U Beogradu mi je Boro Kontić kazao da se na bosanskohercegovačkoj N1 televiziji prikazuje serijal u šest nastavaka o novinarima koji su se u svojstvu svjedoka pojavljivali pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. I taj televizijski dokument je načinio on, Boro Kontić, sa svojom ekipom iz Mediacentra u Sarajevu. Ideju za serijal dao je Dragan Golubović, voditelj digitalnog arhiva sarajevskog Mediacentra, čovjek koji je četiri godine s puškom u ruci branio Sarajevo. Zahvaljujući upravo njemu dobio sam svih šest nastavaka od po trideset minuta.
Barem dva razloga postoje zašto bi studentima novinarstva, bogme i njihovim profesorima, ovaj serijal mogao biti od pomoći. U tri sata slike i tona objašnjeno je šta je i kakvo je to ratno novinarstvo. I to je objašnjeno ustima onih koji su svoje umijeće izvještavanja izgradili na strašnim mjestima, na kojima ljudi ginu, bivaju ranjavani ili zlostavljani, gdje gube svoje najbliže i gdje se ruše kuće, uništavaju gradovi, vodovodi, dalekovodi, gdje se domovi kulture pretvaraju u logore i mučilišta, a preživjeli ostaju razorenih života, u svojoj tuzi bez utjehe.
Njihovo izvještavanje nije praktikum iz novinarstva nakon završenog studija na fakultetu. Njih je u tu ulogu gurnula ljudska znatiželja, to svaki od njih podvlači. Na tim strašnim mjestima su oni gledali pa o tome sastavljaju izvještaje prečesto izloženi pogibelji i stravi. Njihova svjedočenja su primjeri časti i čovještva. Njihova izlaganja po sebi djeluju potresno i uzvišeno, a kad u sudnici odgovaraju na pitanja zlikovaca kojima se sudi njihove riječi djeluju još uzvišenije.
To je poseban aspekt, ti odgovori novinara na ta pitanja optuženih. Novinari su nepogrešivo precizni, ne propovijedaju nikakav patriotizam, drže se načela ljudskosti, a optuženici su, osim što su inferiorni izražajno i sadržajno, zapravo onakvi kakvi su bili i prije hapšenja: nadmeni, samouvjereni i bezosjećajni. Odvratniji no što su ikad bili. Ne zna se koji je veći bijednik, Milošević ili Karadžić (Mladić se u serijalu ne čuje), ni jedan ni drugi ne pokazuju ni trunke ni kajanja ni srama, nego i u sudnici trabunjaju o novinarskoj nenaklonjenosti Srbima.
Obrazloženja odluke da kao novinari svjedoče pred sudom za velike zločine takva su da bi ih svaki častan čovjek morao smatrati uzoritim. Novinari svjedoci izlaze iz svojih pancirnih radnih košulja i nastupaju kao građani. Oni odreda ukazuju na razliku između objektivnosti i neutralnosti, koju mnogi zapjenušani novinari ne vide. John Sweeney (svjedočio u predmetima vezanim za Kosovo i zločine u Maloj Kruši), kaže kako izgovor nekih novinara za nesvjedočenje, jerbo je njihova profesija toliko uzvišena da oni ne mogu tu uzvišenost trošiti pred tamo nekakvim sudom, ne može biti nikako drukčiji nego glup.
Na napade u tekstu Nine Bernstein, u New York Timesu kako su novinari odlučili da svjedoče, jer time žele publicitet, Ed Vulliamy kaže da nikakve riječi ne može biti o publicitetu, jer je uloga svjedoka zapravo dodatni veliki stres na sve stresove koje je doživio. U arhivi Mediacentra čuva se obiman razgovor (u serijalu se čuje samo mali dio njega) gdje Vulliamy spominje i vlastitu traumatiziranost i poniženost.
Ovako odgovara onima koji smatraju da novinari ne treba da idu na sud: “Roy Gutman, dragi kolega kojeg iznimno poštujem, bio je protiv toga. Rekao je “mi smo treći stalež, mi smo štampa, radimo uz zakon, ne prema zakonu”. A ja sam odgovorio: čekaj malo. Kakvi smo mi to popovi? Ko nas je izabrao? Mi smo građani. Ako neko opljačka i izbode staricu na ulici, ukrade joj torbu, a to vide dvije osobe - jedna vodoinstalater, a druga novinar - znači li to da vodoinstalater mora svjedočiti, a novinar ne? Na sve se primjenjuju isti zakoni. Tako da jeste bilo stresno i, na moje veliko razočarenje, premalo ljudi je odlučilo to uraditi. Ne znam zašto. Mislim da su neki smatrali kako bi svjedočenjem prešli neku određenu granicu. Mi izvještavamo, ali ne svjedočimo. Tada sam bio dopisnik za The Guardian u Italiji i za mene to znači saradnju sa zakonima mafije. Baš njih briga šta pišete o njima. Tada ih nije zanimalo, sada ih zanima, sada otkako se pojavio Roberto Saviano, ali tada ih nije. Ali novinari ne idu na sud. E, po mom mišljenju, treba ići na sud!…”
On je svjedočio u osam slučajeva i još jedna njegova izjava data Mediacentru zaslužuje da bude navedena: “Ako me ovo što zovem karijerom išta naučilo, to je da je moć trajnija od otkrića. Nije bitno šta sve otkrijete o Karadžiću, Miloševiću, Peteru Caringtonu, Davidu Owenu, onome iz Travnika, onome iz Sarajeva ili s Drine, zaista nije važno, oni će sve to preživjeti. Nije važno šta sve otkrijete o Tonyju Blairu, Jonathanu Powellu i Alastairu Campbellu i njihovim poltronima, o Cheneyu, Bushu i Rumsfeldu koji su SAD i Britaniju odveli u ubilačko krvoproliće, to sve neće ništa bitnog promijeniti. Oni će i dalje nastaviti da zarađuju, da postaju profesori, doktori i direktori kompanija. Jedino čega se boje jest ismijavanje, komedija, da budu dvorske lude.”
I to potkrepljuje primjerom da je Tony Blair zahtijevao da se karikature koje je radio Steve Bell izrežu iz primjerka Guardiana prije nego što ga list dočeka na stolu. Zaključuje da su najbolji novinari karikaturisti, oni koji ismijavaju nedodirljive vlastodršce. Njegove riječi o tome koliko je bio bespomoćan u nastojanju da svijet obavijesti o ratnoj tragediji i da je zbog toga odlučio da i svjedočenjem pred sudom dade prilog putu ka pravdi, mogu se uzeti i kao njegov pokušaj da nađe izlaz iz traumatiziranosti i razočaranja u neefikasnost cijeloga rada obilježenog izlaganju opasnostima.
Tim Mediacentra Sarajevo. Stoje: Tarik Močević, Mustafa Mustafić, Boro Kontić i Dragan Golubović; Sjede: Nejra Hasečić, Selma Zulić – Šiljak, Anida Sokol, Maida Muminović, Maja Čalović, Aida Nadarević i Selma Fukelj (Foto: Jasmin Brutus)
Aernout van Lynden, novinar koji je u mladosti prošao i nizozemsku školu za oficira, svjedočio je osam puta. Tužilaštvu koje traži da vidi njegov prilog od 1. juna 1992 objašnjava: “Ovo je snimljeno sa mog balkona, vidite projektil, ispaljen sa vrha brda istočno od Sarajeva, i pada na stari dio Sarajeva. Meta je bio cijeli grad, nije postojala specifična meta za gađanje, to je bila vatra koja je padala svuda po gradu.”
Na pitanje tužilaštva koliko je te noći snimio granata, odgovara da toliku količinu nije nikada nigdje drugdje vidio, ni u Zalivskom ratu. I objašnjava da je snimanje granatiranja težak posao, jer kad namjestiš kameru za onamo, granata padne ovamo, i to ni iskusan kamerman kakvog je imao uza se ne može pokriti. Kad mu Radovan Karadžić postavlja imbecilna pitanja o tome da li smatra da ljudi iz Sarajeva nisu mogli izići “ni na srpsku stranu”, van Lynden ga pita: “Mister Karadžić, gdje ste Vi to bili za vrijeme rata? Ljudi nisu mogli izaći iz Sarajeva, jer se na njih pucalo. Pucalo se i na autobuse s ljudima, čak i na one autobuse kojima su se mala djeca izvlačila iz Sarajeva.”
Iznosi kako su ga na Palama gledali poprijeko zato što je u jednom izvještaju Mladića nazvao “pošast Sarajeva”, a da ga je sam Mladić, kad ga je kasnije slučajno sreo, pozvao na ručak i ponosno ga potapšao po ramenu rekavši mu “Ja sam pošast Sarajeva”. Neki glasovi kazuju kako je Mladiću godilo da ga zovu “bič Sarajeva”. Nakon što je kasnije, za vrijeme sastanka u Beogradu, Mladić uhvatio van Lyndena za lice, ovaj mu je kazao: “Mister Mladić, vidimo se u Haagu.”
To je tada svakom zvučalo kao hipotetička irealnost, no se ostvarilo. Razni kadrovi serijala pokazuju da su srpski nacionalistički zlikovci u svojoj razularenosti i beščašću zaboravili na ljudskost čak i prema ljudima koji su došli iz bijeloga svijeta, no koji se u ratne tokove razumiju mnogo bolje od njih samih, jer su i iskusniji i školovaniji. I bolji ljudi.
Martin Bell (svjedočio pet puta) naglašava da se ne može biti neutralan između agresora i žrtve, i to je princip kome su se priklanjali kolege kod njega ili on kod kolega. On je najiskusniji od svih svjedoka u serijalu: za BBC je izvještavao iz stotinu zemalja i osamnaest ratnih područja. Za tri godine boravka u Bosni upoznao je većinu srpskih vođa. O njima kaže da su beznadežno opterećeni porazom u Kosovskoj bici, a za to što su mu stalno podvlačili kako je njihov parlament najakademskiji na svijetu budući da je bio sastavljen od sve samih profesora, doktora nauka, od pravnika i sličnih, kaže da je to tačno, ali da ne zna šta bi kazao o takvim akademicima, za koje bi Britanci rekli da su previše nadmeni.
Robert Block je bio izvještač s mnogo strašnih mjesta u ratu, njega bi redakcije u pravilu slale tamo gdje su se događale velike okrutnosti među ljudima. Tako je 15. jula 1995. upućen u Beograd da izvještava o padu Srebrenice. Tu je, na tadašnjoj televiziji Studio B u snimku načinjenom iz auta vidio mutne kadrove sa mrtvim tijelima muslimanskih vojnika, i htio je da stvar istraži. Tako je, skoro kao Röntgen, slučajno otkrio masovni zločin u Srebrenici, o kojem će Tribunal kasnije presuditi kao aktu genocida.
Florence Hartmann je otkrila masovnu grobnicu u Ovčari, no to njenoj nepotkupljivosti neće mnogo pomoći. Ona je napisala i knjigu o hipokriziji nekih struktura Tribunala koje su htjele da se zločini prikriju, no to nije tema serijala, i neka izostane i ovdje.
Posebno je dirljivo svjedočenje Šefka Hodžića o masovnom zločinu pripadnika armije BiH nad hrvatskim stanovnicima u Grabovici kod Jablanice. Njemu skoro pozli kad priča kako mu je jedan od dvojice preživjele braće opisao svoju trogodišnju ubijenu sestru: “Bila je plava i imala je zelene oči.” Čovjek na ovo prestane biti razgovorljiv.
Primjer čojstva i časti dao je i novinar Jovan Dulović, koji na Miloševićevo trabunjanje o tome kako je građanski rat najgori rat, odgovara: “To je obična laž. Srbija je vodila rat. Odnosno vi ste ga vodili.”
Sarajevski serijal o svjedočenju novinara na sudu za ratne zločine trebalo bi prikazati na televizijama nekadašnjih jugoslavenskih republika sa najvećom pokrivenosti. To bi se lako moglo ostvariti, ali to neće dopustiti oni koji nad tim televizijama imaju vlast. A nade da bi ovakav dokument mogao ući u današnju školsku nastavu treba se lišiti unaprijed.
TV Vijesti emitovaće dokumentarni serijal “Novinari - svjedoci pred Haškim tribunalom”, prvu epizodu u petak 13. februara u 20h
Bonus video:
