Proteklih dana nas je ministar energetike obradovao viješću kako se Crna Gora “potpuno uskladila sa EU u oblasti energetike”. Zvuči ohrabrujuće, skoro kao da smo već ispunili sve stroge evropske standarde. Međutim, dok slušamo o uspjesima, podaci sa transparentne ENTSO-E platforme na sajtu CGES-a otkrivaju surovu ekonomsku stvarnost koja više liči na svjesno uništavanje državnog kapitala nego na evropske integracije.
Matematika koja ne prašta: 84 protiv 25
Da bismo razumjeli u kakvom se apsurdu nalazimo, poslužićemo se primjerom iz svakodnevnog života. Zamislite da vodite malu proizvodnju. Da biste napravili jedan proizvod, troškovi materijala i radnika vas koštaju 84 eura. Istovremeno, taj isti proizvod na tržištu možete kupiti za svega 25 eura.
Šta bi uradio odgovoran domaćin? Vjerovatno bi privremeno obustavio svoju skupu proizvodnju, kupio jeftiniji proizvod na tržištu i tako sačuvao onih 60-ak eura razlike. Budući da u slučaju električne energije građani to ne mogu da urade sami, već isključivo preko EPCG, kompanija je dužna da se upravo tako i ponaša - kao razuman i odgovoran zastupnik interesa svojih potrošača i akcionara.
Nažalost, EPCG trenutno radi upravo suprotno. Tokom januara i februara 2026. godine, Termoelektrana Pljevlja radila je punim kapacitetom (prosječnom snagom od oko 175 MW), proizvodeći struju po cijeni od oko 84 eura po megavat-satu. U istom tom periodu, na regionalnom tržištu (zbog primjene CBAM mehanizma) prosječna berzanska cijena bila je oko 25 €/MWh.
Rezultat je porazan: na svakom proizvedenom i prodatom megavatu EPCG gubi 60 eura. Svakog dana kroz dimnjak u Pljevljima doslovno ispari 252.000 eura. Za samo 55 dana ove godine, neto gubitak je dostigao oko 14 miliona eura.
Zarobljeni u kavezu: izvoz nas ne spasava
Možda će neko iz menadžmenta reći: “Pa mi ćemo tu struju izvesti u EU gdje je skuplja!”. To je opasna zabluda koja prećutkuje CBAM namet (karbonsku taksu). Računica je neumoljiva: na naš trošak proizvodnje od 84 eura dodaje se oko 86 eura takse, pa nas taj megavat, dok stigne na EU tržište, košta 170 eura. Kako se on tamo može prodati za najviše 110 eura, opet smo na onih istih 60 eura gubitka.
Dakle, EPCG je u kavezu - na regionalnom tržištu gubi jer struju mora da proda previše jeftino, a na evropskom jer nam EU naplaćuje ogromnu kaznu za zagađenje pošto Ministarstvo energetike nije riješilo pravni status naše termoelektrane.
Zašto je status u Energetskoj zajednici ključan?
Ovaj gubitak je direktna posljedica neriješenog pravnog statusa. TE Pljevlja je u sporu pred Energetskom zajednicom (Slučaj 15/21), a zabluda je da će tekuća ekološka rekonstrukcija to riješiti.
Ugrađena tehnološka rješenja, naime, ne ispunjavaju stroge standarde EU (BAT-AEL) koji važe za puni rad novih postrojenja, a koje je TE morala zadovoljiti da bi radila bez ograničenja. Rekonstrukcija je izvršena sa neadekvatnom SNCR tehnologijom, uz prenisku energetsku efikasnost starog kotla, pa je jedini pravno održiv model rada ograničeni režim (tzv. limited hours derogation) do 1.500 sati godišnje, ili svega 62 dana pune snage.
Zbog toga što nismo prihvatili tu realnost i legalizovali rad TE kroz režim od 1.500 sati, nemamo pristup izuzećima od CBAM takse. Mi praktično punimo budžete EU sopstvenim gubicima, jer u ovakvom pravnom vakuumu Crna Gora ne može uvesti ni sopstvenu karbonsku taksu koja bi punila naš budžet i bila usmjerena na razvoj Pljevalja.
U prethodnoj kolumni od 10. februara (https://www.vijesti.me/kolumne/795110/skupa-struja-iz-jeftine-politike) pokušali smo, ali nismo uspjeli da isprovociramo Vladu i EPCG da objasne ovo iracionalno ponašanje. Pitali smo: Da li svjesno rizikuju finansijsku devastaciju preduzeća i ugrožavaju evropski put samo da bi održavali privid “uspješnog upravljanja” do izbora 2027. godine? Ili je jednostavno preteško priznati da je rekonstrukcija termoelektrane neslavno propala i preuzeti odgovornost?
Kraj ere “besplatnog” peglanja gubitaka
Godinama su profit iz naših hidroelektrana i “besplatna” voda služili za peglanje visokih troškova uglja. Dok je to bio unutrašnji obračun, građani nisu primjećivali štetu. Ali sa CBAM-om, hidroelektrane više ne mogu da zarade onoliko koliko Termoelektrana može da “sprži”. Ovakvo poslovanje vodi EPCG pravo ka bankrotu. Mi više ne trošimo samo tekući profit, mi jedemo samu supstancu naše najveće državne kompanije.
Ako nastave da prave ogromnu i nepotrebnu štetu društvu, odgovorni rukovodioci će morati da polože račune zbog nesavjesnog obavljanja dužnosti. Možda trenutno nisu svjesni, ali valjalo bi da znaju: kada se šteta svjesno proizvodi uprkos jasnim ekonomskim pokazateljima, odgovornost postaje lična i ne može se izbjeći političkom zaštitom niti pravnom podrškom najboljih advokata.
Put ka rješenju: pravedna tranzicija umjesto “dimne zavjese”
Izgovor o “očuvanju radnih mjesta” ne pije vodu. U februaru 2026. godine, EPCG bi uštedjela milione da je ugasila TE, a radnike poslala na plaćeni odmor uz pune plate. Novca za ljude ima, ali se troši na ugalj i kazne.
Prava tranzicija znači da se taj novac (250.000 € dnevno!) usmjeri u prekvalifikaciju radnika, jačanje građevinske operative Rudnika i finansiranje novih aktivnosti van energetike koje bi zaposlile tehnološki višak. To je jedini pošten način da se zaštite Pljevlja.
Prioritetni potezi u javnom interesu
Vlada Crne Gore i menadžment EPCG bi u javnom interesu morali odmah donijeti sljedeće odluke:
1. Hitno uvođenje režima rada od 1.500 sati godišnje: to je jedini način da se spriječi finansijski kolaps, zatvori spor sa Energetskom zajednicom, legalizuje status TE i dobije šansa za ukidanje CBAM taksi.
2. Minimiziranje rada TE u periodima niske tržišne cijene: sate rada čuvajmo za krizne mjesece kada je struja skupa, a ne trošimo ih sada kada je uvoz tri puta jeftiniji.
3. Pokretanje realnog programa pravedne tranzicije: sredstva ušteđena racionalnijim radom usmjeriti na obuku radnika i stvaranje novih radnih mjesta.
Energetska nezavisnost se ne gradi tako što se svjesno pravi gubitak od 60 eura po megavatu. Ona se gradi poštovanjem pravila i brigom o ljudima. Sve ovo moramo uraditi odmah ukoliko zaista želimo da sprovodimo i sopstvene zakone koji su, kako veli ministar, potpuno usklađeni sa evropskim, kako bismo realno mogli u EU 2028. godine. Sve ostalo je samo odlaganje neizbježnog, koje svakim danom postaje sve skuplje za sve nas.
Autor je ekonomski analitičar
Bonus video:
