Jeziva idila

Prije nego što sam otišao na retrospektivnu izložbu svjetski poznatog američkog fotografa, pročitao sam ponešto o njemu. Najviše mi se svidjela formulacija da je Gregori Krudson režiser „filmova od jednog kadra“. To je bio dovoljan podsticaj da posjetim izložbu.

Gregori Krudson rođen je 26. septembra 1962. godine u njujorškom Bruklinu. Kada je imao deset godina, njegov otac, psihoanalitičar, poveo ga je u Muzej moderne umjetnosti na izložbu Dajane Arbuz. Godinu dana nakon samoubistva - imala je 49 godina - ona je 1972. postala prva fotografkinja koja je uvrštena na Venecijansko bijenale.

Za života je fotografisala striptizete, karnevalske izvođače, nudiste, ljude sa patuljastim rastom, djecu, majke, parove, starije osobe i porodice srednje klase, i to u njihovim domovima, na ulici, na radnom mjestu, u parku. To rano estetsko iskustvo uticalo je na dječaka iz Bruklina da postane fotograf.

U PODRUMU SVIJESTI

Umjetnosti ga je vodila i tajanstvenost roditeljskog doma. O tome je jednom za njemačku televiziju rekao da je rado krišom odlazio do očeve psihoanalitičarske prakse koja je bila u podrumu kuće. Sjeća se da je jednom naslonio uvo na vrata da bi prisluškivao razgovor. To je docnije nazvao „prvom umjetničkom uspomenom“ jer je kao dijete pokušao da dokuči tajnu koja se skrivala u roditeljskom domu. Teška atmosfera i djelovi razgovora sa pacijentima za njega su bili nerazumljivi, jezivi i misteriozni. Kada posjetilac njegove izložbe sazna za ovo formativno iskustvo iz umjetnikovog djetinjstva, onda shvata da se poneka utvarna scena začela u podrumu roditeljskog doma.

Možda učitavam, ali fotografiju poput ove - zvanično je bez naslova, a u zagradama se zove „Otac“ - koja usred domaće atmosfere američke kuće krije horor, mogao je da inscenira samo klinac koji je prisluškivao psihoanalizu.

Kao mnogi tinejdžeri te generacije bio je član benda. Ali za razliku od mnogih sastava njegova rok grupa The Speedies, objavila je nekoliko stvari na žanrovskoj granici pauer-popa i panka. Bili su predgrupa velikim bendovima, uradili nekoliko snimaka. Jedan od njih „Let Me Take Your Photo“ imao je u sebi proročansku moć jer je zapravo predvidio slavnog fotografa Krudsona. Kompanija Hewlett-Packard se 2005. prisjetila pjesme iz 1979. i upotrijebila je u reklami za digitalne kamere.

Sredinom 1980-ih Krudson je studirao fotografiju na Perčejz koledžu Državnog univerziteta Njujork, a obrazovanje iz oblasti likovnih umjetnosti stekao je na Univerzitetu Jejl. Predavao je na više koledža da bi 1993. postao docent na Univerzitetu Jejl. Krudson tamo danas ima zvanje profesora.

Zastupaju ga poznate njujorške i londonske galerije. Izložba koja je postavljena u Umjetničkom muzeju Bon predstavlja retrospektivu ukupnog umjetnikovog djela.

Krudson se naslanja na tradiciju dokumentarne fotografije ali zapravo suštinski izraz pronalazi istražujući vizuelni jezik velikih filmskih režisera - Hičkoka, Spilberga ili Dejvida Linča.

Linčova kultna serija Tvin Piks, koju sam početkom devedesetih odgledao bez daha, bila mi je i prva vizuelna asocijacija kada sam zakoračio u izložbene prostorije. Onako kako Linč svoju radnju smješta u izmišljeni provincijski grad na američkom sjeveru, tako i Krudson stvara svoju fiktivnu varoš - Ivningsajd.

JEZIVA IDILA

Ova umjetnost dosljedno istražuje urbana predgrađa Amerike, tamo gdje ona neprimjetno prelaze u divljinu. Tu su skriveni strahovi, čežnje i želje. Krudsonove fotografije zapravo izazivaju nelagodu, slično kao u Linčovom filmu Plavi somot. Jeziva atmosfera često ne može do kraja da se objasni - ona potiče iz nedorečenog među ljudima.

„Veliki sam fan Dejvida Linča. Veoma je uticao na moju seriju fotografija Čudo prirode. I drugi umjetnici su uticali na mene. Izazov se uvijek sastoji od toga da upijete te uticaje i od njih napravite nešto što je samo vaše“, kaže Krudson. Po ovome što vidim fotograf je pronašao svoj, prepoznatljiv jezik.

Ljudi su na radnim mjestima. Zarobljeni u apsolutnom ekonomskom zastoju. U privrednoj propasti. Blagostanje je izgubljeno. Budućnost je neizvjesna, neprozirna. Život se svodi na čekanje bez smisla. Ivningsajd je dio trilogije koja govori o kraju američkog sna. Trilogija je nastajala deset godina. Prvi dio trilogije „Katedrala borova“, jeste ciklus fotografija koji likove zamrzava u okruženju koje ih čini sićušnim. A na fotografijama se sve već desilo. Samo što ne znamo šta je to.

Ovaj ciklus je nastajao između 2012. i 2014. Poslije toga je uslijedio ciklus „Pomračenje moljaca“. I na njemu je Krudson radio dvije godine, završio ga je 2019.

Kritičari ukazuju na to da je njegovo svjetlo, koje često sugeriše san, zapravo svjetlo košmara. Umjetnik potvrđuje da u njemu postoje strahovi i da upravo oni pokreću njegove slike. Za njega je jedan od razloga bavljenja umjetnošću pokušaj da se u život unese izvjesni red, jer mi kao ljudske jedinke osjećamo da je život u haosu, izvan kontrole. „Zato mislim da je umjetnost jedan od puteva da se u tom haosu stvori smisao“ kaže Krudson.

On ide tim putem od svojih početaka. U prvom značajnom ciklusu fotografija pod nazivom „Čudo prirode“ životinje se ponašaju zagonetno.

Kakav bi to smisao mogao biti u mrtvoj životinji na travnjaku i pticama? U njihovom odnosu zasnovanom na fotografovoj režiji? Ove fotografije su nastale u studijskim uslovima.

Kritičari smatraju da je Gregori Krudson svjedok pretvaranja „američkog sna“ u košmar. Međutim, umjetnik kaže da „američki san“ zapravo ne može biti okončan, jer nikada nije ni bio realnost, već je prije jedan osjećaj, koji je još živ: „Naravno da postoji san. Ali to je san, a ne stvarnost. Zato još uvijek postoji osjećanje da napolju postoji nešto mnogo veće. Da još uvijek postoje šanse“.

Krudson odbija da ponudi jednoznačno tumačenje svojih slika. Ne želi da ukine višestrukost: „Moj zadatak je da stvaram snažne slike koje gledaocu, nadam se, daju osjećaj za trenutak u kojem živimo, ali i za osjećaj za moguće, za nešto veće“.

To „nešto veće“ koje izmiče određenju jeste ono što Krudsona inspiriše da se pokrene, da nastavi potragu svojim fotografijama.

CIJELI SET ZA JEDAN TRENUTAK

Način na koji ovaj američki fotograf radi, skoro je istovjetan sa načinom snimanja filma. Njegova ekipa je velika, radi se sa kranovima, insceniraju se veliki prizori. Ništa na tim fotografijama nije slučajno. Detalji se razrađuju izuzetno pažljivo kako bi fotografije dobile preciznost i snažan narativni potencijal. Hiperrealistička tehnika je često prožeta nadrealnom atmosferom.

Gregori Krudson ne pravi famu od svog rada. Na ekranu postavljenom na ulazu u izložbu objašnjava kako nastaju fotografije: „Sve počinje traženjem lokacije. Ponekad se nedjeljama sam vozim unaokolo tražeći dobro mjesto. Kada smo u produkciji, radimo pet-šest nedjelja sa tridesetak ljudi, kao na filmu. Ali za razliku od njega, na fotografiji ne postoji vrijeme prije i vrijeme poslije, ona pokazuje jedan jedini trenutak u vremenu“.

Sa njim su na snimanju radile i poznata imena Holivuda, kao što je Rik Send koji je prije toga bio Spilbergov ili Kopolin direktor fotografije. Prigušeno svjetlo je potpuno vjerodostojno. Ljudske figure kao da su potpuno zarobljene u trenutku bez zvuka. Izolovane. Kao hipnotisane. Kritičari i novinari tu atmosferu upoređuju sa onom iz košmara. „Naravno, postoji i taj podsvjesni nivo koji je dio mene. Tuga, osjećaj otuđenosti“, kaže umjetnik. Priznaje da kod njega postoje strahovi, ali upravo oni pokreću njegove slike. Za njega je jedan od razloga bavljenja umjetnošću pokušaj da se u život unese izvjesni red, jer osjećamo da je život u haosu, izvan kontrole. „Zato mislim da je umjetnost jedan od puteva da se u tom haosu stvori smisao“.

TVOJ DOM SE OKREĆE PROTIV TEBE

Oduvijek je želio da stvori sliku žene koja lebdi u jednoj prostoriji, to je bila slika koju je nosio sa sobom, u glavi. Smišljao je način na koji će je materijalizovati. I smislio ga: oko ženske figure izgradili su bazen i napunili ga vodom. Radi se o osjećanju otuđenosti. „Dom uvijek povezujemo sa zbrinutošću i bezbjednošću. Ali ovdje se vaš dom okreće protiv vas“.

Bez obzira da li radi crno-bijele fotografije ili ogromne scene fotografisane u boji zagonetna pozadina, podtekst ostaje. Mada pažljivo planira i inscenira svoje slike, ovaj fotograf ponekad poseže za nepoznatim elementima. Ima i zabavnih primjera. Jednom nije bio zadovoljan snimljenim materijalom. Pozivao je policiju, kako bi i njihovo vozilo bilo na slici.

Dešavalo bi mi se da skoro umislim da sam prepoznao scenu iz filma Bliski susreti treće vrste Stivena Spilberga, u kojem obična prigradska porodica biva suočena sa misterioznim aktivnostima vanzemaljaca. Doduše, Krudson ne pruža ključ misterioznosti, pa ni u vidu vanzemaljaca. Ali mjesta, svjetlo i ljudi opčinjeni njim su veoma slični.

Ipak, najduže sam se zadržavao pred fotografijama koje u sebi imaju nešto postapokaliptično.

Sam naziv fotografije u kojoj se pominje Starkfild mogao bi nas asocijativno odvesti do romana Itan From, koji se odvija u mjestu sa tim imenom. Američka književnica Idit Vorton je izmislila to mjesto, ali je ono zahvaljujući njoj postalo pojam surove prirode, izolovanosti i zamršenih ljudskih odnosa.

Gregori Krudson ne traži misteriju na dalekim, egzotičnim mjestima, jer zna da se ona često krije odmah iza ćoška ili - u podrumu roditeljske kuće. Zato nije od onih koji putuju daleko da bi pronašao svoje idealne lokacije. Nije mu potreban Madagaskar, dovoljan je i Masačusets.

O tome je ostavio zapis: „Nisam fotograf koji obilazi svijet. Ostajem u blizini. Umjesto da idem u daljine, odlazim u dubinu. Ako tako postupiš, onda je lakše da radiš“.

Pošto je postigao svjetsku slavu, novinari ga često pitaju da li će početi da snima filmove, jer postupak insceniranja jednog kadra savršeno poznaje. On se ne izjašnjava. Ali na jedno pitanje ima jasan odgovor:

„Da li smatrate da nas umjetnost može izbaviti?“

„Da, inače se njom ne bih bavio“.