Nema sumnje da je Đukanović političar koji je, presudno možemo reći, oblikovao stvarnost Crne Gore u posljednjih više od tri i po decenije, da računamo od puča, tzv. AB revolucije, i da ignorišemo šegrtovanje u Centralnom komitetu Komunističke partije, odakle je iskoračio na istorijsku scenu kao predvodnik “mladih i lijepih”. Zapravo, bio je jedan od predvodnika ali očito onaj koji je imao talenat da dohvati ključne poluge moći. Uzgred, ta populistička epizoda dobro će uzdrmati Crnu Goru i potpisati osmrtnicu SFRJ.
Gotovo je nevjerovatno kakav talenat za preobrazbu, kakav djelatni opseg je iskazao taj čovjek tokom impresivne karijere: bio je Jugosloven, Srbin, Crnogorac, bio je ljevičar, pa ključni promotor sumnjivog kapitalizma pa opet socijalista i to demokratski, bio je “ratnik svjetlosti” (B. Džaković), “primus” (B. Mitrić), agresor na Dubrovnik, pa onaj koji se izvinjava, pučista i legalista, internacionalna biznis zvijezda, poslovni čovjek kome se u najvećim bankama krediti daju na ugled, kako je negdje objasnio, bio je ktitor izgradnje hrama SPC a na partijskom kongresu najavio je osnivanje već postojeće crkve. Za sve ga je bog dao, rekli bi stari. Postmoderni duhovni kameleon.
Bio je, kako vidimo, mnogo toga, ali izgleda da još može da iznenadi.
Evo, neki dan smo dobili i - vudu Đukanovića.
U najnovijem obraćanju javnosti pokazao je nešto što bi zaista moglo da pripada vudu duhovnosti, bar kako je prikazuju jeftini filmovi i sumnjivi pisci, prije nego li pristojnom političkom diskursu, ma kako polemičan bio.
U najkraćem - ono što je naveo mladi novinar nije ništa kompromitujuće, pominju ga eto najmoćniji, famozni Epstin papiri, više pokazatelj dokle je Đukanović dobacio, makar imenom ako ne i djelom. Na koncu, što ste očekivali - ko će drugi od Crnogoraca biti pomenut?
Novinar je vrlo uljudno napisao tekst o tome - ne bi niko trebalo da se čudi što je to nekome zanimljivo. Naš čovjek u svjetskoj priči, to je ljudima uvijek interesantno.
I Đukanovićevo reagovanje u najvećem dijelu sasvim je očekivano i jasno - nismo se sreli, ne znam što me pominju i sl... No, postoji odista neobičan momenat u tom oglašavanju.
Govoreći o novinarima koje zanima, gle čuda, da li on zna kako je zaslužio kompliment (“sjajan tip”) od Epstina, čovjek kaže: “Preporučujem im da, ako ga gdje sretnu prije mene to obavezno provjere i da o njegovom stavu obavijeste javnost”.
Stop, stop, ovo je zanimljivo...
Prvo: što bi ga srijetao novinar - nije Epstin sa sagovornicima njega spominjao već baš Đukanovića - i, drugo: gdje. Epstin je ima tome više od šest godina mrtav, pa bi se taj susret mladog novinara i njega, izvjesno morao odigrati u onosvjetskim prstorima. S one strane.
A ne šalju se ljudi tako lako na onaj svijet. Iskusan čovjek poput Đukanovića to izvjesno zna. Morao bi biti oprezniji sa ovakvim porukama.
Ako nije vudu gatanje, najprije je to - pokušava da bude duhovit. Što autokratama tradicionalno i ne ide od ruke. Više je tu razloga. Izgube relacije prema stvarnosti, obično imaju potpuno pogrešnu percepciju realnosti, onda je malo prostora za humor. S druge strane imaju nezahvalnu publiku kakva je dvorska. Kad god gospodar poželi da bude duhovit, njegovi se raskrive od smijeha, da on vremenom mora početi da vjeruje da je duhovit. Razorno duhovit, reklo bi se.
Ipak, teško je zamisliti da ovo nekome može biti smiješno. Slati nekoga na susret sa Epstinom, čak i kao humorni pokušaj, djeluje krajnje neumjesno, izaziva neku dublju nelagodu.
Naravno, ovo može biti i samo gola zajedljivost. Pakost penzionisanog Gazde. Ili tek puka bahatost, pseudomagijski izlet nedoličan za ozbiljnog čovjeka. A što god je od toga upućuje na nedostatak stila.
Uvijek je tako bilo: autokratama je najteže da razumiju koncept pristojnosti.
Bonus video:
