Mitropolit Joanikije je osudio političke lidere koji se pozivaju na vjerska uvjerenja kako bi opravdali sukobe ili nacionalističke politike, ocijenivši takvu praksu kao oblik bogohuljenja - teškog grijeha koji pokazuje nepoštovanje ili vrijeđa Boga!
Saopšteno je iz Mitropolije, recimo, 26. aprila 2025, drugi a ne prvi dan, nakon što je na Crvenom trgu crveni car Vladimir Putin primio patrijarha Porfirija. Šefa od pomenutog mitropolita. Gdje je, kako je stvarno saopšteno i video uratkom dokumentovano, srpski patrijarh nazdravio “izvesnoj pobedi” Putina, jer ona zavisi od Božje volje, a Bog je uvijek bio na strani jačeg! U konkretnom, ukrajinskom zločinu, to znači na strani Rusa i Srba.
Ne bi čak, tog zamišljenog 26. aprila, Joanikije u saopštenju morao da pominje crvenog Vladimira i crnog Profu, svima bi bilo jasno na koga se misli kada kaže: “Nažalost, sve je češća pojava da se jezik vjere uvlači u političke bitke, da se blagosilja nacionalizam i da se u ime religije opravdavaju nasilje i oružana borba”.
Bilo je to u stvari bogojavljenje, iako je bio april a ne januar. Niko nije plivao za krst, ni u Savi, ni u Morači, ni u carskom bazenu Podmoskovlja, Porfiriju se očito ukazao bog. I šta je ponizni sužanj ljudski mogao, nego da kaže: “Mi pravoslavni imamo jedan adut. Koji? Vladimir Putin! Te reči govore sve!”
Da je Joanikije dva dana, ili tri, nevažno, nakon ovog tragikomičnog susreta i obraćanja jednog vjerskog lidera jednom diktatoru, izdao saopštenje i naglasio kako “vjernici moraju aktivno odbacivati, prije svega svjedočanstvom vlastitih života, ove oblike bogohuljenja koji skrnave sveto ime Božije”, svi poklonici SPC znali bi da je osudio zloupotrebu vjere u agresiji ruskog režima na pravoslavnu Ukrajinu! I da se ograđuje od šefa Porfirija koji slavi taj zločinački pohod i najavljuje “izvesnu pobedu”! Posebno bi Joanikije tim gestom potvrdio da je svaki oblik nacionalizma, pa i srpskog, ili crnogorskog, ili hrvatskog, ili ruskog, u stvari bogohuljenje. A tek pravdanje rata i agresije vjerom, to je, mogao je zaključiti Joanikije - “teški grijeh koji pokazuje nepoštovanje ili vrijeđa Boga”.
Kakva je to bila istorijska prilika! Da tog 26. aprila jedan pravoslavni mitropoliti izađe iz skuta autokratskog vođe i ratnohuškačkog narativa. I da odbrani boga i vjeru koju propovijeda. Recimo ovako: “Moramo snažno odbaciti upotrebu religije za opravdanje rata, nasilja ili bilo kakvog oblika fundamentalizma”. Da je bio mudar i hrabar, mogao je Joanikije da profitira i na svjetskom nivou, da mu se čuje glas mnogo dalje od granica pravoslavnog kazamata. Recimo, da je ukazao na “logiku konfrontacije koja danas dominira globalnom politikom, produbljujući nestabilnost i nepredvidivost iz dana u dan”. Ako bi mu se spiker parlamenta Mandić naljutio zbog ove jasne prozivke predsjednika Trampa, šta ga briga - Joanikije bi dobio podršku i priznanje od velikog broja vjernika i jedne i druge i treće hrišćanske crkve, pa i brojnih muslimana, budista ili hindu vjernika koji u Trampu ne vide što i naš Andrija - oslonac i nadu u bolji i prosperitetniji svijet.
Ali, ništa od svega pomenutog. Prije ćemo u nekoj novoj delegaciji na Crvenom trgu uz Porfirija gledati Joanikija (a ne pukovnika Irineja), kako slavi “izvesnu pobedu” sa carom i bogom Vladimirom, nego što ćemo od njega čuti nešto nalik citiranim riječima i stavovima pape Lava. Saopštenim 1. januara tekuće godine, na Svjetski dan mira Katoličke crkve. Vrijednosna razlika između pozicija poglavara najbrojnije hrišćanske vjerske organizacije, katoličke, i prvaka Ruske crkve (kojoj je prema Porfiriju Srpska samo istureno odjeljenje) najbolje ilustruje civilizacijski zaostatak Moskve u odnosu na Rim. Kremlja naspram Vatikana. Ako se makar metaforično Kremlj uzme ne samo za svjetovni, već i za vjerski centar Rusije i pravoslavlja u kome stoluje car i patrijarh Putin. Oko čega Porfirije i Irinej, nemaju dvojbe.
Pomenuta poruka pape Lava nije, naravno, jedino što ilustruje duboku razliku između shvatanja boga i bogohuljenja u saopštenjima i propovijedima prvaka katoličke i ruske/srpske pravoslavne crkve. Posebno kada su u pitanju vrijednosti, poput slobode, demokratije, prava na izbor, ranjivih grupa. Recimo, isti ovaj papa (Lav) je nedavno prihvatio ostavku jednog od najuticajnijih katoličkih poglavara Sjeverne Amerike, nadbiskupa Timotija Dolana, čelnika njujorške centrale. Jedan od razloga je i suočavanje ove nadbiskupije sa obeštećenjem 1.300 žrtava svešteničkog nasilja u iznosu od 300 miliona dolara! A znamo kako su završile Porfirijeve uzdanice, sumnjičene za pedofiliju i zlostavljanja. Od Pahomija do Kačavende. Još je zanimljivije da je papa na čelo najznačajnije vjerske podružnice u sjevernoj Americi izabrao Ronalda Hiksa, misionara iz Ilinoisa, predstavljajući ga kao “svježi početak” za Crkvu u Njujorku i SAD! Između ostalog Hiks ima naglašenu brigu za latinoameričku zajednicu i uravnoteženu imigracijsku politiku, čime se drastično razlikuje od svog prethodnika koji je bio obožavalac Donalda Trampa, Putinovog kontrapara.
U isto vrijeme, Putinov mitropolit Kiril je daleko od misionarskog načina života i propovijedanja boga. Ima “mali” avion, fali se “roleksom” na ruci, dok Vučićev “izbornik” PP živi na Dedinju u vili, čija vrijednost premašuje 5 miliona eura.
Ali, što je to bitno za braću pravoslavce. Kad agencijske vijesti pokazuju kako se Vladimir Putin tradicionalno okupao za Bogojavljenje. Video snimak njegovog kupanja objavio je šef ruskog fonda za direktna ulaganja i glavni pregovarač sa Trampvim timom, Kiril Dmitrijev. Na video snimku se vidi Putin dok tri puta zaranja u vodu, a između svakog zaranjanja se prvo prekrsti. Zatim odmah izlazi iz vode i završava obred. Osim Putina, povodom Bogojavljenja se okušao i predsjednik Bjelorusije, Aleksandar Lukašenko.
Umjesto Vučića i Kneževića, ovdje su u hladnu vodu zaronili samo obični smrtnici. I poneki pop. Istina greškom. Pa se nije znalo da li onda pravoslavna mladež pliva da izroni krst ili popa. Ili kao Putin i Lukašenko - ništa. Jer umjesto da se svijetu pokažu demokratijom i slobodom u svojim zemljama, blagostanjem i srećom njihovih stanovnika, dva diktatora vode dva najljepša zatvora u Evropi, iz kojih je od sreće i blagostanja, samo za posljednih par godina, od početka invazije na Ukrajinu, emigriralo preko dva miliona ljudi! A poginulo još milion! Dok vrhovni vjerski poglavari Ruske i Srpske crkve slave taj sramni rat i “izvesnu pobedu”. Kao što su radili i početkom 90-ih. Makar ovi domaći. Slaveći carstvo nebesko i boga Slobodana. I nikako da izađu iz tog narativa. I sistema vrijednosti. Štaviše, po brojnim parametrima pod Vučićem je značajno gore nego pod Miloševićem. Glede prvenstveno samih vrijednosti. Promocija nacionalizma, prijetnje ratom, podrška ratu, simpatije autokratiji i diktatorima - to je i dalje civilizacijski okvir u kome se kreće djelovanje “božjih pastira” Ruske i Srpske crkve.
Zato ste odmah pogodili kada ste poslije prve rečenice zaključili - NE, ovo je neka neslana šala, nije moguće da je mitropolit Joanikije osudio političke lidere koji se pozivaju na vjerska uvjerenja kako bi opravdali sukobe ili nacionalističke politike! Iako bi takva poruka bila sasvim očekivana i prirodna od jednog vjerskog poglavara. Ali, ne od Joanikija koji slavi nacionalizam iz Drugog svjetskog rata i kome ni 80 godina nije bilo dovoljno da prihvati kako su Pavle Đurišić i pop Đujić za svaku osudu! A ne za pjesmu i slavljenje. I to na Bogojavljenje! A ako su im oni za primjer, šta tek očekivati od prvaka SPC po pitanju (zlo)djela Miloševića, Karadžića, Mladića. Da ne pominjem Putina i Lukašenka. Tek oni, nikad neće doći na tapet. Kao Tramp kod Lava. Amin.
Bonus video:
