Godine 1939, njemački pisac Tomas Man objavio je esej “Brat Hitler”, u kojem je odbacio utješni mit o Adolfu Hitleru kao nadljudskom čudovištu. Umjesto toga, Man je prikazao Hitlera prosječnog i lijenog neuspjelog čovjeka čija je destruktivna moć proistekla upravo iz njegove običnosti. Nesposoban za dugotrajan rad i preopterećen zahtjevima svakodnevnog života, Hitler je ipak posjedovao jednu izvanrednu vještinu: sposobnost da opčini i mobiliše mase.
Kako je onda neko tako neupadljiv mogao da osvoji naklonost obrazovanog i sofisticiranog društva kao što je bilo njemačko? Manov odgovor je bio da demokratska politika nikada nije potpuno racionalna. Ispod institucija leži primitivniji sloj koji nagrađuje one koji znaju da privuku pažnju birača i manipulišu emocijama, često na račun složenosti i suštine.
Kako američki predsjednik Donald Tramp nastavlja da potvrđuje svoju dominaciju nad političkim diskursom u Sjedinjenim Državama i većem dijelu svijeta, Manov esej - zajedno sa njegovim međuratnim remek-djelom, “Čarobni brijeg” - nudi dragocjene pouke. Manov ključni uvid jeste da figure poput Hitlera uspijevaju ne zato što su izuzetne, već zato što aktiviraju sklonosti koje već postoje unutar demokratskih društava. Tramp je, u ovom smislu, proizvod opšte sklonosti ka jeftinom spektaklu i želje za pripadanjem koja prečesto nadjačava kritičko razmišljanje.
Neki od mehanizama koje je Man identifikovao kao odgovorne za Hitlerov dolazak na vlast ostaju bolno relevantni i danas. Prvo, laži i izmišljotine ne moraju da sadrže ni zrno istine - dovoljno je brzo da se brzo šire i apeluju na emocije, a ne na razum.
U Trampovoj eri, ključno pitanje nije šta se zapravo dogodilo, već čija se verzija događaja najagresivnije pojačava putem društvenih mreža. Uzmimo, na primjer, smrtonosnu pucnjavu u kojoj su agenti Granične patrole u Mineapolisu ubili Aleksa Pretija, 37-godišnjeg medicinskog tehničara intenzivne njege i državljanina SAD-a. Neposredno nakon toga, visoki zvaničnici administracije, uključujući sekretarku za unutrašnju bezbjednost Kristi Noem, tvrdili su da je Preti napao agente i označili ga kao “domaćeg teroristu”. Te su se tvrdnje brzo proširile i nastavile su da kruže čak i nakon što su ih video-snimci i svjedočenja očevidaca opovrgli.
Još jedan mehanizam koji je Man opisao jeste transformacija ličnih nezadovoljstava u pitanja nacionalne časti. Trampove prijetnje da će silom zauzeti Grenland upečatljiv su primjer. Prema njegovom pismu norveškom premijeru Jonasu Garu Stereu, bio je motivisan, barem djelimično, ogorčenošću zbog toga što nije dobio Nobelovu nagradu za mir.
Man je tvrdio da uspjeh demagoga manje zavisi od strateškog genija, a više od povoljnih okolnosti i, prije svega, od odsustva otpora. Odbijajući da mitologizuje Hitlera kao političkog genija, pokazao je kako institucije - i ljudi unutar njih - postepeno popuštaju, odbacujući zastrašivanje kao puku retoriku sve dok se ono ne postane uobičajena praksa.
Kod Mana se ne nalazi utjeha, jer je on ne nudi. Hitlera je nazvao “bratom” kako bi naglasio činjenicu da fašistička demagogija oslanja na porive koji postoje u svakom od nas. Slični uvidi su i u osnovi “Srca tame” Džozefa Konrada i “Tvin Piksa” Dejvida Linča: tama je istovremeno i spoljašnji fenomen i ono što susrećemo kada se pogledamo u ogledalo. Gledano iz te perspektive, Tramp funkcioniše kao neka vrsta sigurnosnog ventila, ublažavajući pritisak da djeluje moralno i omogućavajući svojim pristalicama da otvoreno navijaju za grubu silu, dominaciju i osvetu.
Ali Man nije tvrdio da su svi ljudi zli. Naprotiv, insistirao je na tome da figure poput Hitlera dolaze na vlast kada se ti mračni porivi iznova hrane i nagrađuju. Spektakl funkcioniše samo ako mu mi sami obezbijedimo energiju.
Uživanje u moralnoj izopačenosti i opijajući efekti okrutnosti mogu se završiti masovnim grobnicama. Moj rodni grad, Gdanjsk, previše dobro zna šta se dešava kada se populističkoj vladavini dopusti da ide do kraja. Kada je istoričar Timoti Snajder ovaj region opisao kao “krvave zemlje”, nije koristio metaforu, već je iznio istorijsku činjenicu. Upravo su ovdje, na Vesterplateu, u septembru 1939. godine, ispaljeni prvi hici Drugog svjetskog rata.
Ali Gdanjsk nije samo simbol katastrofe. On je i rodno mjesto pokreta Solidarnost Leha Valense, koji je odigrao presudnu ulogu u padu komunizma u Evropi. Ta priča o otporu građana mogla bi snažno odjeknuti među stanovnicima Mineapolisa. S obzirom na njihovu organizovanu reakciju na nasilje koje predvode Služba za imigraciju i carine, a koje se prikazuje kao savezno sprovođenje imigracionih zakona, Mineapolis bi za Sjedinjene Države mogao da postane ono što je Gdanjsk nekada bio za Poljsku i centralnu Evropu: primjer kako građanski aktivizam može pružiti otpor normalizovanju sistemske brutalnosti.
Naravno, borba protiv mračnih poriva koji pokreću trampizam je beskrajna. U “Čarobnom brijegu”, bitka za dušu naivnog mladog protagoniste, Hansa Kastorpa, odvija se između dva suprotstavljena mentora: Lodovika Setembrinija, koji predstavlja demokratiju i emancipatorsku moć razuma i nauke, i Lea Nafte, čija revolucionarna retorika prikriva reakcionarnu logiku koja prihvata teror, nasilje i rat.
Ta ista borba za dušu svijeta sada se odvija na mnogim mjestima, od Ukrajine do ulica velikih američkih gradova. Njen ishod nije unaprijed određen. Iako čovječanstvo nosi mračno nasljeđe, ono posjeduje i urođenu sposobnost da uči i mijenja se. Ali, da bismo to postigli, prvo moramo da uradimo ono što je Man tražio od nas: da prepoznamo naše srodstvo sa onima koji podliježu autoritarnom iskušenju i prihvatimo da smo napravljeni od istog materijala. Samo takva moralna svijest može spriječiti da se demagogija i represija koje su obilježile 20. vijek nametnu kao pobjednici.
Autor je rezidencijalni umjetnik u Video-arhivi Svjedočanstava o holokaustu Fortunof na Univerzitetu Jejl; pisac je, pjesnik, muzičar, aktivista i ko-kustos akademskih projekata na Univerzitetu Oksford
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
