Parabola o slijepima (1568) Pitera Brojgela Starijeg predstavlja jednu od najslojevitijih vizuelnih transpozicija jevanđeoske opomene – „A slijepac slijepca ako vodi, oba će u jamu pasti“– iz sakralnog registra u sferu empirijskog, profanog iskustva. Renesansni slikar ne prikazuje sljepilo kao metaforu u apstraktnom smislu, već je dokumentuje kao fenomen: na licima likova registruje se anatomija poremećenog vida – zamućene zjenice, lezije, asimetrije očnih duplji – dok raspored figura, njihov dijagonalni progres kroz prostor i neumoljivo propadanje u jarak, operiše kao geometrija nužnosti. Upravo u toj fuziji empirijske preciznosti i alegorijske univerzalnosti ostvaruje se ono što Ervin Panofski naziva ikonološkim nivoom umjetnosti: detalj prelazi u kosmičku metaforu. Umjesto normativne rečenice, Brojgel nudi matematičku trajektoriju: sudbina je upisana kao vektor kretanja kroz prostor – kretanje tijela konstruisano je kao zakon, kontingencija je prevedena u strukturu, slučajnost u matematički poredak.
U kombinaciji fiziološke preciznosti i kompozicione okrutnosti otkriva se dvoslojna istina slike: svaka zajednica se kreće u tenzijama između empirije i strukture – između konkretne slabosti tijela i apstraktnih obrazaca koji upravljaju njegovim kretanjem. Brojgelova Parabola tako prelazi u disciplinu vizuelne epistemologije: u istraživanje načina na koji znanje, povjerenje i moć cirkulišu unutar zajednice. Sljepilo nije individualni defekt odnosno usud, već kolektivni mehanizam transmisije greške – greške koja se prenosi preko dodira, povjerenja, prepuštanja autoritetu, sve dok čitav niz aktera ne podijeli istovjetnu vertikalnu sudbinu ponora. Kretanje povorke podsjeća na ono što je Gistav Le Bon u Psihologiji gomila (1895) označava anonimnim umom mase: pojedinac unutar mase gubi vlastiti kritički sud i prepušta se „hipnozi kolektiva“. Svaki od Brojgelovih slijepaca mogao bi, paradoksalno, zastati i prekinuti lanac – ali povjerenje u onoga ispred, čak i kada je očito pogrešno, djeluje kao sila većeg intenziteta od instinkta samoodržanja.
Savremeni horizont ne samo da potvrđuje već i radikalizuje ovu dijagnozu. U dobu u kojem algoritamski kolektivi preuzimaju funkciju filtriranja percepcije, a post-istina erodira povjerenje u razlikovanje između stvarnog i lažnog, Brojgelova slika djeluje kao anticipacija epistemološke krhkosti u doba postmodernosti. Ona nas podsjeća da zajednice ne vide svijet neposredno, već uvijek kroz posredovanja – kroz oči drugih, kroz tehničke aparate, koji mapiraju i preoblikuju svijet prema vlastitim kodovima i pretpostavkama, kroz arhitekturu autoriteta koji normiraju šta će se smatrati istinom. Upravo u tim slojevima posredovanja nastaje mogućnost sistemske zablude: jednom kada se greška usadi u izvor kontrole pogleda – u prvog u lancu, u filter, u aparat, u narativni centar – ona više ne ostaje lokalna. Pretvara se u pravilo distribucije, u obrazac koji se mehanički ponavlja i umnožava, sve dok čitavo polje zajedničkog iskustva ne doživi istu, strukturisanu sudbinu sloma, sve dok sljepilo ne preraste u režim gledanja.
Cjelokupna struktura Brojgelove slike organizovana je oko oštre, gotovo hirurški precizne dijagonale koja presijeca prostor od gornjeg lijevog do donjeg desnog ugla. Na toj kosoj liniji raspoređeno je šest figura, čija tijela, štapovi i pokreti tvore tvore kauzalni kontinuitet: sekvencu u kojoj je svaki naredni pokret samo prolongacija već utemeljene greške. Prvi slijepac je već nestao u provaliji, drugi se opasno naginje ka ivici, treći gubi oslonac, četvrti se u paničnom trzaju izvija i posrće, dok peti i šesti – prividno još stabilni – nose u sebi neizbježnost nadolazećeg kraha. Mehanika uzročne sprege (štap – rame – korak) već je zatvorila svoj krug: nijedna figura nije u stanju da prekine tok greške koja se prenosi s jednog na drugog, kao što električna struja prolazi kroz provodnike. U toj ikonografskoj logici, štap, umjesto da bude pomoć, postaje katalizator kolektivnog posrtanja, produžena ruka greške.
Oštroj dijagonali povorke kontrapunktirana je vertikala crkvenog zvonika u pozadini – jedina strogo pravolinijska i stabilna struktura u pejzažu. Ta vertikala ne učestvuje u dinamici sljepila; ona figurira kao simbol nepromjenljive orijentacije, znak transcendencije ili makar mogućnosti pouzdanog oslonca. Međutim, njena prostorna izolovanost – tanak toranj na horizontu, radikalno odvojen od kretanja povorke – sugeriše paradoks: čvrsto uporište postoji, ali ga zajednica ne vidi niti može dosegnuti. U teološkom ključu, vertikala zvonika funkcioniše kao vizuelni ostatak transcendencije u svijetu koji se više ne orijentiše prema nebu. On ne interveniše, ne zaustavlja povorku, ne šalje signal – njegova uloga je čisto indikativna: on postoji kao dokaz da je orijentacija moguća, ali suspendovana. Zvonik je prisutan kao svjedok, ali ne funkcioniše kao vodič: između njegovog trajanja i katastrofe slijepaca nema mosta, nema nikakvog semantičkog ili institucionalnog kanala koji bi tu vertikalu smisla preveo u koordinatu života, u konfiguraciju djelanja. Time što je zvonik vidljiv i u isti mah neučinkovit, slika artikuliše specifično stanje post-hrišćanske zajednice: nije riječ o tome da je transcendencija iščezla, već da je postala epistemološki neupotrebljiva. Brojgel ne prikazuje svijet bez Boga, već svijet u kojem Bog više nema pragmatički status orijentira: normativna svjetlost je prisutna, ali je neutralisana, ugašena.
Nasuprot uzvišene vertikale zvonika stoji horizontalna zamka blatnjave jaruge, koja se ne pojavljuje kao zastrašujući ambis, već kao gotovo neprimjetna anomalija terena, topografska figura banalnosti. Da bi se u nju stropoštao, čovjeku nije potrebna odluka – dovoljna je inercija i ravnodušno odustajanje od mišljenja. U tom smislu, jaruga se uspostavlja kao vizuelni korelat onoga što Hana Arent konceptualizuje pojmom banalnosti zla – zla koje se ne rađa iz demonske intencije, već proishodi iz otupjelosti duha, iz rutinizovanog odricanja od rasuđivanja, iz dobrovoljne suspenzije sposobnosti da se sagleda smisao i posljedica vlastitih činova. Jaruga, dakle, simbolizuje tačku u kojoj se etička odgovornost razgrađuje u navici, u kojoj se mišljenje prepušta automatizmu, a sloboda zamjenjuje komforom bespogovornog sljedbeništva. Ona nije metafora pakla, već metafora svakodnevice u kojoj se zlo normalizuje, institucionalizuje i – što je najpogubnije – prestaje da se vidi kao zlo. Otuda, Brojgelova lančana logika greške potvrđuje jednu od najdubljih filozofskih intuicija o kolektivnom zlu: civilizacijski padovi rijetko su rezultat jedne odluke, jednog vođe, jednog zastranjenja. Oni su, naprotiv, posljedica umrežene poslušnosti – niza malih činova koji se međusobno potvrđuju, učvršćuju i time stvaraju sistemsku inerciju zablude.
Sâm pejzaž dodatno zaoštrava unutrašnji paradoks kompozicije, djelujući kao aktivni kontrapunkt njenoj unutrašnjoj logici. Prostor nije zgusnut niti klaustrofobičan; naprotiv – otvoren je i prozračan, horizont se mirno pruža u daljinu, polja se bez otpora šire, voda teče u svom nenarušenom ritmu, ptice kruže iznad prizora; sve je spolja raspoloživo pogledu, sve oko povorke titra od vidljivosti, obilja svjetla i širine prostora, ništa nije skriveno niti zastrto. Međutim, upravo ta radikalna vidljivost čini sljepilo ontološki dramatičnijim i tragičnijim: kataklizma se ne zbiva u noći neznanja, već u preobilju dostupnog svijeta. Sljedstveno tome, pejzaž funkcioniše kao nijemi kontrapunkt imanentnom deficitu ljudske percepcije – optika sâme povorke ostaje zatvorena unutar sebe: likovi su obavijeni u mrežu tkanina, u klupko ramena i štapova, zatočeni u samodovoljnu klaustrofobiju slijepog kretanja. Slika tako proizvodi dvostruko iskustvo prostora: gledalac osjeća amplitudu svijeta, dok likovi tumaraju unutar optičke komore vlastite ograničenosti. Upravo taj napon – prostranost pejzaža naspram skučenosti percepcije – čini dramsko jezgro slike. U pukotini između otvorenog svijeta i zatvorenog vida Brojgel artikuliše univerzalni obrazac kolektivne sudbine: svijet je širi od našeg horizonta, ali zajednice najčešće posrću u granicama vlastitog polja vida.
Autor je univerzitetski profesor
Bonus video:
