Uoči Međunarodnog dana zaštite podataka
Svijet koji nadolazi nije nastavak onoga koji poznajemo. On nije linearna evolucija, već lom. On je prekid kontinuiteta između čovjeka kakav je bio i čovjeka kakav tek nastaje. Analogni svijet, u kojem su greške bile ljudske, a odluke nosile težinu savjesti i lične odgovornosti, nalazi se u svojoj završnoj fazi. Digitalni svijet, zamišljen kao prostor slobode, znanja i emancipacije, već ustupa mjesto pametnom svijetu algoritama vještačke inteligencije i nadolazeće kvantum ere, svijetu u kojem se sloboda mjeri brojem ponuđenih opcija, a napredak efikasnošću obrade podataka, koje države koriste za potrebe kreiranja svojih politika.
Gdje se u tom svijetu nalazi pravo na privatnost? Da li je ono još uvijek temelj slobode ili tek administrativna kategorija koju uređuju zakoni, saglasnosti i checkboxovi? Sve češće se čini da privatnost ne nestaje zato što je neko brutalno oduzima, već zato što se topi u komforu, brzini i navici.
Algoritmi više nisu neutralni posrednici. Oni ne služe, oni uređuju, ne pomažu, oni odlučuju. Naše ponašanje, izbori, navike, strahovi i želje biće modelovani ne kroz iskustvo, već kroz statistiku, a za to su im potrebni lični podaci. Čovjek budućnosti neće pitati šta želi, već šta mu je ponuđeno. Granica između izbora i sugestije postaće nevidljiva, a zavisnost će se predstavljati kao komfor. Algoritmi će biti poput pasoša: na prvi pogled, dokument slobode kretanja, ali u stvarnosti je samo fikcija ili iluzija slobode, koja definiše granice čovjekovog kretanja, nadgleda svaki korak, prati putovanja kroz vrijeme i prostor, i u isto vrijeme stvara osjećaj kontrole. Tako i algoritmi, pod plaštom zaštite i regulativa, formalizuju slobodu koju nude, a zapravo je ograničavaju.
U Orvelovoj (George Orwell) “1984”, privatnost je uništena silom. Veliki brat gleda uvijek i svuda. Nadzor je grub, otvoren i zastrašujući. Kamere, mikrofoni i misaona policija služe da uguše svaku devijaciju i svaki pokušaj unutrašnje slobode. U tom svijetu, privatnost je luksuz koji ne postoji, ali barem je jasno ko je neprijatelj. Čovjek zna da je zarobljen i upravo zato još uvijek može da se buni.
Hakslijev (Aldous Huxley) “Vrli novi svijet” (“Brave New World”) nudi suprotnu, ali možda opasniju sliku. Tamo privatnost nije nasilno ukinuta, ona je postala nepotrebna. Ljudi su uslovljeni da ne žele samoću, tišinu, dubinu ili unutrašnji prostor. Stabilnost se postiže eliminacijom nemira, a ne represijom. Kontrola se ne zasniva na strahu, već na zadovoljstvu, zabavi i stalnoj stimulaciji. Nema potrebe da neko špijunira misli kada su misli već oblikovane unaprijed. U takvom svijetu, privatnost ne nestaje uz krik, ona nestaje uz osmijeh i zadovoljstvom izazvanom “soma”terapijom, surfovanjem virtuelnim svijetom.
Naša savremena stvarnost ne pripada u potpunosti ni jednom od ova dva modela, ali opasno klizi ka Hakslijevom. Algoritmi koji danas uređuju digitalne živote ne ponašaju se kao Orvelovi teleskrini, oni su ljubazni, personalizovani i neprimjetni. Ne naređuju, već preporučuju. Ne zabranjuju, već nude. Ne kažnjavaju, već nagrađuju pažnjom, dopaminom i osjećajem pripadnosti. Granica između slobodnog izbora i algoritamske sugestije postaje nevidljiva.
U tom kontekstu, zakoni o zaštiti podataka dobijaju paradoksalnu ulogu. Oni formalno obećavaju zaštitu privatnosti, ali istovremeno legitimišu sistem stalne obrade, praćenja i profilisanja. Saglasnost postaje ritual, a ne stvarni izbor. Regulativa često ne ograničava moć algoritama, već je institucionalizuje, pretvarajući privatnost u upravljani resurs, a ne u prostor lične slobode.
Algoritmi koje nevidljiva ruka stvara i nameće, a ljudi prihvataju kao vrijednosni sud života, danas ne služe samo da pomognu, oni uređuju stvarnost. Oni oblikuju ponašanje, utiču na emocije, usmjeravaju pažnju i kreiraju informacione mjehure u kojima se osjećamo sigurno, ali i ograničeno. Čovjek budućnosti možda se neće pitati da li je nadziran, jer nadzor neće doživljavati kao prijetnju, već kao uslugu. U svijetu kojem se krećemo privatnost će izgledati kao smetnja, a ne kao pravo.
Tu dolazimo do suštine nelagode i izazova u zaštiti privatnosti, kako braniti pravo koje ljudi sve manje osjećaju kao potrebu? Kako zaštititi privatnost u svijetu u kojem se ona ne oduzima silom, već se razmjenjuje za udobnost, brzinu i osjećaj relevantnosti? Ako je Orvel upozoravao na svijet u kojem nas uništava ono čega se bojimo, a Haksli na svijet u kojem nas uništava ono što volimo, onda je zadatak spriječiti da se oba proročanstva u potpunosti ostvare.
Ako se Orvel bojao da će nam zabraniti knjige, Haksli se bojao da ih više niko neće željeti je zaključak Neila Postmana, koji je analizirao njihov distopijski dijalog oko budućnosti čovječanstva. Ovo u kontekstu privatnosti bi značilo da se ne bojimo samo zabrana i nadzora, već i ravnodušnosti. Ravnodušnosti prema vlastitim podacima, vlastitoj intimi i vlastitom unutrašnjem prostoru i time i izostanak društvene reakcije na sve veću invaziju na naš unutrašnji privatni prostor, koji se ruši i sužava pred algoritmima vještački kontrolisane, odnosno nametnute inteligencije.
U svijetu prepunom zakona koji bi trebalo da garantuju pravo na privatnost, u skladu sa članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, sve je očiglednije da normativni okvir gubi korak sa ubrzanim razvojem tehnologije. Javni interes se sve češće poistovjećuje sa interesima države, dok se prostor individualne slobode postepeno sužava. Riječ je o stvarnosti koja se oblikuje brže nego što je društvo u stanju da je u potpunosti razumije, potvrđujući i nadilazeći najcrnja upozorenja Orvela i Hakslija, na načine koje ni oni sami nijesu mogli do kraja predvidjeti.
Riječ je o analizi i promišljanju savremenih izazova zaštite prava na privatnost i ličnih podataka, ali i o istovremenom osjećaju odgovornosti i nemoći pred sveobuhvatnim mehanizmima nadzora. Iako je normativno jasno kako bi pravo na privatnost trebalo da funkcioniše kroz zakone, međunarodne standarde i principe proporcionalnosti i svrhovitosti u tom kontekstu nijedna zakonska odredba ne može trajno zaštititi društvo koje je odustalo od unutrašnje potrebe da ostane slobodno.
Stoga ovo nije poziv na povratak u analogni svijet, niti odbacivanje tehnologije, a ponajmanje vok (Woke) ideologija, već poziv na svjesni otpor, ne protiv tehnologije, već protiv njenog neupitnog autoriteta, ne samo razmišljanje dva puta prije klika na saglasnost obrade naših ličnih podataka, već na klik u oblikovanju savremenog društva, koji sebi stvara prostor odgovorne politike, etičkog dizajna i društva koje još uvijek vjeruje da privatnost nije prepreka napretku, već njegov uslov. Strah nije da će tehnologija pobijediti čovjeka. Strah je da će čovjek pristati na poraz bez borbe, ubijeđen da je riječ o napretku. Zato se i dalje traže modaliteti zaštite prava građana, iako nijedan mehanizam neće biti dovoljan ako ne postoji svijest o tome zašto se privatnost brani. Ne kao luksuz, ne kao tehnička prepreka, već kao prostor u kojem čovjek ostaje sam sa sobom i time još uvijek slobodan.
Vjerovatno ne možemo u potpunosti izbjeći distopije koje su u svojim djelima najavili Orvel i Haksli. Međutim, sa aspekta geopolitike na globalnom planu možda smo tek sada u Orvelovoj 1984. godini i novom dizajnu multipolarizma kroz nametanje moći. Dok smo sa aspekta privatnosti i načina na koji prihvatamo nove ponuđene platforme i algoritme, duboko u Hakslijevom svijetu u kojem dobrovoljno prihvatamo kao normalnost. Zaglavljeni između Orvela i Hakslija, tj. straha od otvorenog nadzora i opasnosti od dobrovoljne predaje. Između represije i zavisnosti. Pitanje više nije samo kako spriječiti zloupotrebu podataka, već kako očuvati svijest da privatnost uopšte ima vrijednost u svijetu u kojem je stalna vidljivost postala norma.
Autor je ekspert u oblasti zaštite podataka; bio je predsjednik Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama
Bonus video:
