i po početnom nivou i po dinamici napretka.
- Krećemo sa loše startne pozicije. Ako ste već na zaostatku, mali rast nije razlog za slavlje, već signal dodatnog zaostajanja. Zamislite trku u kojoj je Crna Gora daleko iza vodeće grupe, a onda svi trče malo brže od nas: razmak se povećava, iako i mi „ubrzavamo“.
- Javnosti se ne nudi nikakav kontekst. Broj od 17 ili 18 poena se saopštava bez objašnjenja da je prosjek skale 500, bez poređenja sa drugim zemljama, bez objašnjenja koliko je to malo u odnosu na razlike između zemalja ili na ono što bi nam bilo potrebno da sustignemo makar regionalne lidere.
Na taj način, politički diskurs opasno relativizuje ozbiljnost situacije. Umjesto da ovi rezultati budu shvaćeni kao alarm za hitne i duboke reforme, oni se predstavljaju kao potvrda da „idemo u dobrom pravcu“.
Šta bi trebalo uraditi?
Ako ove rezultate shvatimo ozbiljno – a trebalo bi – najmanje što nam je potrebno je sljedeće:
- Jasno priznati da imamo obrazovnu krizu. Umjesto samohvale zbog „napretka“, potrebno je zvanično i javno reći da Crna Gora decenijama zaostaje u ključnim kompetencijama i da TIMSS longitudinal pokazuje da taj jaz ne nestaje, već se učvršćuje.
- Postaviti ambiciozne, ali realne ciljeve. Na primjer: u narednom ciklusu PISA/TIMSS/PIRLS smanjiti jaz prema prosjeku EU/OECD za najmanje 20–30 poena i značajno smanjiti razlike između djece različitog socio-ekonomskog statusa.
- Fokusirati se na rani osnovni nivo – prve razrede. Istraživanja jasno pokazuju da ulaganja u ranu pismenost i računanje imaju najveći efekat. To znači: sistemska podrška učiteljima, jasni standardi, kvalitetni udžbenici, dodatna podrška djeci koja zaostaju.
- Usmjeriti posebne resurse na škole koje rade sa siromašnijom djecom. TIMSS longitudinal nam tačno pokazuje gdje djeca ne napreduju. Tamo je potrebno više pedagoga, asistenata, ciljane obuke nastavnika, dodatna nastava i saradnja sa porodicama.
- Koristiti međunarodne studije kao alat za politiku, a ne za PR. Potrebno je da se rezultati ovih istraživanja sistematski analiziraju od strane nezavisnih eksperata, da se o njima javno raspravlja u parlamentu, školskim odborima i stručnim tijelima, i da iz tih rasprava proizađu konkretne mjere, rokovi i odgovornosti.
- Ojačati profesionalnu odgovornost, ali i podršku nastavnicima. Ovo nije poziv da se krivica svali na učitelje. Naprotiv – potrebno je da im se obezbijedi više podrške, bolje obuke, manji administrativni teret i jasni, realni standardi, ali i da sistem bude odgovoran za rezultate, od vrha ministarstva do svake škole.
Kako ubuduće saopštavati ovakve rezultate?
Konačno, jedan važan aspekt je način komunikacije prema javnosti. Kada institucije saopštavaju ovako važne podatke, minimum bi trebalo da bude:
- da se jasno navede šta skala znači (prosjek 500, standardna devijacija 100),
- da se rast i nivo uporede sa drugim zemljama u studiji i sa prethodnim ciklusima,
- da se naznači položaj Crne Gore u odnosu na region i EU,
- da se posebno istaknu podaci o nejednakostima (razlike po socio-ekonomskom statusu, polu, jeziku kod kuće, urbanom/ruralnom okruženju).
Bez toga, pozivanje na „rast od 17 poena“ bez skale i konteksta više liči na marketing nego na ozbiljno informisanje javnosti.
Za medije i novinare postoji dodatna odgovornost: kod ovakvih studija potrebno je postaviti barem tri osnovna pitanja svima koji ih predstavljaju:
(1) „U odnosu na koga smo napredovali?“
(2) „Koliki je jaz u odnosu na zemlje sa kojima se želimo upoređivati?“
(3) „Šta se dešava sa najugroženijim učenicima?“
Bez tih pitanja, rizikujemo da umjesto kritičkog izvještavanja dobijemo prenošenje saopštenja.
Rezultati TIMSS longitudinalne studije nijesu povod za slavlje. Oni su ozbiljno upozorenje da će, ako se ništa ne promijeni, generacije koje danas sjede u našim klupama sjutra ući u svijet rada i građanskog života sa značajnim deficitima u znanju koje je presudno za razvoj zemlje.
Ako ovu rijetku priliku da „zavirimo u budućnost“ iskoristimo samo za samohvalu i kratki medijski ciklus, platićemo cijenu za dvadeset godina. Ako je iskoristimo da priznamo problem, preuzmemo odgovornost i pokrenemo duboke, sistemske promjene – još uvijek imamo šansu da tu budućnost učinimo znatno boljom nego što nam današnji podaci predviđaju.
Autor je psiholog i analitičar javnih politika sa bogatim profesionalnim iskustvom stečenim u nekim od najznačajnijih međunarodnih organizacija, uključujući OECD, UNESCO, EUROFOUND i CEDEFOP
Bonus video:
