Pravosnažno je i za vazda: vozač Demokratskog fronta Mihailo Čađenović, njegovi lideri Andrija Mandić i Milan Knežević i ostalih deset osuđenika oslobođeni su optužbe za takozvani državni udar...
I to je dobra vijest...
Loše je što takozvane službe bezbjednosti i još takozvanije pravosuđe uopšte ne pokušavaju da utvrde ko je prije deset godina stvarno udario na državu.
I to toliko jako da i danas izgleda jednako udareno...
Isto kao i gorepomenute institucije, kojima je cijela decenija bila potrebna da napišu ono što sam ja - istina u znatno kraćoj i jasnijoj verziji - napisala dan poslije tog udaranja...
I, ako ćemo iskreno, ni meni a ni njima za to pisanje nije trebalo mnogo pameti i pravničkog znanja, dovoljno je bilo samo malo hrabrosti i poštenja...
Toliko o traumi od koje se država još nije oporavila...
* * *
Moja je, na sreću, trajala samo jedan dan, ali taj 16. oktobar 2016. nikad neću zaboraviti...
Kasno popodne krenula sam sa Zabjela u Zagorič zato što mi je glasačko mjesto ostalo tamo i nakon preseljenja. A zašto sam pošla pješke e to ne znam...
Nije više ni važno, ionako prethodnih dvadeset šest godina nijesam znala zbog čega uopšte idem na glasanje...
Do Pejtona nigdje žive duše, ali ne čudim se. Vazda su Crnogorci imali prečega posla kad je trebalo ukrotit' domaćeg okupatora, a i dan-danas misle da je patriotizam isključivo odbrana države od onog sa strane...
Kod Sahat-kule vidim pored sebe maricu, Most braće Zlatičanin prelazimo istom tempom, a pri ulasku u Ulicu slobode počinjem da sumnjam kako me prati. Nije da sam sklona paranoji, ali kao da me vozač u uniformi odmjerava kroz otvoreni prozor.
- Ne avetaj - pričam u sebi sama sa sobom - mora da čovjek nikad nije vidio ženu od 130 kila u farmerkama...
Kod Gimnazije pridružuje se još jedna marica, obje se kreću mojom brzinom. Zovem glavnog urednika Mihaila Jovovića, prepričavam mu svoje paranoične misli, on se smije. Tek sat kasnije shvatiću i zašto, mislio je da znam što se događa pa pravim sprdnju...
Kad se kod hemijske čistione pridružila treća marica i nastavila da prve dvije i mene prati istim usporenim tempom, počela sam da dramim...
- Jovo, brate, nemoj da mi se smiješ, ako se ne javim za uru zovi Rodića da vidi đe su me poveli, znaš da nijesam strašljiva ali ovo nije normalno...
Zaludu, on je i dalje ubijeđen da se sprdam...
- Rale, obavezno me zovi na svakih sto metara, ja sam ionako dokon u Vijestima - tako mi je razgonio strah moj doživotni glavni urednik...
Ne registrujem ja ironiju, ponavljam da od Kodre nijesam srela živo čeljade. Držim ga na vezi, stižem prekoputa Vezirovog mosta i vidim čudo...
- Jovoooo, ođe je masa maricaaaa oko meneeee - derem se iz svega mozga...
Ne stigoh ni da se pošteno izvrištim, kad njemu puče film:
- Đe ti živiš, uhapšeno je dvadeset ljudi, dovoze ih na saslušanje i vraćaju u Spuž, cijeli dan portali vrte priču o državnom udaru - podigao je glas nakon po ure zlostavljanja na radnom mjestu...
Toliko sam mu digla pritisak da je zaboravio kako ja pojma nemam što se zbiva na portalima zato što od nove tehnologije imam samo glupu "nokiju", a pišem na predratnoj "olimpiji"...
* * *
Kako god, nešto kasnije ostvarila sam svoje građansko pravo, vratila se doma i za dvadeset četiri sata napisala jedan od najboljih tekstova u karijeri...
Ne mislim pritom na kvalitet, pamtim i bolje dane. Nego na hrabrost da rizikujem bez ijednog pouzdanog podatka i na pošten odnos prema onima sa kojima, blago rečeno, ne dijelim iste vrijednosti...
- Dobar dan, poštovani gledaoci - tako sam počela jer sam kolumne u to vrijeme pisala samo za podlistak o televizijskom programu...
I nastavila:
"Ovo je TV Plej, a ja sam Slavko Stojanović. Demokratski front, koji većinom čine Srbi, doveo je teroriste iz Srbije da pucaju u Srbe koji su ispred Skupštine htjeli da proglase pobjedu tog fronta prije okončanja izbora. Državni udar spriječila je naša saobraćajna patrola, blokadom Bulevara Svetog Petra Cetinjskog...
Bilo bi smiješno, da nije za bogu plakat. Zamalo ode u lagum hiljadu godina stara država Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića...
Tako je bar poručeno građanima u policijsko-tužilačkim saopštenjima, koja su u neđelju emitovana najmanje 150 puta. Sa svih radio i TV-frekvencija, plus portali i ostalo...
A onda je Milo Đukanović na izborima još jednom pobijedio Crnu Goru...
I nastao je tajac...
Bio je to najdosadniji državni udar na svijetu, nijedan detalj nije procurio. Čim je DPS proglasio pobjedu, zaćutali su inače logoreični pouzdani izvori. Niko pojma nije imao đe je bio i što je radio državni vrh tokom te udarne noći...
Predsjednik države Filip Vujanović prespavao je državni udar...
Premijer Milo Đukanović uspio je da se nakači na portale tek sjutradan...
Ratna lokacija vojne ministarke Milice Pejanović-Đurišić nije bila poznata ni do predaje ovog teksta u štampu u utorak u podne.
Pripravan je bio samo Slavko Stojanović, profesionalac koji ni rođenog ministra nije htio da uznemirava. Sam je zaustavio državni udar, u potpunoj ilegali, pod okriljem mraka.
I nije sporno što ga je spriječio, nego što je od države sakrio da je napadnuta, a ratni proglas uputio narodu...
U zoru, sve je bilo čisto za izbore. Problem je samo što poslije dramatičnih saopštenja nikome nije bilo do glasanja...
U stvari, nije to bio problem. Nego cilj!
Ne znam hoće li DPS i njegov vođa i iz ovog nezapamćenog skandala izaći kao pobjednici. Ali znam da će prva žrtva biti Slavko Stojanović. Što i nije neka šteta.
Specijalni tužilac Milivoje Katnić, nadam se, neće čekati ničiju presudu. Otići će sam, da ga građani ne bi pamtili po prepadanju naroda. Nego po tome što je prvi tužilac u istoriji Crne Gore koji je udario na vrh režima.
A opozicija?
E ona, kad je već bila neozbiljna da pred birače ne izađe sa jedinstvenom listom, sad ima priliku da ostane ujedinjena u nepriznavanju rezultata izbora...
Ko bi ih normalan priznao kad su održani pod opasnošću od državnog udara..."
Kraj citata...
* * *
Slavko Stojanović, istina sa zakašnjenjem i iz drugih motiva, jeste bio prva žrtva...
Milivoje Katnić nije blagovremeno otišao svojom voljom i zato više niko i ne pamti njegov prvi, i jedini, udar na vrh kriminala. Optužen je kao član kriminalne grupe, ali za ono što je kao glavni specijalni tužilac učinio protiv trinaestoro nevinih optužnice (još?) nema...
A opozicija? E, ona je nažalost priznala izbore i pobjedu vlasti zadobijenu tzv. državnim udarom. Isto kao što je tokom prethodne dvije i po decenije priznavala sve izbore kao slobodne i demokratske...
I zato izgubila moralno, pravno i političko pravo da, po dolasku na vlast, priziva lustraciju, vetinge i sve ostale procedure kojima se ispravljaju nepravde neslobodno i nedemokratski uspostavljenih vlasti...
* * *
Uprkos tome što se državni udar, tj. teroristički napad nije dogodio, autokratski režim tog 16. oktobra jeste ostvario tri glavna cilja...
DPS je pobijedio na izborima, Crna Gora je ubrzano utjerana u NATO, a DF je pacifikovan skoro do kraja mandata...
Četvrti cilj postignut je narednih dana i mjeseci - najavljena borba Milivoja Katnića protiv vrha organizovanoga kriminala zaustavljena je i svedena na optužnicu protiv Svetozara Marovića...
Ko je htio da vidi istinu i umio da čuje i čita, sve to je saznao već na dan izbora, iz prvog saopštenja...
Je li bilo realno da pola Crne Gore povjeruje kako su Srbi iz Srbije došli da pred Skupštinom pobiju crnogorske Srbe koji proslavljaju pobjedu Srba na izborima?
I da je Milo Đukanović, prvi put za četvrt vijeka, naumio da pješke krene u obilazak parohije i u ponoć svrati u parlament?
Jeste, i te kako...
Najviše zbog toga što ovdje još nije ni započelo iskreno suočavanje sa devedesetim. Kad su se najmanje dvije trećine Crne Gore htjele zaklet' nad ćivotom Svetoga Petra kako Slavko Perović vodi pet hiljada Crnogoraca da kolju Srbe po Hrvatskoj...
* * *
Čudo je ta ratna škola "priznaj, baba, da si ustaša". Važno je samo smisliti optužnicu, nije obavezno da bude smislena...
Svjedok saradnik Saša Sinđelić vratio se u Srbiju i - porekao sve što je rekao na suđenju. Uprkos tome, ponovo je došao u Crnu Goru i bio - izručen Hrvatskoj.
Mirko Velimirović je, zbog zasluga "za sprečavanje pokolja u Crnoj Gori, najvećeg poslije Drugog rata", prošao mnogo bolje, iako se i on odrekao svog svjedočenja.
Dobio je dva mjeseca uslovno za pripremu ubistva premijera, plus još dva za nasilni ulazak u Skupštinu, pa još toliko za organizovani pokolj građana na ulici...
Trinaestoro optuženih bilo je osuđeno je na skoro 70 godina zatvora...
A mi?...
Mi i dalje živimo u udarenoj državi...
Džaba mijenjajući vlast sve dok ne promijenimo - sebe...
P.S. Svrnulo se i novoj vlasti s ovim kineskim kopijama DPS-ovih pokrivalica. Hapšenje Veska Barovića u 22.43 bio je pokušaj pokrivanja bruke koja se Načisto događala od 20 do 22. Tu bruku trebalo je da pokrije sedmodnevna nacionalna žalost za Vesnom Bratić. Miloš Medenica još nije lociran, a još nema odgovora ni ko je onog kobnog četvrtka pokrivao državu u studiju TV Vijesti - ministar policije Danilo Šaranović ili vještačka inteligencija...
Bonus video:
