Ovih dana mnogopominjanu Monroovu doktrinu - “Amerika Amerikancima” valja shvatiti u istorijskom njenom kontekstu - to je bio način da se kaže evropskim kolonijalnim silama da nemaju što da traže u Amerikama. To je vrijeme (1823) kada su južnoameričke španske kolonije sticale nezavisnost, i famozni diktum predsjednika Džejmsa Monroa bio je jasna poruka nekadašnjim kolonijalistima, evropskim imperijama. Šezdesetih godina XX vijeka, u vrijeme procvata ljevice u Latinskoj Americi, nastala je “nova” verzija, “Amerika Sjevernoamerikancima”. Nova “kolonijalna” sila nije više bila iz Evrope. Taj kolonijalizam bio je mnogo ciničniji, a jednako razoran po latinoamerička društva. Sve se radilo pod firmom “odbrane” od komunizma. Odbljesak svega toga, danas unekoliko parodičan, nalazimo u Trampovom odnosu prema ne samo Venecueli, već i drugim zemljama Južne i Centralne Amerike, ali i prema sjevernoameričkim komšijama - Kanadi i Grenlandu... Aktuelni američki predsjednik vjeruje da igra partiju “rizika”, a ruski mu kolega sasvim se dobro uklapa u takav doživljaj.
Zapravo, u duhu Monroove doktrine bila bi parola - “Grenland Grenlanđanima”.
Otmica venecuelanskog predsjednika Madura ukazuje na novo doba globalne politike.
Maduro je plitki demagog i izvjesno loš predsjednik, bez harizme i imaginacije koju je imao njegov prethodnik i politički otac, ali, način na koji je završio svoju političku karijeru uznemirava i to na nekoliko nivoa.
Globalna politika sve više liči na sprdnju ili makar parodiju. Moje djetinjstvo bilo je puno stripova i filmova sa negativcima koji hoće da osvoje/unište svijet, a koji svojom iracionalnošću i beskrupuloznošću nevjerovatno liče na današnje velike igrače, poput Trampa i Putina, pa i na one “manje” igrače - Vučića, Madura, Orbana. U filmovima o Bondu kada je tajnog agenta 007 tumačio Rodžer Mur - a koji su izvjesno kreativno najslabiji dio mega serijala, uvijek je, iza svega, iza zavjera i prevara, bio po neki takav lik. S jednom razlikom, ne baš beznačajnom. Danas se sve to dešava naočigled svih nas, bez zazora i stida. I to kao stvarnost, a ne film.
Na sceni je zapravo, otmica svijeta - i ne nazire se niko sa idejom kako taj trend zaustaviti.
Oni koji su mrzjeli politički establišment postmodernog kapitalizma, za lijek su odabrali - sirotog Trampa? Oni kojima je smetala neiskrenost jedne elite, spas su pronašli u čovjeku koji na predizborni miting dolazi sa radničkim prslukom? I to ne vide kao plitku demagogiju, već kao “alternativu”.
Današnji svijet je ovako propao upravo zato što je sama ideja alternative oprljana i ponižena. Zato neko i može povjerovati da su alternativa jednom relativno pouzdanom javnom poretku političari poput Putina i Trampa. Koji vode svoje anahrone ratove za teritoriju i naftu...
Ne treba biti naivan - većina političke istorije odvija se upravo na taj način - jači može da radi što hoće. Imam moć, dakle imam i pravo. Taj svijet, svijet ratova i država koje su tvrđave, makar na kratko (u istorijskim razmjerima), nakon stravičnog iskustva Drugog svjetskog rata odmijenio je svijet koji je vjerovao u ideju Ujedinjenih nacija, dijaloga, država koje nisu tvrđave, već trgovi (i tržnice, zapravo). Danas, na naše oči, taj svijet nestaje ili je ozbiljno doveden u pitanje.
Zbog svega što je predstavljao, ovaj pokušaj da se svijet načini drugačijim od dominirajućih tamnih tonova istorijskog iskustva zavređuje - odbranu. Koliko god sve izgledalo sumorno, postoje stvari za koje se vrijedi boriti. Samo borba daje smisao nadi.
Ko zna, možda Trampu padne na pamet da otme i sve građane Grenlanda? Njih 55.000. To ne bi bilo neizvodljivo i dovoljno je glupo a, u slučaju Trampa, ništa što izgleda glupo i nepotrebno, ne smijete olako odbaciti.
Bonus video:
