I u socijalističkom sistemu i u kapitalističkom - tranzicionom periodu, o tržištu poljoprivredno-prehrambenim proizvodima u Crnoj Gori, uvijek se razgovaralo sa puno gorčine. Ukoliko je bilo kakvih dogovora u tom pravcu, svako je manje-više morao da se nosi sa svojim problemima?! Stiče se utisak iz štampe, da će tako ostalo i nakon Biznis akademije, koja je održana 18.05.2017. u Podgorici. Nijesam siguran kakvi su bili zaključci ili preporuke tog uvaženog skupa, i kakvog će imati odraza na životnu praksu? Međutim, sasvim sam uvjeren, da za agrarnu produkciju i njenu tržišnu ekonomiju u Crnoj Gori, nema sreće, dok sistem sadašnje agrarne politike, ne dovede „glavu i noge tog bića“ u svoj prirodani položaj. Ovu istinu dobro je znao 70-ih godina prošlog vijeka, poznati inženjer agronomije i direktor Zemljoradničke zadruge u Golubovcima, Radomir Ćapo Kukuličić, kojem su u znak priznanja i zahvalnosti za njegovo privredno djelo, Zećani i njegovi brojni poštovaoci, podigli spomenik u Golubovcima.
No, počnimo redom. Dalekih 70-ih godina prošlog vijeka u Zeti je postojala Zemljoradnička zadruga, koja se bavila proizvodnjom i otkupom poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Na čelu pomenute zadruge je, dugi niz godina, bio je uspješni inženjer agronomije Radomir Ćapo Kukuličić.
Inženjer Kukuličić, rođen je u Zeti. Bio je učesnik NOB-a. A, u mirnodopskom vremenu izrastao je u vrsnog poznavaoca i istrajnog borca za ispunjenje životnih želja ljudi, na zetskom prostoru. Kao darovit stručnjak, za relativno kratko vrijeme po dolasku iz Vojvodine (gdje je bio veoma cijenjen kao čovjek i stručnjak), preporodio je vjekovno oskudnu Zetu, u kojoj je ribolov na Skadarskom jezeru uz tradicionalnu sitnu poljoprivrednu proizvodnju, davao pečat siromašnom životu ljudi u Zeti. Ćapov dolazak u rodni kraj, predstavljao je svojevrsni zaokret u životu ljudi toga kraja, važan ne samo za stanovnike Zete, već i Crne Gore, koja je po prvi put u svojoj privrednoj istoriji, izašla sa svojim robama na Evropsko tržište . Ćapovom zaslugom Zeta je za relativno kratko vrijeme postala proizvodni i tržišni takmac, čiji su kvalitetni proizvodi stizali na tržišta, Milana, Beča, Franfurta, Minhena, Praga, Varšave i dr.
Bilo bi pogrešno shvatiti da iz ovog kratkog podsjetnika možemo imati „formulu“ za izgradnju sadašnje (nove) tržišne politike kada je selo u pitanju? Nažalost, to pitanje je sa naučno-tehnološkim zaostajanjem i permanentnim bježanjeem mladih ljudi sa sela, predugo „kamen o vratu“ CG seoske privrede i najslabiji zamajac u njenom razvoju! Novo vrijeme traži nove ljude i nova znanja evropskih dimenzija, a ti mladi ljudi će najbolje prepoznati, što se iz ovog kratkog podsjećanja može iskoristiti, u vremenu koje je pred njima.
Kako je to radio ovaj vrsni stručnjak u skoro „stručno sterilnoj“ sredini, bar kada je riječ o seoskoj privredi njegovog vremena? Dobri poznavaoci tadašnjih prilika tvrde, da je Ćapo Kukuličić okupio i po prvi put ujedinio ne mali broj ljudi - poljoprivrednih proizvođače sa prostora Zete i sa njima precizno raspravio što namjerava da zajednički urade. Korektnost i poslušnost ljudi, kada su bile u pitanju Kukuličićeve preporuke i zahtjevi, vrlo brzo su plebisticarno prihvaćeni i postali njegova proizvodna snaga i vjera da uspjeh neće izostati. I nije izostao!
Svakim danom je raslo povjerenje ljudi u ono za što se zalagao ovaj stručni i radno uporni čovjek.
Njegov drugi potez bio je da zadruga nabavi proizvođačima najkvalitetnija sjemena (paprike, paradajza, krastavaca, salate, luka, krompira, lubenice i dr.) pri čemu je paralelno sa prethodnim propisao i unaprijedio zastarjelu tehnologiju dotadašnje proizvodnje. Isporučio je interesentima, vještačka đubriva, zaštitna sredstva, traktore sa priključcima, Aran motorne pumpe za crpenje vode iz podzemlja, i druga proizvodna pomagala.
Krunu zajedničkog rada, na relaciji struka - proizvođač - tržište , predstavlljala je stroga podjela rada u ovom kompleksnom konglomeratu, pri čemu se znalo „ko municiju nosi, a ko top ispaljuje“. Nije ga mnogo tangiralo što nema kabinet, sekretaricu, auto i ostalu pratnju, ostavši maksimalno dosljedan poslovnim odrednicama koje su se sastojale u sledećem: „Proizvođači, vi ćete proizvoditi ono što najbolje možemo da prodamo na tržištu i taj vaš proizvod mora biti kvalitetan, a ja i moji saradnici iz Zadruge, kada ga pripremimo za tržište , garantovaćemo prodaju vaših proizvoda, pri čemu ćemo uložiti maksimalan trud i znanje da niko od vas ne pretrpi ni dinar štete“. Dogovoreno - izvršeno, na zadovoljstvo svih!
Ja sam tih godina bio stručnjak sa prvim iskustvima u „13. julu“ i pamtim dosta stvari iz tog razvojno burnog perioda. Odlika ovog privrednog stvaraoca je bila i ta što nije zapamćeno da je bilo kojeg partnera ili proizvođača prevario. Riječ je za njega bila zakon. Kvalitetni proizvodi sa područja Zete nijesu nikada ostali na parceli da trunu - neotkupljeni, a njegova riječ i stručni rad za relativno kratko vrijeme, preporodili su prirodno bogatu Zetu, čiji su rani proizvodi stizali kako na šire jugoslovensko tržište , tako i na tržišta Evrope. Ćapo Kukuličić je često govorio: „Krunu uspjeha proizvođača i tržišnih poslenika Zadruge predstavlja kvalitetna rana proizvodnja, pri čemu smo precizno znali kada moramo prvi izaći na tržište i pokupiti 'kajmak'. A kada prispiju robe sa drugih proizvodnih područja Jugoslavije, tada se valjalo rvati sa nemilosrdnom konkurencijom, u čemu je valjalo iskoristiti domicilnu prednost bar za visinu transportnih i drugih zavisnih troškova firmi koje su dolazile iz šireg okruženja”.
Njegov naporni ali blistavi poslovni put, krunisan je preporođenim standardom njegovih Zećana, pri čemu su neki govorili da im je Ćapa Bog poslao, ne sluteći da je taj Bog bio jedan crnogorski političar koji je znao kakav je Ćapo Kukuličić kao čovjek i stručnjak. Pri čemu je njegov naum bio da Ćapa imenuje na neku državnu političku funkciju. Međutim, Ćapo mu je bez mnogo razmišljanja odgovorio: „Hvala na ponudi, idem ja u moju Zetu, da vidim što tamo mogu uraditi sa onim mučenicima“? I mogao je mnogo, i dosta, za pamćenje.
Plebisticarnom odlukom građana Zete i brojnih poštovalaca njegovog djela, podignuta mu je u Golubovcima, spomen bista, kako se ne bi prepustilo zaboravu jedno plodotvorno vrijeme i njegovi pregaoci, koje je gradilo Crnu Goru (bez ikakvih smetnji socijalizma i samoupravljanja) do nivoa srednje razvijenih države.
Bonus video:
