Ima nešto od novopečene i popularne vudu duhovnosti (o kojoj sam pisao prošle subote) i u nestanku osuđenog kriminalca. Onamo gatanje, sada i misteriozni nestanak čovjeka? Ako nije vudu, što li je? Iako je za policiju nestao, pomenuti mladi kriminalac nenadano se pojavio u TV emisiji koja ide uživo. A što je vidno, razumljivo, uznemirilo ministra u studiju.
U međuvremenu smo saznali da država Crna Gora i njen policijski aparat ne posjeduju famozne nanogice, iako je to sredstvo kontrole ušlo u slovo zakona još 2009. ako sam dobro shvatio.
Ne budite na kraj srca, molim vas - kao da je to jedina stvar koja u Crnoj Gori postoji u zakonu, ali ne i u stvarnosti. Realnost zna ponekad biti komplikovanija od pravničkih formulacija. I skuplja. Kada se razbacujete riječima, to, u principu (trenutno) ništa ne košta, a sve drugo ima neku cijenu.
Skupe nanogice ili jeftina demagogija? Ili - naprosto, nesposobnost svih vlasti. I onih nekadašnjih, koji duduše, iz ove vizure djeluju unekoliko sređenije, pa je to moguće ostavljalo utisak ozbiljnije vlasti, ali, ne bih se zalijetao sa takvim zaključcima. Sve je to ista mustra, kako se nekad govorilo...
Nelagoda ministra unutrašnjih djela u televizijskom studiju uvijek djeluje osvježavajuće i zanimljivo... U jednopartijsko doba to niste mogli vidjeti, ministri su uvijek izgledali kao da tačno znaju o čemu se radi, pazili kakav će utisak ostaviti, demokratija nije bila nešto na cijeni, iako je bila prisutna u zakonima - isto kao i ova nanogica danas.
Jedini put da smo mogli vidjeti nelagodu na licu ministra bilo je kada je čuveni Mehmed Malići, kosovski sekretar za unutrašnje poslove (tako se to zvalo), u studiju TV Beograd (tako se to zvalo), nakon tzv. iredentističkih demonstracija (tako se to zvalo) u Prištini, početkom osamdesetih, skinuo svoje legendarne tamne naočare - koje nikada nije skidao. Voditelj emisije mu je rekao - Kažu da naočari skidate samo kada se iznervirate... A cijela država je sjutra to prepričavala, kao vrhunski trijumf slobodnog novinarstva. Ipak, Malići je bio persona, ljevičar i partizan, vratimo se ovima našima...
Ili će se opet spas tražiti u jezičkim vratolomijama. Danas, kada vas političar obmanjuje baci vam neki izraz-kosku, neku luzersku mantru, najčešće jezički nemoguć i besmisen.
Da li je bjekstvo osuđenog kriminalca možda “situacioni događaj” (moj favorit među prevarnim frazama) ili je neka zavjera u pitanju? Ko stoji iza toga? To je pitanje koje Crnogorci najviše vole. Naši ljudi iskreno vole teorije zavjere - to mu dođe kao kolač kome ne mogu odoljeti i bez koga je svaki objed - siromašniji.
Tu je i bitka oko nedjelje - raditi ili ne, pitanje je sad.
Kako su veličanstveno dosadne bile nedjelje moga djetinjstva...
Nakon 10 sati, do kada ste mogli kupiti hljeb i mlijeko, nigdje nikoga. Ako je neka važna utakmica bude nešto gužve oko ručka, pa opet - smiraj i dosada.
Nedjelja. Mitski dan, zapravo, oreol koji je izgubio smisao. Razlog za poseban status nedjelje je isključivo religijski. Dakle - obmana od početka. Tada je, kažu, bog odmarao. Kao da se svemogući može umoriti.
Držim da je bilo potrebnije da zakon omogući pravedniju nadoknadu radnicima koji rade nedjeljom. Ovdje je, pak, radila oprobana i provjerena demagogija. Kao briga za radnike? Uostalom, mnogi su i do sada radili i nedjeljom.
Ovom društvu prijeti opasan nestanak, ali ne jednog neradnog dana, ili ozloglašenog kriminalca, već mnogo zlokobniji - nestanak svake odgovornosti i čak ideje o odgovornosti. Upravo to se dešava, na naše oči. Zato vam političari u TV emisijama djeluju sve jadnije...
Ovdje odgovornost pominju političari samo dok su u opoziciji, čim dođu na vlast to ih više ne zanima. Zato se stvari i odvijaju ovako kako se odvijaju.
Bonus video:
