U vremenima velikih geopolitičkih promjena i ubrzanih integracionih procesa, srpski narod u Crnoj Gori nalazi se pred zadatkom koji prevazilazi dnevnu politiku, dnevne razmirice i kratkoročne emocije.
Očekivanja srpskog naroda koja su postojala nakon promjene režima 2020. godine definitivno nisu našla sluha i konsenzus među svim akterima nove vlasti, to govore brojke, to govori statistika, to govore i razni antisrpski narativi koje svakodnevno slušamo.
Drugim riječima, mi kao Srbi više nismo politički “beskućnici” u institucijama, ali smo, figurativno, dobili jednosoban stan za ogromnu porodicu, pa ne znamo da li je bolje da vratimo ključeve od institucija zato što je, pošteno govoreći, njihov okvir tijesan za obim i kolektivnu društveno-političku ulogu Srba u Crnoj Gori?
Vrijeme je da to stavimo na sto bez odlaganja, paralelno sa svim važnim pitanjima, i da dobijemo ono što je potrebno za naš nacionalni okvir, i da se ne lažemo: to možemo dobiti samo kao dio aktivnog procesa, u okviru vlasti, a ne kao opozicija, kao kritičari, van mjesta odlučivanja i konstruktivnog djelovanja.
Razumijem nezadovoljstvo statusom Srba u Crnoj Gori, ali isto tako mirne savjesti i uvjerljivo mora se reći da iza tog nezadovoljstva postoji još jedan, pa i nekoliko listova koje treba pročitati.
Upravo to je razlog za pokazivanje i demonstraciju zrelosti.
Zrelosti u razumijevanju velikih i malih procesa i zrelost u nalaženju sigurnog, čvrstog i aktivnog kolektivnog mjesta u tim procesima. Zrelost u razumijevanju sopstvenih interesa, zrelost u odnosu prema državi i zrelost u učešću u međunarodnim procesima koji će odrediti budućnost svih građana Crne Gore, pa i našeg naroda kao faktički konstitutivnog, istorijskog i državotvornog.
Status srpskog naroda u Crnoj Gori nije jednostavan, niti je istorijski ikada bio lišen izazova, ali je kao i uvijek usko skopčan sa samim identitetom Crne Gore, kao i interesima koji se preko svih nas prelamaju. Ipak, upravo zbog toga, naročito zbog toga, danas imamo dodatnu obavezu: da na ta pitanja ne odgovaramo impulsivno, već mudro. Ne isključivo, već državnički. Ne povlačenjem, već odgovornim učešćem.
Evropska unija, kao politički okvir kojem Crna Gora većinski teži, ne smije se posmatrati ni kao čarobno rješenje svih problema, ali ni kao prijetnja našem identitetu. Ona je realnost. A ozbiljna politika se bavi realnošću, ne iluzijama.
Srpski narod u Crnoj Gori nema luksuz da bude posmatrač sopstvene sudbine. Istorijski predugo i preskupo smo to bili. Naš interes nije u izolaciji, već u aktivnom oblikovanju procesa koji su u toku.
Sada je strateški važno da Srbi budu zastupljeni u institucijama vlasti, posebno u Vladi Crne Gore.
Ne zbog funkcija, ne zbog “fotelja”, kako se to ponekad populistički, banalno i površno zna reći, već zbog obezbjeđivanja važnih i aktivnih pozicija u procesima od kojih nam zavisi nacionalna budućnost. Neopisivo je važno da se u najvažnijim državnim odlukama čuje srpski glas i to kao graditeljski, organski i sistemski glas, kao glas od koga zavise temelji politike, a ne kao glas distorzije, kočenja i nepredvidivosti. Da se prava srpskog naroda ne prepuštaju dobroj volji drugih. Da se ključna neriješena pitanja - od jezika, državljanstva, kulture i identiteta, do pune ravnopravnosti u praksi - rješavaju strpljivo i mudro, ali istovremeno odlučno.
Mudra nacionalna politika zna kada treba biti čvrst, ali i kada treba biti za stolom za kojim se odlučuje. Srpski narod u Crnoj Gori danas mora pokazati da je politički dorastao vremenu u kojem živi. Vremenu kompromisa, ali ne odricanja. Vremenu dijaloga, ali ne zaborava. Vremenu evropskih integracija, ali ne gubitka sopstvenih vrijednosti, ni po koju cijenu.
Istovremeno, srpsko pitanje u Crnoj Gori neraskidivo je povezano sa stabilnošću same države. Država u kojoj se značajan dio građana osjeća zapostavljeno ili politički nevidljivo ne može biti stabilna, niti uspješna. Zalaganje za prava srpskog naroda nije suprotstavljeno interesima Crne Gore. Naprotiv, ono je njihov sastavni dio, čak i centralni, sa aspekta stabilnosti društva i dugoročnog blagostanja. Samo Crna Gora u kojoj su svi narodi ravnopravni, poštovani i politički djelotvorno uvaženi može biti funkcionalna evropska država.
Zato je danas više nego ikada potrebna faza srpske nacionalne politike u Crnoj Gori: faza mudrosti, racionalnosti i dugoročnog, sistemskog promišljanja. Politike koja će čuvati identitet, ali i graditi mostove preko kojih nećemo samo prelaziti, nego i uživati suvlasništvo nad tom društvenom infrastrukturom. Koja zna da brani principe, ali i da razumije međunarodni kontekst u kome se događaju veliki pokreti, prekretnice i promjene između globalnih političkih era. Treba nam konsenzus o metodama koje ne izazivaju stres i konflikte, ali se ne povlači pred nepravdom i djelotvorno ostvaruju nacionalne ciljeve. Takva politika nije srpska slabost, već snaga uspješnog polaganja istorijskog testa.
Biti dio vlasti u ovom trenutku, nije pitanje prestiža, već pitanje odgovornosti. Srpski narod u Crnoj Gori treba da štiti svoja prava tamo gdje se donose odluke, a ne sa margina političkog života gdje smo bili predugo. Institucije vlasti nijesu savršene, ali su mjesto na kojem se može sistemski uticati na zakonodavstvo, kadrovsku politiku i dugoročne strategije razvoja. Odsustvo Srba iz vlasti ne bi oslabilo procese koje ne smatramo dobrim, već bi oslabio isključivo položaj srpskog naroda, ostavljajući ključna pitanja bez našeg glasa i uticaja.
Moć kritike koju ima opozicija je daleko slabije oružje od zrelih predloga i sistemskih akcija koje možemo realizovati kao vlast. Čak i kada realizacija tih akcija nije 100%, ona je neuporedivo djelotvornija i dugoročno efikasnija od bilo kog vida kritike i neslaganja koje bi se iznijelo opoziciono i van institucija sistema. Učešće u vlasti omogućava da se nacionalni interesi artikulišu kao dio državne politike, a ne kao stalni predmet političkog spora. To je razlika između politike koja traje i politike koja živi u kratkim ciklusima. To je način da vrijeme radi za nas. Srpskom narodu u Crnoj Gori potrebna je politika kontinuiteta, a ne politika povlačenja.
Podgorica, Beograd i Banjaluka jasno su definisali članstvo u Evropskoj uniji kao strateški spoljnopolitički cilj. Ta činjenica govori sama za sebe: evropske integracije nijesu projekat razdvajanja srpskog naroda, već okvir u kojem se mogu unaprijediti stabilnost, ekonomski razvoj i prava svih zajednica. Evropska unija ne traži odricanje od identiteta, već funkcionalne institucije i vladavinu prava.
Zato je uloga srpskih predstavnika u vlasti Crne Gore i dodatno važna: da budu most između državnih interesa Crne Gore, legitimnih interesa srpskog naroda i šireg regionalnog konteksta. Takva uloga zahtijeva mudrost, odmjerenost i samopouzdanje, ali upravo to je politika koja dugoročno donosi rezultate. Srpski narod ne dobija snagu povlačenjem, već preuzimanjem odgovornosti i za sebe i za državu u kojoj živimo.
Pred nama su godine u kojima će se donositi odluke od trajnog značaja. U tim godinama, srpskom narodu u Crnoj Gori potrebni su sloga i jedinstvo, ali prije svega zrela svijest da se nacionalni interesi najbolje štite odgovornim učešćem u izgradnji budućnosti koja svakako nije nježna i bez opasnosti ali nije ni naš neprijatelj. To je budućnost koja od nas traži našu sopstvenu odgovornost za ono što će se desiti sa nama i treba da uradimo zajedno sve da to što će se desiti sa nama bude dobro, a ne zlo.
To je put koji nije najlakši, ali je ozbiljan. Put državničke politike, utemeljene u sopstvenim vrijednostima, otvorene prema Evropi i svijetu i čvrsto vezane za interese srpskog naroda i svih građana Crne Gore.
Autor je savjetnik za EU i međunarodne odnose predsjednika Nove srpske demokratije Andrije Mandića
Bonus video:
