Politička sloboda nužno dovodi do preispitivanja temeljnih postavki komunističke ideologije, pa i uloge koja je ovoj ideologiji dodijeljena u ratnoj istoriji. I to nije slučaj samo u Srbiji (zemlji u kojoj se nalazi sjedište SPC), već i u Hrvatskoj, Češkoj (od 1. januara tamo je na snazi zakon koji izjednačava naciste, komuniste i njihova obilježja) i brojnim drugim zemljama bivšeg jednopartijskog režima. Tu Crna Gora ne može i ne smije biti izuzetak. Riječ je o prirodnom i logičnom procesu, u kome se duboko problematizuje pitanje koliko je bio demokratski i humani karakter sistema što su ga uspostavili komunisti, kao nesumnjivi antifašisti. O tome bruji cio svijet, to su neki magistralni putevi tranzicije, a ne nikakva izmišljotina SPC. E sad, treba paziti da se ne ode u drugu krajnost, i da se dokazani heroji i antifašisti ne proglase za bandite, a da se banditi ne učine herojima.
Istina ima jednu verziju samo i isključivo iz apsolutne božanske perspektive. Kada ljudi, svojim silama, pokušaju da je sagledaju, onda se ona ne može odmaći dalje od interpretacije, od čovječanske verzije kojoj uvijek nešto nedostaje. Protok vremena nam svjedoči kako nauka ima čitavu istoriju svojih otkrića – trenutno utvrđenih istina, koje su jedna drugu mijenjale, a najčešće demantovale. Ajnštajnova teorija relativiteta, Hajzenbergov princip neodređenosti ili astronomski uvid u beskonačnost stvarnosti, posljednje su riječi egzaktnih nauka. U duhovnim (društvenim) naukama faktor interpretacije je mnogo prisutniji i gotovo da je neizostavan. Nauke koje proučavaju umjetnost, pravne nauke, zatim umne discipline poput istorije i filozofije, temelje se na vještini tumačenja, prepoznavanja i interpretacije. U svima njima se otvara beskonačno polje traganja za kontekstom u kome je nešto izrečeno, i u kome se nešto desilo. Ovo ne znači da je određena mjera istine nemoguća i da ne postoje pravila i mjerila, nego to znači da u većini naučnih disciplina ovoga roda istina predstavlja stvar dogovora ili većinskog mišljenja: kodifikacija nekog jezičkog sistema, opis nekog umjetničkog pravca, usvajanje ili pisanje nekog zakona, a naročito – pisanje istorijskog izvještaja o nekom događaju. ,,Istoriju pišu pobjednici“, ,,Teško pobjeđenima“ ili ,,Zakon je paukova mreža u koju se hvataju samo oni najslabiji“… ovakvi i slični iskazi stari su koliko i naša civilizacija. Standard ,,Piši kao što govoriš – čitaj kao što je napisano“, bez koga ne bismo mogli zamisliti sopstvenu društvenu komunikaciju, već ne važi ni preko prvog brda, niti preko najbližeg mora.
Zato onaj koji u javnost kategorički iznosi tvrdnju kako ,,istina može biti samo jedna“, a da se pri tom ne radi o vjerskom propovjedniku ili deklarisanom vjerniku u onostrano - takav ili nije upoznat sa istorijom nauke i ljudskog mišljenja, ili je pobornik nekog od totalitarnih ,,izama“, nastalih većinom tokom 20. vijeka. Svi ti ,,izmi“ (komunizmi, fašizmi, nacizmi, šovinizmi) počivaju na jednoumnoj, nasilju sklonoj, predstavi kako političari i ideolozi posjeduju apsolutnu, božansku perspektivu istine, sa kojom nema diskusije.
Što je alternativa takvim apsolutističkim ideologijama? Da li nas ovakav uvid vodi u anarhičnu relativizaciju moralnih načela? Nikako. Rekoh maloprije da je društvena (pa evo dobrim dijelom i naučna) istina stvar ljudskog dogovora i većinskog stava. Baš je taj i takav ,,društveni ugovor“ supstrat modernog građanskog društva. A on može počivati ili na opštem prihvatanju i racionalnom kodifikovanju tradicionalnih (religijskih, pretpolitičkih) uvjerenja (što je duboko pozitivno iskustvo ovih prostora – npr. Stega Svetog Petra Cetinjskog), ili na konsenzusu oko nekih, nanovo promišljenih i iskazanih, humanih ideala. Sa ove tačke možemo prepoznati kao svojevrsne svetinje: ljudski život, slobodu izbora i savjesti, poštovanje važećih propisa, kao i posjedovanje radom stečene imovine. Oko njih će se složiti svi duhovni i politički svjetonazori. U odnosu na prvu (svetinju ljudskog života) zločinci su svi koji su ikada ubili razoružane i neosuđene ljude. U odnosu na ostale (ljudsku slobodu i pravo na imovinu) zločinci su oni koji su oružanom silom rušili stare i nametali nove političke sisteme u kojima su ove svetinje bile ili redukovane ili poništene. Pa tako, u slobodnim društvima kakvo je američko ili zapadnoevropsko, davno je izrečena osuda nad totalitarnim sistemima, ali se isto tako čula i samoosuda onih koji su zarad borbe protiv njih bili spremni da ubiju više nevinih ljudi nego što su to ikada uradili totalitarni sistemi. Američkim bombarderima nad Drezdenom i Hirošimom, staljinističkim armadama i tolikim njima sličnim, niko nikada ne može odreći antifašistički karakter, ali se normalni i demokratski svijet odavno zapitao koliko je antifašistički vojni zamah doveo do ivice istrebljenja ljudski rod, više nego što je to jedan fašistički oficir možda mogao ikada da poželi ili da zamisli. Ko nije gledao filmsko remek djelo ,,Openhajmer“ neka obavezno pogleda. Tako se u demokratskim društvima razvija kritika i samokritika sopstvenog antifašizma. Sa konkretnim imenima zločinaca, heroja i anti-heroja. Bez maglovitih i beskorisnih fraza ,,priznajemo bilo je i toga“, ,,ne poričemo mogućnost da se desilo“ i ,,pričali smo jednom čak i o tome“ i sl.
Zbog svega gore navedenog jasno je da su antifašizam na jednoj, i demokratija i građansko društvo na drugoj strani – skupovi koji se ne preklapaju u potpunosti.
Crna Gora i antifašizam
Mi upravo živimo političku, ali i moralnu tranziciju crnogorskog društva. Izlazak iz totalitarnog sistema vrijednosti u ono što se zove demokratija, parlamentarizam, i jasno vidimo što su posljedice nekritičkog odnosa prema boljševičkom antifašizmu. Jedna od njih, jednako štetna kao i ćutanje o partizanskim ratnim zločinima, jeste i glorifikacija ratnih zločinaca sa ove anti-partizanske strane. Na decenijske spomenike i ulice posvećene pojedinim sumnjivim narodnim herojima, odgovorilo se spomenicima ništa manje kontroverznim akterima rata. Radi se o ličnostima koja je njihova ratna strana ovjenčala slavom, a za koje se ispostavilo da su činili ratne zločine ili da su služili ideologiji koja se nije bitno razlikovala od one protiv koje su se borili. Svima njima mora se čuti glasno ime i prezime, kako bismo se svi kao zajednica usmjerili putem drugačijih primjera. Veličanje zločinaca u anti-komunističkim vojnim formacijama je ekvivalentno ćutanju o zločinima ,,narodnih heroja“ i idealizovanju totalitarne ideologije kao navodnog donosioca slobode i prosperiteta. Ova moja osuda veličanja zločinaca na svim stranama, nije nikakva naknadna pamet. Sve sam ovo rekao (https://www.pobjeda.me/clanak/perovic-joanikije-govorio-i-o-cetnickim-zlocinima-i-o-potrebi-da-se-svi-zlocini-svih-strana-ispitaju) još 5. maja tumačeći integralnu izjavu mitropolita Joanikija u Lijevča polju. Izjavu, koju totalitarna svijest ne može da podnese kao integralnu, niti da je kao takvu predstavi ni sebi, ni javnosti. A jedini spomenik, čijem sam osvećenju prisustvovao, jeste onaj blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju u porti kolašinske crkve. Izvan toga izuzetka, spomenička djelatnost po mom sudu nije u duhu pravoslavne crkvene estetike i nije mi pri srcu.
Nešto sasvim drugo je molitveni (s)pomen nevino postradalima, a naročito onima koji su do danas bez groba. Bez tog temeljnog obilježja naše civilizovanosti. A među takve spada i sveštenomučenik Joanikije Lipovac, mitropolit cetinjski. Arhiv Mitropolije Crnogorsko-primorske posjeduje četiri sveske (toma) njegovih pisama napisanih tokom rata. Ima tu lijepih riječi upućenih okupatoru, čestitki novih godina, rođendana… ali gotovo u svakom od tih i takvih pisama ima i molbi da se brojni ljudi oslobode iz kazamata, da se poštede osuđeni, da se pomogne narodu koji gladuje. Ova pisma smo dobili dobrotom njegove djece i unučadi (Joanikije je zamonašen kao sveštenik udovac), a nedostaje jedan svezak, otuđen od oficira NOB-a, kome je mitropolit spasio majku iz italijanskog zatvora. Sva ta mučna i nevoljna zbrka kolaboracije i humanosti, svakako ne bi bila povod za Joanikijevu kanonizaciju, da nije bilo njegovog mučeničkog stradanja, na pravdi Boga. Čovjek koji nije činio zločine, ubijen je kao najveći zločinac, bez suda i bez groba – do danas. Da bismo pojedinim usijanim glavama nacrtali razmjere tog zločina, uporedićemo ovaj slučaj sa jednim donekle približnim: slučaj kardinala Stepinca.
Ista vojska i komanda – partizanska (upadljivo prisustvo crnogorskih partizana), isti grad – Zagreb, crkveni velikodostojnik sličnog ranga i ratne sudbine, slična vjerovatno nevoljna kolaboracija (jer niti jedan niti drugi nijesu bili članovi nikakve ustaške ili fašističke partije, nego predstavnici Crkve koja zagovara suprotne vrijednosti) sa zločincima… Međutim, Stepinac dobija i suđenje i kućni pritvor kao kaznu, a Joanikije ni jedno ni drugo. Stepinčeva kanonizacija je već postala opšte mjesto i u Hrvatskoj i među našim ovdašnjim Hrvatima i njihovim političkim predstavnicima, a SPC treba da se nekome pravda za kanonizaciju sveštenomučenika Joanikija!
Pjesma sa tribina
Zato je, ponavljam, pjesma navijačke tribine u Podgorici o ,,zajedničkom bježanju“ apsolutno neprimjerena. Ako je i bila spontana (u šta malo ko vjeruje), tim prije toj uzavreloj mladosti treba objasniti neke elementarne stvari. I to objašnjenje možemo poslati u slobodnom i demokratskom javnom prostoru, uprkos komesarskom duhu koji bi da određuje ko šta smije i o kome da priča, a sam istovremeno kritikuje i gotovo pa psuje, sve što mu dođe pod ruku. Ako je nekome teško da razumije neprimjerenost sadržaja takve pjesme, onda valjda svako ima oči pa može da vidi kako njeni izvođači zbilja nijesu razvili transparent Pavla Đurišića, ali jesu onaj sa likom Krsta Popovića. Opet, ja lično imam puno razloga da na ličnost Krsta Popovića ne gledam negativno, kao što gledaju oni kojima se (nazivaju ga ratnim zločincem) dopala pomenuta pjesma! Znam za njegovu kolaboraciju, ali ne znam za Krstove zločine. Znam i za puno dobrog što je tokom rata uradio – ostalo je da se pamti kako je njegovom zaslugom na teritoriji koju je on kontrolisao bilo najmanje bratoubistava. Odan kralju djedu, odan kralju unuku, a izraziti protivnik boljševizma, kome se nije htio predati po cijenu sopstvenog života. Nego, meni je lako da ovako poređam istinu do istine, ali kako će svoju fascinaciju navijačkim pjesmama i pomenutim koloritom da objasne oni koji drže da antifašistički zločini nemaju zločince sa imenom i prezimenom, i da kolaboracija ne zna za svijetle primjere humanosti, po cijenu žrtvovanja sopstvenog ugleda i časti, kao u slučaju mitropolita Joanikija i oficira Krsta Popovića.
Medijska predstava sa premisama A) ,,Ljubo Čupić je narodni heroj“ + B) ,,Neki četnici su ubili Ljuba Čupića“ = ZAKLJUČAK) ,,Svi četnici su zločinci“, dovodi nas do sljedeće: A) ,,Ilija Damjanović iz Broćanca je narodni heroj“ (Školovani oficir Kraljevine Crne Gore; učesnik Božićnog ustanka i pristalica dinastije Petrović; bio u internaciji pa amnestiran od kralja Aleksandra; poštovan i od bjelaša i od zelenaša; početkom rata, razočaran djelovanjem svih zaraćenih strana povukao se iz tih podjela… )+ B) ,,Partizani su ga likvidirali jedne noći, nakon što ih je prethodno ugostio na večeri“ = ZAKLJUČAK) ,,Svi partizani su zločinci“! Može li ovako da se logicira i vodi li nas ovakvo mudrovanje prema istini? Pogibija Ilije Damjanovića nije jedini ovakav slučaj (ubistvo braće Tadić kod nikšićkog Vidrovana spada u najveće zločine bratoubilačkog rata, a radi se o likvidaciji mladih partizana zbog toga što nijesu htjeli da ubiju sopstvenog strica!!!). Pojedine partizanske likvidacije domaćeg stanovništva nijesu pravile razliku između bivših zelenaša i bjelaša. Kriterijum je bio nečiji ugled u narodu i činjenica ako je uglednik bio protivnik komunističke ideologije. Egzekucije su obavljane noću, bez suđenja, pa do danas ne znamo da li su ovi heroji pošli u smrt sa osmjehom, i što su rekli zločincima neposredno pred pogibiju. Iza nekih od ovih zločina stoje imena pojedinih ,,narodnih heroja“. Sve ovo ne umanjuje herojstvo stradalih partizana i dokazanih junaka, ali nam otvara polje velikog broja neriješenih zločina. Zločina koji se tiču nečije najbliže rodbine i predaka. Zločina koji se ni pod kakvim okolnostima ni opravdanjima ne smiju ponoviti. A da bi se oni uklonili iz naše svijesti i perspektive, najprije ih moramo markirati i nazvati pravim imenom.
Na kraju jubilarne 80. godišnjice od kraja Drugog svjetskog rata, i svete pobjede nad zlom fašizma, ovim završavam javna oglašavanja na pomenutu temu i neću učestvovati u daljim polemikama, iako smatram da bi u duhu tolerancije i međusobnog uvažavanja trebalo čuti i druge koji će u nama bliskoj prošlosti tražiti tačke koje nas spajaju, a ne one koje nas nepovratno dijele. Evo mog skromnog priloga takvom poduhvatu:
https://www.pobjeda.me/clanak/perovic-neka-barem-svemir-cuje-nemir
https://www.pobjeda.me/clanak/revizijom-protiv-relativizacije
NE PROPUSTITE
Bonus video:
