Postneoliberalni konsenzus je već formiran, ali ga nemojte tražiti u politici američkog predsjednika Donalda Trampa.
Poslije decenije otpora, došlo je vrijeme da se prizna: neoliberalizam nije samo mrtav, nego i njegovo mjesto već zauzima novi konsenzus. Iznenađujuće je da se značajan dio ljevice i desnice u SAD slaže oko opštih kontura ekonomske politike. Rasprave na univerzitetima i u analitičkim centrima danas se vode na osnovu zajedničkog razumijevanja koje se znatno razlikuje od neoliberalne ortodoksije posljednjih pedeset godina.
Prvi element novog konsenzusa jeste priznanje da je koncentracija ekonomske moći postala pretjerana. Ta zabrinutost se kod različitih grupa ispoljava u različitim oblicima. Jedni otvoreno ukazuju na nejednakost dohotka i bogatstva i na poguban uticaj te nejednakosti na politiku. Drugi su zabrinuti zbog tržišne dominacije i njenih negativnih posljedica po konkurenciju. Za treće je ključni problem finansijalizacija i izobličenje ekonomskih i društvenih prioriteta koje ona proizvodi.
Različiti su i predloženi lekovi - porezi na bogatstvo, stroga antimonopolska kontrola, reforma finansiranja izbornih kampanja. Ali zajedničko im je nastojanje da se ograniči ekonomska i politička moć korporativnih, finansijskih i tehnoloških elita; ono povezuje progresivne pristalice američkog senatora Bernija Sandersa i populiste poput Stiva Benona, koji danas vodi podkast, a ranije je bio Trampov savjetnik.
Drugi element novog konsenzusa jeste značaj obnove dostojanstva ljudi i regiona koje je neoliberalizam ostavio po strani. Za to su potrebna dobra radna mjesta. Jer radna mjesta nisu samo sredstvo za obezbjeđivanje prihoda. Ona su i jedan od temelja identiteta i društvenog priznanja. Na dobrim radnim mjestima počiva snažna srednja klasa, koja je, zauzvrat, osnova društvene kohezije i stabilne demokratije.
U svijetu ekonomskih promjena šokovi na tržištu rada su neizbježni. Sve do 1990-ih postojalo je mnoštvo zaštitnih mehanizama (zaštita radnih mjesta, trgovinska ograničenja, kontrola cijena, regulatorne norme za obuzdavanje finansijskog sektora) koji su ublažavali negativne posljedice po radnike i zajednice. Ali neoliberali su smatrali da te mjere stvaraju neefikasnosti i da ih treba ukloniti. Ignorisali su ekonomske i društvene probleme do kojih može dovesti gubitak radnih mjesta usljed tehnoloških promjena, globalizacije ili ekonomske liberalizacije.
Treći element novog konsenzusa: država mora igrati aktivnu ulogu, utičući na neophodne transformacije u ekonomiji. Ne može se vjerovati tržištima, odnosno da će ona sama obezbijediti ekonomsku stabilnost, nacionalnu bezbjednost, inovacije u naprednim tehnologijama, čistu energiju ili dobra radna mjesta u problematičnim regionima. Vlasti moraju da pokreću procese, pritiskaju, subvencionišu. Industrijska politika više nije sramotno marginalna - zauzela je centralno mjesto u ekonomskim raspravama.
Kad se sve sabere, ova tri principa čine novo razumijevanje ciljeva i instrumenata ekonomske politike - novo i, uopšteno gledano, vrijedno hvale. Ipak, đavo, kao i uvijek, leži u detaljima. Stvarni rezultati će zavisiti od izbora i sprovođenja konkretnih rješenja.
Uzmimo zadatak stvaranja dobrih radnih mjesta. Lijeva i desna strana očigledno su došle do konsenzusa o željenosti povratka proizvodnje iz inostranstva (“reshoring”) i oživljavanja industrije. Istorijski, industrijska radna snaga igrala je ključnu ulogu u stvaranju ravnopravnog društva sa srednjom klasom. Ali automatizacija i druge tehnološke sile pretvorile su industriju u sektor koji se oslobađa rada. Čak se i u Kini, u posljednjim godinama broj zaposlenih u industriji smanjio za milione. Dakle, i ako se desi da u SAD i Evropi povećaju investicije i obim proizvodnje u industriji, efekat na zaposlenost vjerovatno će biti minimalan.
Sviđalo nam se to ili ne, budućnost zaposlenosti povezana je sa sektorom usluga - uslugama njege, maloprodajom, ugostiteljstvom, logistikom, gig-ekonomijom i slično. Bilo koji pokušaji da se stvore dobra radna mjesta koja ne budu zasnovana na organizacionim i tehnološkim inovacijama u sektoru usluga, neizbježno će razočarati.
Da, postoje i drugi važni razlozi za podršku industriji. Napredna industrija, zajedno sa digitalnom ekonomijom, igra ključnu ulogu u inovacijama i nacionalnoj bezbjednosti. Ima smisla sprovoditi industrijsku politiku sa fokusom na ove aspekte ekonomske aktivnosti, uz paralelne mjere za razvoj sektora usluga, koji apsorbuje radnu snagu. Ipak, i ovdje je pitanje “kako” podjednako važno koliko i pitanje “šta”.
Postoje i zamjerke u vezi sa industrijskom politikom. Ona može potpuno propasti ako podstiče korupciju ili služi uskim interesima korporacija. Po ovom pitanju, Trampovi pristupi, nažalost, djeluju obeshrabrujuće. Njegova trgovinska politika i sporazumi sa tehnološkim firmama su haotični, transakcijski i lišeni dosljedne dugoročne strategije koja bi služila interesima društva. Uz to, oni su postali dio programa jačanja autoritarizma i narušavanja principa vladavine prava.
Postneoliberalni principi ekonomske politike daju nam širok kontrolni spisak za procjenu stvarnih programa - i Tramp na tom testu ne prolazi. Na riječima podržava dobra radna mjesta i industrijsku politiku koja podstiče transformacije u ekonomiji, ali u praksi doprinosi povećanju koncentracije bogatstva i moći. Model klijentelističkog državnog kapitalizma koji pokušava da oživi odavno mrtvu industrijsku ekonomiju teško da može biti antidot protiv neoliberalizma.
Najbolje što se može reći o Trampovom pristupu ekonomiji jeste da predstavlja eksperimentalnu fazu u postneoliberalnoj tranziciji. Dobra vijest je da budući kreatori politika neće morati neće morati da idu daleko u potrazi za novim vodećim načelima. Novi konsenzus je već tu.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
