Čudno je kako PES nema nikog u parlamentu ko bi ušao u verbalni fajt sa poslanicima iz DPS-a ili makar Milanom Kneževićem. Katkad krenu, zalete se i odmah se povuku, čekajući da se rasprava prelije na X mrežu jer tamo će moći da promisle prije nego što objave. Nekad u parlamentu pojedini zagalame da bi prikrili neiskustvo, ali ponavljaju se i ta tehnika je davno provaljena. Uživo su nespremni i nespretni. Svi. Čak i Laković koji ima držanje ali nema šlif da misli brzo i uzvrati žestoko. Možda je navikao da ispituje, ali ne i da mu neko uzvrati.
Mladi DPS poslanici kalili su se kroz debatovanje u omladinskim klubovima i odborima, krvnički vježbali prolazeći razne krugove da bi stigli do poslaničkih klupa. Ako zanemarimo ideologiju i to što su izašli iz Milovog šinjela, oni su sposobni za raspravu, debatu, reakciju, iako nemaju baš najbolje karte u rukama. Trude se i vježbaju i to se vidi, u stavu, dikciji, tonu i smislenosti rečenica koje ispaljuju.
Milan Knežević je radojedomanovićevski lik, u smislu da promptno reaguje, doskočicom riješi kontekst, pa ga se zato i boje poslanici. I to se vidi. Oni možda vole sa njim da porazgovaraju u skuptšinskom holu, ali nikako da uđu sa njim u raspravu u parlamentu. Eskiviraju što više. Zato Knežević lako pogodi u bradu Čarapića, zbuni ga i obesmisli mu argumente. Lagano. Zašto? Zato što i poslanici moraju da treniraju. Ima nekih koji znaju da progovore, Zogović je ozbiljno potkovan, Bogdanović patetičan, Mugoša nije loš ali može biti mnogo bolji, Vučurović je verbalno jak, a velika većina ostalih bolje da ne ustaje i ne progovara.
Ovaj tekst nije kukumakanje za prošlim vremenima u kojima je crnogorski parlament vrvio od fantastičnih oratora i debatera. Nije bilo baš tako, dobri govornici bili su više izuzetak nego pravilo. Ali ih je bilo, nije da nije. Danas, skoro da ne postoje. Sve su pojela opšta mjesta i osrednjost, samodopadljivost. Tajna se krije u jednoj riječi: površnost.
U parlamentu nema polemike, zato nema ni dinamike. Lica novinara koji prate zasijedanje parlamenta su izmoždena kao da ih neko muči. Oni čekaju, moraju da slušaju, a ništa se ne desi. Ima samo jednosmjernih ispaljivanja unaprijed naučenih rečenica koje će kasnije neki partijski debitant da secne u besplatnom programu za montažu i što prije pošalje poslaniku da okači na svoje mreže, pa da srećan broji lajkove od rodbine i drugarica iz osnovne.
Neće niko da uzme knjigu u ruke. Bukvalno. Na primjer, Branislav Nušić bio je čuven kao govornik. Predavao je oratorstvo na vojnoj akademiji. Kako nije bilo literature, i kako mu je bilo problematično zbog zdravlja da drži predavanja, sve što zna i što je pročitao na stranim jezicima, prikupio je, spojio i napisao ozbiljan priručnik da koristi svima koji žele da nekad javno progovore: u parlamentu, na svadbi, rođendanu, vojnoj paradi, veselju, sahrani, otvaranju puta ili bilo kojoj prilici gdje se narod okupi. Knjiga se zove Retorika i lako može da se nađe.
Košta koliko jedna manja tura pića u Bokeškoj, a znači mnogo, naročito onima koji misle da znaju sve i da su svu pamet svijeta popili.
Bonus video:
