Odrastao sam sa likom na novčanici od deset dinara. Oni koji su u isto vrijeme proveli djetinjstvo i mladost u Jugoslaviji – šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka – često tom liku pripisuju ime šampiona rudarstva Alije Sirotanovića. Varljiva su sjećanja. Lik na novčanici nije bio rudar. Zvao se Arif Heralić, bio je livac u Željezari Zenica. Za njegov osmijeh se moglo kupiti pola poslastičarnice. Poslije je taj osmijeh pojela inflacija.
O ovome razmišljam dok ulazim kroz kapiju bivšeg najvećeg rudnika crnog uglja na svijetu. „Carinski savez“ je doduše čudno ime za rudnik. Ali je carinski savez u 19. vijeku bio korak ka ekonomskom ujedinjenju njemačkih zemalja, pa su ga tadašnji patrioti ovjekovječili u imenu rudnika.
U ogromnom kompleksu pronalazim ulaz u Rurski muzej koji je zauzeo centralno mjesto u Carinskom savezu, u kojem se od 1986. više ne vadi ugalj. Dug je put pokretnim stepenicama do platforme sa ulazom u muzej.
Ovamo, na periferiju Esena, došao sam da bih obišao izložbu „Zemlja hiljadu vatri“. U prospektu izložbe kaže se da su još od 19. vijeka visoke peći, rudnici, koksare, teška industrija sa dimom i vatrom fascinirali umjetnike. Oni su svjedočili o preobražaju Rurske oblasti koja će postati industrijski centar svijeta. Pritom je pogled umjetnika bio različit – od euforije i opijenosti novim, preko romantizovanja teškog rada, ideološko-propagandnog stilizovanja, do kritičkog preispitivanja ožiljaka koje čovjek ovakvim zahvatima ostavlja na licu zemlje.
U muzeju su zadržali nazive iz rudarskih vremena. Objašnjavaju mi da sam na nivou 24, a da je izložba na nivou 12. Tražeći lift prolazim kroz ogromne hale. Ovdje je sve veće nego što sam zamišljao. Prije nego što se spustim do izložbe, pogledam veliki eksponat na ulazu.
To je prava gromada uglja. Nisam mogao da odolim. Stavio sam dlan na hrapavu površinu. Iz sjećanja iskrsnuše slike: komšije se dovikuju dok ubacuju ćumur u podrum. Ili – bubnjara u osnovnoj školi, usijana od uglja iz Kreke, žari obraze djece, dok se napolju sumrak bori sa debelim snijegom. Mogao je to biti neki decembar.
PRIVATNA ZBIRKA LUDVIGA ŠENEFELDA
Izložba ne bi bila moguća, da istoričar i komunikolog Ludvig Šenefeld nije decenijama skupljao umjetničke odgovore na industrijski uspon i pad Rurske oblasti. Preko 1 500 slika i objekata je sabrao tako što je umjetnička djela katkad spasavao od uništenja i nebrige potomaka, pronalazio ih je na virtuelnim aukcijama, putovao u daleke gradove gdje su rasprodavali kolekcije preminulih ljubitelja industrijskih motiva u umjetnosti. Sve je to predao Rurskom muzeju. Izložba prikazuje 240 pažljivo odabranih slika.
Rurski muzej je zadržao ogromnu industrijsku građevinu za preradu uglja i uz velika ulaganja pretvorio ju je u jedan od najatraktivnijih izložbenih prostora današnjice.
Već na ulasku u izložbene prostorije shvatam da ovo kasno decembarsko popodne provodim na pravom mjestu. Slike su izložene tu gdje je nekada pulsirao industrijski život.
Prva slika ima suvoparni naslov: Tegljači u luci Duizburg. Nastala je oko 1950. Potpisao ju je Oto Krajzeler, koji je poslije Drugog svjetskog rata nekoliko decenija živio u Duizburgu, industrijskom gradu na Rajni. Taj grad pamtim po seriji krimića nedjeljom pod nazivom Šimanski. Tako se zvao inspektor. Pola Rurske oblasti nosi poljska prezimena. To su potomci poljskih rudara koji su još prije vijek i po počeli dolaziti trbuhom za kruhom.
Rihard Gesner je rođen na jugu Njemačke, u Augzburgu 1894, ali je u Diseldorfu živio do 1989. Pokušavao je poslije Drugog svjetskog rata da oslobodi slikarstvo nacističkog nasljeđa, naročito kada je riječ o djelima koja tematski obuhvata industriju.
Njegova slika iz druge decenije prošlog vijeka – dakle prije stotinak godina – zove se prosto Lučki grad na Rajni. Čini se da mu je tada pošlo za rukom da unese neku vrstu melanholije u pogled. Kao u ekspresionizmu, haotično i ružno, estetizovanjem, postaje privlačno. To je čarolija umjetnosti.
Iza imena slikara su uvijek godina rođenja i godina smrti. Život u zagradama od kojeg je, evo, za mene vidljiv ostao jedan trenutak kada se na velikoj rijeci gomila budućnost od uglja i čelika – budućnost satkana od napretka i bolesti, teškog rada i blagostanja, sticanja i trovanja.
Zastajem pred platnom jednog Holanđanina. Herman Hajenbrok rođen je u Amsterdamu 1871. Pekarev sin je kao slikar cijeli život osjećao bliskost sa radnicima. Nije ih sažaljevao – divio im se. Uspjelo mu je da 1923. čak osnuje Muzej rada. Danas je to poznati amsterdamski muzej NEMO.
Hajenbrok je ulazio u sve veće čeličane i rudnike Evrope. Tako je u prvoj deceniji 20. vijeka dospio i u Dortmund.
Likovni kritičari kažu da Holanđanin nije bio veliki slikar, ali dragocjeni dokumentarista industrijske ekspanzije. A jedan posjetilac je rekao da čovjek može da dobije astmu samo gledajući Hejenbrokove slike pune dima.
I mene kao da malo zagrebe grlo od zurenja u isparenja u Hejenbrokovoj koksari. Ali odbacim tu djetinjastu misao i nelagoda nestane.
POGLED SLIJEVA, POGLED ZDESNA
Grafike možda još bolje od slika pokazuju suštinu industrijskog života. Zastajem pred slikom koje pokazuje ljudsku glavu. I ne moram da pročitam potpis – odmah prepoznajem rudara. Umjetnik se zove Fric Kec, rođen je 1903. i osam decenija živio u prošlom vijeku. Karijeru je počeo kao oficir, jer otac nije imao novca da mu plati slikarsko obuku. Kec je 12 godina služio u carskoj vojsci i od otpremnine platio sebi školovanje. Samo što je počeo da izlaže, došli su nacisti na vlast. Ovaj slikar je pred rat i tokom njega imao problema sa vlastima. Umalo ga u Štutgartu nisu ubile savezničke bombe, dobar dio njegovih ranih radova se pretvorio u pepeo. Srećom, neke crteže i platna nosio je stalno sa sobom u jednom koferu, da policija prilikom pretresa njegovog stana ne bi pronašla prizore koji bi ga koštali glave. Kraj rata je dočekao u dubokoj ilegali.
Pedesetih je odlazio u Rursku oblast. Između ostalog ostavio je drvorez „Rudar“ koja ni malo ne liči na srećnog rudara sa novčanice od deset dinara. Slične motive ima niz slikara u prethodnih vijek i po – nesreće u rudnicima, mučan posao, neimaština, težak, čađav vazduh u gradovima.
Možda me ovaj lik na neki način podsjeća na spomenik rudarima poginulim u Husinskoj buni, koji je podignut u Tuzli 1955. – autor je Ivan Sabolić – a viđao sam ga skoro svaki dan kao tuzlanski gimnazijalac drugom polovinom sedamdesetih.
Erih Makler je bio na drugoj strani istorijske stvarnosti u odnosu na Keca. Uoči Prvog svjetskog rata postao je njemački šampion u brzom klizanju. Upisao je građevinski fakultet u Minhenu, ali se sve intenzivnije bavio slikarstvom. Njegova djela iz industrijskog miljea učinila su ga poznatim. Maja 1933. postaje član nacističke partije. Dok slavna imena tadašnjeg slikarstva, kao što su Maks Ernst ili Kete Kolvic u nacističkoj ideologizovanoj estetici potpadaju pod pojam „odnarođena“ ili „degenerična“ umjetnost, on dobija nagrade i izrađuje slike za visoke funkcionere.
Njegovo „Veče kod visoke peći“ iz 1938. ima u sebi romantičnu notu koja je prijala činovnicima nacističkog kulturnog pogona. Međutim, ako ne znate u kojem je kontekstu ovo djelo nastalo, može vam se desiti da vam se slika dopadne.
Najupečatljiviji primjer paktiranja sa nacističkim ideološkim imperativom jeste slikarstvo Frica Gertnera. Završio je Likovnu akademiju u Minhenu, ali je nekoliko godina živio u velelepnoj vili jednog njemačkog industrijalca u Rurskoj oblasti. Kada mu je bilo samo 30 godina, 1912. izložio je prvi put sliku „Svijetao čas“ u kojoj se moćna industrijska postrojenja na Rajni predstavljaju u romantičnom svjetlu. Gertner je on još dvadesetih godina prošlog vijeka zagovarao „jedinstvo poljoprivrede i industrije u službi otadžbini“. Mogao bi se po tome nazvati jednim od rodonačelnika nacističke estetike. Dakle, po dolasku nacista na vlast nije morao da mijenja ni ideje, ali ni izraz.
Skoro dvije decenije kasnije, oko 1940. nastala je slika „Hljeb i gvožđe“. Francuska i Poljska su okupirane, Treći Rajh na vrhuncu moći. A Gertner daje tom vremenu svoju boju. Tri puta je izlagao na Velikoj njemačkoj izložbi koja je do 1944. u Minhenu jednom godišnje predstavljala sve ono što je spadalo u vladajući nacistički ukus.
FABRIKE MUZEJIMA
Drugačiji estetski i ideološki stavovi bili su poslije Drugog svjetskog rata svakako dominantni. Više se nije tražio radnik kao nacionalni heroj. Na velika vrata se vraćaju i avangardne tehnike slikarstva koje su nacisti istisnuli iz javnog prostora.
Zastajem duže kraj jedne slike Rudolfa Kulmana. On je zapravo upisao medicinski fakultet u Beču, a paralelno s tim studirao je i umjetnost. Slikarstvo je prevagnulo. Živio je poslije rata u Kelnu. Njegove boje i forme ne kriju srodnost sa slikarskim svemirom ruske avangarde.
Sliku koja me zainteresovala nazvao je u maniru Gertnera – Čelik i željezo. Ali ni traga od ideološki napumpane patetičnosti i plakativne simboličnosti. Jasni su uticaji ekspresionizma i kubizma. Slika je nastala 1959. Zapadnonjemački slikari vraćaju na veliku scenu umjetničke tokove brutalno ugušene za vrijeme hitlerizma.
Njemačka stvarnost se mijenja. Privredno čudo. Neugodna pitanja koja postavljaju šezdesetosmaši. Naftna kriza. Njemački ugalj, ali i čelik koji je za njega vezan političkom voljom, postaju preskupi.
Od osamdesetih se zatvaraju mnogi metalurški pogoni. I opet su umjetnici koji trenutke dramatične za radnike čuvaju za potomstvo.
Slika Vilfrida Tilmana, čovjeka koji je svoj vijek proživio u poslijeratnoj Rurskoj oblasti – preminuo je prošle godine – privlači svojom ekspresivnošću. Ona ima dva naslova. „Željezara Majderih“ a odmah iza toga, u zagradama „Loši razgovori o kraju“.
Majderih je gradski okrug na sjeveru Dortmunda u kojoj je željezara hranila mnoga usta. Visoke peći su proradile 1903. Slika je nastala 1982. Umjetnikove sumnje u dobar ishod razgovora o spasu željezare obistinile su se tri godine kasnije. Posljednja smjena za sobom je zauvijek zatvorila vrata aprila 1985. Sada je na toj ogromnoj površini među ugašenim visokim pećima park sa zabavnim sadržajima.
RUDARSKA ELEGIJA
Meni su se sve vrijeme vrzmali po glavi stihovi iz pjesme Duška Trifunovića „Čisti zrak“. Naravno, uz muzičku pratnju benda Teška industrija:
Moj brat svaki dan ustaje u pet do pet i odlazi na posao –
usput kašlje usput puši usput diše čisti zrak.
Stihovi iz 1966. postali su docnije rok stvar. Duško je intuitivno ubacio dvostrukost u brata metalca. On je i simpatični heroj i luzer i mučenik i dobričina. Koliko je to daleko od „Maljčika“, a opet, i oni u hitu benda Idoli imaju neskrivenu dvostrukost – izrugivanje socijalističkom realizmu i rusofilija sovjetskog tipa isprepleteni su do neprepoznavanja.
Docnije će Vlada Divljan humorom oneobičiti temu pjevajući: „Ona radi u rudniku i život joj nije lak, i zato ne voli, ne voli muziku, ona voli ritam jak“.
Đorđe Balašević je bio najmanje dvosmislen:
Pa naspi još jednu za večite krivce, za balansere
Ne boj se, imam ja priličan cug
Naspi još jednu za umorne livce, za proletere
Večeras treća smena vraća tuđi dug.
Čedno i čudno je bilo to vrijeme kada smo voljeli junake teške industrije sa jugoslovenskih novčanica. Pomislim da vjerovatno ne bih došao na ovu izložbu da nije bilo djetinjstva u socijalizmu i mog gimnazijskog muzičkog ukusa.
Dok silazim beskrajnim pokretnim stepenicama u decembarsku noć, vidim da se razvedrilo i da se mjesec pomolio iznad napuštenog rudnika. Ako ovdje više nema rudara, dobro je da bar postoji mjesto na kojem umjetnost svjedoči o tome kako je ovdje jednom postojao ogroman ljudski mravinjak. I da je svaki mrav imao svoj san o boljem životu.
Naposljetku, sjetim se ovdje, u Rurskoj oblasti, nasmijanog Arifa. Nema više ni njega ni zemlje koja ga je stavila na novčanicu. Foto-reporter Borbe je, vjerovatno nemačkom lajkom, škljocnuo decembra 1954. Prva novčanica sa nasmijanim livcem napustila je topčidersku štampariju već 1955. Samo 16 godina kasnije, juna 1971, Arif je umro kao siromašni alkoholičar. Ali ta slika nije dogurala ni do dnevnika, a kamoli do novčanice.
Na neki način i ova izložba govori o nepremostivoj razlici između ideološkog, estetskog ili angažovanog pogleda na tešku industriju i samog života onih koji su svoje zdravlje ugradili u nju.
Bonus video:
