Nekritičko i bez ikakvog naučnog ili stručnog obrazloženja odbacivanje kandidata za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti (CANU) nije izuzetak, već simptom duboke institucionalne krize. Riječ je o praksi koja podriva temeljne principe svake ozbiljne akademije: objektivnost, meritokratiju, transparentnost i odgovornost. Kada se ti principi suspenduju, Akademija prestaje da bude autoritet znanja i pretvara se u zatvoreni krug moći.
Ako se kandidati ne vrednuju prema jasno definisanim i javno provjerljivim kriterijumima, već se eliminišu bez obrazloženja ili na osnovu ličnih i proizvoljnih razloga, CANU gubi legitimitet da se predstavlja kao najviša naučna i umjetnička institucija u državi. To više nije akademsko odlučivanje, već voluntarizam prerušen u autoritet.
Posljedice takvog modela su ozbiljne i dugoročne: obeshrabruju se vrhunski stvaraoci; šalje se poruka da znanje, stručnost, dugogodišnji rad, odricanje, pa čak ni međunarodna priznanja, nijesu presudni u kooptaciji novih članova. Učvršćuje se slika CANU kao zatvorenog privatnog kluba. Time razvoj nauke i umjetnosti u Crnoj Gori postaje talac unutrašnjih interesa, akademskog klijentelizma, socijalnog darvinizma, lokalne megalomanije - i u nekim slučajevima - zabrinjavajuće duhovne zapuštenosti.
Ilustrativan primjer takve nekompetentnosti jeste slučaj iz Leksikona likovne umjetnosti Crne Gore u izdanju CANU, gdje akademik iz Odjeljenja umjetnosti, zadužen za projekat, nije bio u stanju da stilski razlikuje radove dva vajara i rad drugog autora pripisuje meni. Riječ je o "grešci" za koju nijesam dobio ni objašnjenje ni izvinjenje - ni od CANU, ni od nosioca projekta. Na nekim drugim akademijama ovakav eksces bi rezultirao automatskim povlačenjem leksikona.
LIČNO ISKUSTVO DISKVALIFIKACIJE I NEZNANJA
Sistem voluntarističke diskvalifikacije iskusio sam lično kao kandidat za CANU. Nakon što sam prošao stručno glasanje u Odjeljenju umjetnosti, u drugom krugu nijesam dobio nikakvu analitičku evaluaciju svog opusa. Umjesto stručne procjene, dočekala me je organizovana verbalna kampanja dvojice "agilnih" akademika. Ne argumentima, već pritiscima.
Razlozi koji su iznošeni u cilju moje diskvalifikacije kao kandidata nijesu imali uporišta ni u akademskom fer-pleju niti su bili u skladu sa Statutom CANU. Tri godine kasnije isti obrazac, od strane istih aktera, ponovio se i ovog puta u vidu tvrdnje da me treba odbiti jer CANU "ne treba da troši novac na mene", pitanja "kakve koristi Crna Gora ima od njega?!", pa čak i nepristojne opaske o tome gdje živim - sve u pismu upućenom članovima Akademije.
Takva diskvalifkaciona praksa odbijanja kandidata na osnovu "prava" da neko može, a neko uopšte ne može dobiti akademsku apanažu, bez obzira na profesionalna dostignuća, stavlja u sumnju fundamentalno pitanje jednakog prava za sve građane Crne Gore.
Uostalom, ako se već insistira na "principijelnosti iskonskog prava" na akademski dodatak - što je bilo jedno od ključnih razloga moje diskvalifikacije histerično promovisane od akademika Đurovića - elementarna dosljednost bi nalagala da se krene od sopstvenih primanja. Uporedni podaci pokazuju da su mjesečni dodaci CANU akademiku Đuroviću višestruko veći (čak trinaest puta) od dodataka francuskih akademika (113 eura!). Sve drugo je demagogija.
IGNORISANJE MEĐUNARODNIH REFERENCI
Posebno je problematično što su ovakve odluke donošene uprkos mojim međunarodnim referencama. O mom radu pisalo je šest francuskih akademika, vodeći francuski intelektualci, uključujući filozofa i mislioca planetarnog uticaja poput Alena de Benoa (Alain de Benoist), kome se divio i Danilo Kiš. Preporuke za CANU su stigle od vajara i bivšeg predsjednika Francuske akademije Kloda Abeja (Claude Abeille), kao i od Vladimira Veličkovića, francuskog akademika i šefa katedre na École nationale des Beaux-arts u Parizu. Veličković je u preporuci zapisao: "Čast bi bila za CANU da u svoje redove primi umjetnika i ličnost poput Zlatka Glamočaka". Profesor emeritus Sorbone, član evropske i bivši predsjednik Francuske akademije Žorž Anri Sutu (Georges-Henri Soutou), naveo je u preporuci za DANU: "Crteži i skulpture Glamočaka su nešto najekspresivnije što sam u životu vidio", dok je Đorđe Kadijević u NIN-u povodom izložbe MADE in SFRY (1997. godine) napisao: "Ne, ovakva izložba još nije viđena u Beogradu".
Moj opus je uvršten u međunarodne referentne monografije, poput Skulptura XX vijeka uz imena Pikasa, Đakometija, Brankušija, Demijena Hirsta, Ričarda Sere i Džefa Kunsa, Sezara, Jozefa Bojsa itd. Sa prostora bivše Jugoslavije u tom i takvim izdanjima nalaze se samo Marina Abramović, Dušan Džamonja i moje ime. Izlagao sam na velikim međunarodnim izložbama po pozivu, uz umjetnike poput Baskijata, Kita Haringa, Helmuta Njutna, Dalija, Džeksona Poloka itd.; predstavljan na konferencijama poput Transgresija tijela na Francuskoj akademiji sa djelima Van Goga, Edvarda Munka, Egona Šilea, Fransisa Bejkona, Lusijana Frojda itd. Izlagao sam na više od 400 referentnih kolektivnih i 40 samostalnih izložbi.
Na osnovu kojih znanja i kojih stručnih standarda su svi ovi argumenti ignorisani - i devet godina kasnije - ostaje nejasno. Još je spornije što su završnu riječ o mom prijemu (čitaj odbijanju) imali akademici kojima umjetnost nije struka, i koji umjetnost vide uglavnom kao 'vikend razonodu'. Njihova procjena je nemeritorna, bez ikakvog utemeljenja i znanja, postavljena iznad procjena i znanja međunarodno priznatih autoriteta u domenu umjetnosti ili filozofije.
Slučaj potencijalnog kandidata Pejovića i dvojice odbačenih kandidata Kalaja i Mićunovića na posljednjim izborima nedvosmisleno potvrđuje ovu tezu. Krucijalno i principijelno pitanje glasi: na osnovu čega akademici, čije je znanje o umjetnosti i teatru inferiorno čak i u odnosu na studente početnike dramske ili likovne akademije, arbitriraju i odbacuju reditelja Mićunovića, umjetnika sa pedeset godina iskustva i univerzitetskog profesora na Fakultetu dramskih umjetnosti?!
POTREBA ZA REFORMOM
Zbog svega navedenog neophodna je temeljna, radikalna strukturna reforma CANU, uključujući u nju i:
- punu autonomiju Odjeljenja umjetnosti u odnosu na druga odjeljenja, po uzoru na francuski model;
- ograničen broj članova u CANU i zauzimanje akademske fotelje iz određene oblasti tek nakon smrti akademika koji je tu funkciju obavljao;
- obavezno javno predstavljanje kandidata i jasne definisane, pisane i javno provjerljive kriterijume evaluacije potpisane od svakog akademika;
- da se za konkurisanje u članstvo pored lokalne ili regionalne kao obaveza uvede preporuka inostranih akademika, internacionalnog renomea.
Bez radikalne reforme i vraćanja na kriterijume objektivnosti, meritokratije, transparentnosti i odgovornosti, CANU rizikuje da, uprkos časnim pojedincima u svojim redovima, ostane institucija koja prvenstveno štiti sopstvene privilegije, akademike lokalnih dometa, a ne javni interes i meritokratiju.
U suprotnom, pitanje Quo vadis, CANU? neće više biti polemičko - već istorijsko.
Na kraju, poslužiću se citatom Brižit Terzijev (Brigitte Terziev), skulptorke i članice Francuske akademije: "Kao skulptor i član Francuske akademije tvrdim da su skulpture mog kolege Glamočaka, velika skulptorska djela koja zauzimaju posebno mjesto u svijetu savremene skulpture". Za prepoznavanje takvog navedenog mjesta u umjetnosti, međutim, potreban je poseban duh, hrabar otvoren, i estetski suveren, radoznao, priznajem - rijetko dostupan. Duh koji, nažalost, kod određenog broja akademika u krugu CANU nije moguće detektovati. Njihova uporna kratkovidost ne baca sjenku na moj rad već uporno i precizno osvjetljava granice njihovog vlastitog razumijevanja i zalutalost u ovu prestižnu instituciju.
Autor je skulptor i redovni član DANU i BANU
Bonus video:
