Jedina stvarna logika kojom se ovdje rukovodimo u odsustvu bilo kakve jasne strategije rješavanja problema jeste zavaravaj se, zamajavaj, pa će valjda samo od sebe proći. I tako se odnosimo prema svakom najvitalnijem segmentu našeg stvarnog opstanka. Bilo da se radi o nemogućnosti suočavanja s prošlošću, pomirenjem s povijesnim narativima ili dokidanjem straha od etnonacionalnih trvenja koje nas blokira već decenijama, jedino u čemu smo istrajni jeste zanemarivanje, nespremnost da se uhvatimo kao društvo ukoštac sa datostima i nastojimo ih sistematski i temeljno riješiti.
Navika da sve što nas uznemirava i pada nam na pleća guramo pod tepih, različitim akrobatskim manevrima tražeći zaobilazne puteve, bez jasnih rezova i kritičkog problematiziranja, dovela nas je u poziciju da ništa nismo u stanju zaista počistiti iza sebe, sve što radimo polovično je i improvizatorski nespretno. Drugim riječima, spontanost i neozbiljnost, olakotni komfor iz kojeg nastupamo, bez obzira na to što se mnogo toga oko nas iz dana u dan urušava i stremi ka dnu, postao je simptom iz koga ne uspijevamo izaći.
Otuda ova zajednica neprestano jeste u zakašnjenju, iako se ufa da je sposobna prevariti neumitnu logiku stvarnosti, ona nam se poput zaoštrenog bumeranga vraća u lice i ranjava ga sve okrutnije i razornije. Ako bi nam se desile velike poplave, ako bi odroni odnijeli desetine života, mi ćemo gledati prema nebu i jadati se kako se, eto, samo nama događaju nesreće. To što nismo u stanju dokučiti na koji način smo mi doprinijeli da do nesreće dođe, šta smo mogli učiniti da se ona izbjegne i prevenira, pokazuje u kojoj mjeri jesmo društvena nedonoščad, nesposobna da se nosimo sa odgovornošću i prihvatanjem pogrešaka. Nekoliko dana se u medijskom prostoru drvi o određenom slučaju, a već malo poslije toga, bez bilo kakvih stvarnih pouka, on biva potisnut novim padovima.
Odsustvo dijaloga, revalorizacije, kritičkog sagledavanja problema, kao i šira debata o uzrocima i posljedicama naše su drugo ime. Pa i kad se dese najgore stvari koje nas potpuno uznemire, mi ni tada ne znamo kako se nositi sa njima, polariziramo se i gotovo nikada ne dolazimo do konsenzusa pred kojim bismo nastojali na neki način promijeniti paradigme koje su nas dovele u nezavidan položaj.
I da stvar bude još tragičnija, i kada se zaista desi da svi mehanizmi društva zakažu, kada u potpunosti podbacimo, a događaji nas preteknu i poraze, ništa ni najmanje ne uspijevamo naučiti iz onoga u čemu jesmo pogriješili. Prosto, kao da nam nije dato da dosegnemo neko otrežnjenje, da jednom stanemo pred vlastiti lik u ogledalu i sagledamo sve razmjere kolektivne laži na koju iznova i iznova pristajemo.
Ako bismo to spustili na nivo našeg političkog života, a on ovdje jeste sve i svja svega što nas omeđuje, vrlo lako bi nam se razvidilo da već dugo ne iznalazimo ni jedan novi ugao posmatranja. Sve je uvijek zarobljeno u istim nepromjenjivim pozicijama isključivosti, a prostor međusobnog susretanja, uopšte želja da se dugog čuje, razumije, da se u kožu drugog uđe kako bi se osvijetlila i naša unutrašnjost, do te je mjere sužen da je postao zanemariv.
Malo ko se ovdje bavi pronalaskom alternativnih pravaca, ušančeni u betonirane obrasce ponašanja i modele zakrivljenog razuma, kao kultura se isključujemo iz svih tokova savremenosti, idući za nekim prevaziđenim i arhaičnim načelima koja su nas mnogo puta do sada dovela do zida. Svaki put kada u taj zid udarimo, ne uspijevamo se sjetiti da smo ranije već imali blizak susret sa njim, nego se u skladu sa kratkim pamćenjem nanovo iznenađujemo i sa zaprepaštenjem se pitamo kako to da nas sada boli, a nismo htjeli da je tako. No, ako nas neko postavi u poziciju da se osvrnemo i vidimo šta nas je dovelo tu gdje jesmo, u jarak besmisla, mi nećemo ništa propitati, pokušati naći grešku i problem u sebi, umjesto toga redovno ćemo eksternalizirati zlo i zapomagati da nam se spusti neka onostrana ruka odozgo i spasi nas.
I to jeste naš jedini kontinuitet, kuknjava. Tako je ovih dana ponovo kada se Sarajevo guši u toksičnom zraku i smogu, godinama unazad osvajamo prva mjesta po nezdravosti onoga što udišemo. Alarmiramo se nakratko, zbijamo šale po društvenim mrežama, ali ništa ne poduzimamo, već čekamo da vjetar ili kiša to riješe umjesto nas. Vječno dakle neko ili nešto drugo, nikad mi u zamahu i poduzetnosti da riješimo.
Bonus video:
