Pojednostavljujem i svodim na jezik ulice, ali situacija zahtijeva takvu preciznost. U društvenom smislu postoje tri Hrvatske. Partizanska, ustaška i domobranska. Može i obrnuto, a to obrnuto jeste realno stanje stvari posljednjih desetljeća.
U normalnim okolnostima, ma što nam danas izgledalo normalno, te tri Hrvatske koegzistiraju, i to na način da ritam udara domobranska građanska i centristička Hrvatska, ona ustaška pak živi kroz crkvena i navijačka okupljanja te na marginama javnog prostora, svjesna svoje brojnosti, ali i frustrirana činjenicom stvarne društvene nerelevantnosti, dok je partizanska u političkom smislu u stalnoj defanzivi, ali u društvenom okuplja jedine relevantne kulturnjake, kreativce, umjetnike, novinare i intelektualce. Ova zadnja činjenica strahovito frustrira ustašku Hrvatsku koja misli da je to tako zbog neke zavjere elita, a ne zbog vlastite potkapacitiranosti na svim nivoima.
E sad, kad okolnosti nisu normalne, a to se desilo nakon što je zemlja napadnuta 1991. godine, ove tri Hrvatske jesu napravile privremeni pakt za obranu zemlje, kojeg je Tuđman, slijedeći ideju zločinca Luburića, pokušao prošvercati u priču o pomirbi. S bitnim momentom da je ta pomirba podrazumijevala zapravo dominaciju domobranske Hrvatske, uz simboličku pobjedu ustaške i potpuno izbacivanje iz javnog prostora partizanske Hrvatske, koja bi u tom scenariju imala biti zahvalna na činjenici da su joj odlučili poštedjeti živote, ali uz obavezu preodgoja. Suštinski, HDZ nikad nije odustao od takve vizije Hrvatske i u tom smislu je Andrej Plenković, za razliku od Ive Sanadera, autentični nasljednik Franje Tuđmana. Puno autentičniji i od prethodnika na čelu HDZ-a, Tomislava Karamarka, koji nije imao dovoljnu lukavost uma i intelektualnu kapacitiranost da shvati kako je taj scenarij ostvariv tek uz malograđansku mimikriju i centrističke fraze te deklarativni antifašizam.
Ono što je sada novo je onaj treći element, kad nisu spomenute normalne ili izvanredne okolnosti. To je moment kojeg smo vidjeli već za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je ova podjela trajno zapečaćena, a on se događa kad na međunarodnom planu pobjeđuje fašizam koji onda nalazi saveznike u ustaškoj Hrvatskoj. U takvim okolnostima, jasno, ta Hrvatska dolazi na vlast, nakon čega bi najradije fizički uklonila, kao i uvijek prvo Srbe, ali istovremeno i partizansku Hrvatsku. Dok je u takvim okolnostima ona domobranska Hrvatska prisiljena da se opredijeli, jer u tako ekstremnim situacijama niti ima više prostora za srednji put, ali i svako neopredijeljivanje je zapravo podrška nasilničkoj i ustaškoj Hrvatskoj. I tada se ona rascijepi na liberalni dio koji većinski podrži partizansku Hrvatsku, a manjinski ipak nema problem s nasilnicima. I na konzervativni dio koji većinski stane uz ustašku Hrvatsku, ali opet ne u potpunosti, jer moralni ljudi koji pripadaju tom dijelu društva, poput riječkog biskupa Mate Uzinića, ne dozvoljavaju da im kontekst i ideologija oduzmu moral i intelekt.
Točno ovu situaciju imamo danas. Europu i svijet koji klize u fašizam, ustašku Hrvatsku koja osjeća da je došlo njezino vrijeme, političkog vođu koji je svjestan da nema većinsku podršku u javnosti, pa uz pomoć nasilnika planira ostati na vlasti i domobransku Hrvatsku koja se sada nerado nalazi pred odlukom što da radi. Jedino što možda izgleda paradoksalno, ali u kontekstu suvremene Hrvatske to uopće nije, jeste to što novoproglašeni vođa ustaške revolucije ne dolazi iz tog miljea, nego iz partizanskog, a ovdje govorim o Andreju Plenkoviću. No, baš ta činjenica ga i čini autentičnim nasljednikom Franje Tuđmana, koji je također došao iz partizanskog miljea.
Nije to tako izgledalo na samom početku njegove vladavine, ali prevelika koncentracija moći stvorila je kod Plenkovića osjećaj svemoći, prilično ga odlijepila od realnosti i dovela ga u situaciju da mu gubitak vlasti izgleda kao nešto nezamislivo i nešto što se svakako mora spriječiti.
Drugim riječima, on suštinski s ovim što je napravio oko dočeka brončane rukometne reprezentacije u Zagrebu i što uporno radi, sve otkad je Marko Perković Thompson pozvao na desničarsku revoluciju i preuzimanje vlasti, pokušava spriječiti izgledni gubitak vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima, ali i nasilno srušiti vlast u Zagrebu, kojeg ne može osvojiti nikako.
Ili, kako je sam Tuđman svojevremeno, kad je HDZ de facto trajno izgubio Zagreb, rekao kako ne može trpiti oporbenu situaciju u glavnom gradu.
Dugo se to nije činilo mogućim i izgledalo je da je hrvatsko društvo otišlo dovoljno naprijed da mu se novi pad u ustaški ponor i diktaturu jednog čovjeka i njegove partije ne može desiti, ali Andrej Plenković je s jučerašnjim otvorenim kršenjem zakona i oduzimanjem ovlasti lokalnoj samoupravi krenuo putem modela vlasti Aleksandra Vučića.
I upravo ovo je taj jedini prijelomni trenutak u kojem ga je još uvijek moguće zaustaviti u njegovom naumu. Ali to će moći napraviti samo nova koalicija partizanske i većeg dijela domobranske Hrvatske, odnosno u operativnom smislu koalicija svih koji ne žele živjeti u zemlji proustaški nastrojenih nasilnika, javne televizije koja izgleda kao bilten vladajuće partije, potpune sljubljenosti crkve i države i u zemlji u kojoj zakoni postoje samo za one koji nisu u vladajućoj partiji.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je inače u dosadašnjem političkom djelovanju zazirao od ovih tema i iskreno je vjerovao da komunalna politika može učiniti nebitnim raspravu oko civilizacijskog razvoja zemlje, to je definitivno shvatio. Njemu je postalo jasno da se nalazimo pred diktaturom nasilnika i partije koja ih sponzorira te se odlučio tome jasno oduprijeti. Integritetom i zakonima. Ostalo je na hrabrosti, razumu, pameti i dosljednosti onih koji ne žele živjeti u Tuđmanovoj Hrvatskoj 2.0.
Bonus video:
