Vještica

dvije noći bio sam na jednoj lijepoj promociji u knjižari Kosmos - predstavljana je izuzetna knjiga Aleksandra Bečanovića “Nerazmrsivi čvor - manirizam Hansa Baldunga Grina”. (Zanosni interpretatorski vrtlog ove knjige poznat je čitaocima Arta.)

Malo ko bi očekivao da u knjizi o slikaru iz XVI vijeka naiđe na vrlo aktuelnu crnogorsku temu, ali, ne lezi vraže - upravo to se dešava. Naime, autor je objasnio da je Baldung Grin, Direrov učenik, iako nije prvoredni slikar zapadnog art kanona, bio nenadmašan u jednoj stvari - crtanju vještica.

Knjige mogu da prave čuda, kao i vještice, uostalom. Jer, ispostavlja se da je mitsko biće iz narodnih bajki i drevnih mitova danas u Crnoj Gori prisutno zahvaljujući jednom od mnogih političkih diletanata. Naravno, iako je imao želju da uvrijedi jednu ženu i neistomišljenicu, pljevaljski čelnik je samo pokazao sopstveno neznanje i pokvarenost. Tako obično i bude.

O gadosti Vraneša već je ovih dana dosta napisano, ali moguće da zahvaljujući ovom političkom zombiju - vještice nisu dobile pravu pažnju. A nema sumnje da je zaslužuju.

Krenimo od slavnog teoretičara permanentne revolucije, koga čak ni komunizam nije lišio jedne vrste straha od vještica.

Sredinom dvadesetih godina prošlog vijeka, na sjednici sovjetskih komunista koja je bila posvećena “idejnim kretanjima u literaturi” (tako su to zvali) Lav Trocki je izgovorio slavnu rečenicu: “Kao što je poznato, vještice ne postoje, osim Zinadide Hipius, naravno”.

Jasno je da prvi komesar Crvene armije nije bio ljubitelj čudesne pjesnikinje i njenih ideja, ali, dovoljno je bio “vješt” da u sve unese malo ironije, da se poigra na način koji političari obično izbjegavaju. Uostalom taj ironijski momenat možda objašnjava zašto je Trocki završio kao žrtva tiranina, a ne kao tiranin.

Ostanimo u prostoru ruske literature. Moja omiljena vještica je Margarita, iz Bulgakovljevog romana “Maestro i Margarita”.

U memoarima je Jelena Sergejevna, Bulgakovljeva životna ljubav, opisala kako je pisac doveo u raskošno opremljen stan, gdje ih je dočekao čovjek obučen kao stranac, a što je tridesetih godina u Moskvi bilo sasvim netipično. Stariji muškarac je zagrlio i poljubio, a onda rekao piscu: “Miša, ona je vještica”. Tako je rođena najveličanstvenija vještica moderne literature.

I Kortasarova Maga iz “Školica” ima nešto od vještice. Moć da nestane, ako ništa drugo...

Nakon svega jasno je da je riječ o složenijoj pojavi od puke političke etikete ili folklorne figure.

Vjerujem da je ta oznaka i nastala iz muškog straha pred onim što je nedokučivo kod žena. Zato je klasična vještica iz bajki takva karikatura, jer svjedoči ovaj golemi strah pred onim što žene čini u određenom smislu superiornijim bićima. Zato sve zaista fascinantne žene imaju nešto od vještičje aure.

Ovaj lik iz Pljevalja, naravno, ne zna što priča. O bilo čemo da govori, ne samo o “vješticama”.

Uzgred, Njegoševa vještica zapravo nije vještica. Riječ je o onome što se danas zove “specijalni rat”. Ona je, dakle, poslata da glumi vješticu, a puk spremno u to povjeruje. Glavari znaju da su to gluposti. Vještica očas bude “demaskirana”, ali očito je veliki pjesnik htio reći nešto o povodljivosti puka, ali i o tome kako onaj koji radi protiv Crne Gore zna da je “vještica” efikasno oružje. Da je tu Njegoš bio u pravu najnoviji dokaz je i - Vraneš.

Ipak, epizoda sa “vješticom” (danas kao i u doba vladike Danila) govori koliko je crnogorski javni prostor nepovratno zatrovan, zaglupljen i banalizovan, iracionalizovan do krajnjih granica.

Moguće da će mladi čitaoci odrasli na Hariju Poteru imati unekoliko benevolentniji stav prema vješticama, ali, za one koji su odrasli na sumnjivim prepričavanjima Njegoša - definitivno, nema nade.