Koliko su stvarno umjetnost i politika bliski, da li je moguće odvojiti ova dva pogleda na svijet, dva pristupa svijetu i tzv. realnosti, i ko je u krivu: onaj koji vjeruje da umjetnost nema što da traži u zoni politike, ili onaj koji vjeruje da su to dvoje, umjetnost i politika, praktično neodvojivi.
To pitanje je jedno od važnih pitanja moderniteta i stalno je prisutno. I uvijek se, tim povodom, olako potone u - plitkom.
Umjetnost je, na ovaj ili onaj način uvijek reakcija na neku stvarnost, i zato ne bi trebalo apsolutizovati nikakav stav o njenoj odvojenosti ili nekoj vrsti gađenja prema politici i političkoj sferi u najširem smislu. Ono helensko zoon politikon izvjesno važi i za umjetnike, kakva god bila artikulacija njihovog odnosa prema politici. Jer angažovanost nije sporna, pričamo o njenoj prirodi i (stvarnim) dometima. Takođe, i apolitičnost je vrlo političan stav.
Ipak, iritira potreba da se umjetnost, bilo kojim povodom, preporuči isključivo u lajt varijanti. Da se ne ide dalje od plićaka.
Danas možda postoji i jedna dodatna bojazan: da cinizam koji je preplavio politiku može i umjetnost uvesti u zonu banalnosti i neautentičnosti.
Ovih dana priča o politici i umjetnosti aktuelizovana je na berlinskom filmskom festivalu, koji je, ne od juče, možda i najpolitičniji od velikih festivala. Riječ je, zapravo, o nekoliko izjava. Danas se najveći mediji lome oko izjava kao nekad oko knjiga i filozofskih koncepata. Plitko doba.
Jedan od najvažnijih njemačkih autora u drugoj polovini XX vijeka, Vim Venders, koji je bio u Žiriju, napadnut je zbog nekoliko razmatranja o odnosu umjetnosti i politike.
Zapravo nije rekao ništa ni strašno ni nejasno niti problematično. Ali, kontekst je učinio svoje. Na dodjeli nagrada, palestinski reditelj je optužio Njemačku da je ništa manje nego saučesnik genocida u Gazi.
Naravno, njegova plemenita borba neće ga učiniti milimetra boljim umjetnikom, ali, medijska težina biće drugačija. Dobili smo samo jasnu demonstraciju političkog stava. Aktivizam u prvom planu.
Da li Vendersovo razmatranje zaista znači podršku onima koji čine zločin? Ne bih rekao. Niti je stav jednog filmskog režisera nužno i stav njegove domovine, i obrnuto. Bar u slučaju Vendersa, onaj ko poznaje njegov opus, ne bi mogao postavljati takva pitanja.
Njegova berlinska poruka više zvuči kao nauk umjetnicima da u uplitanju u politiku, da u političnosti kao takvoj, ne zaborave - svoju umjetnost. Jer to je njihov posao i poziv. Kao što nijedan ispravan politički stav neće neku knjigu ili film učiniti boljima. Iako javnost nerijetko postupa kao da je stvari funkcionišu baš tako. Otud ovakva medijska bura. Oko nekoliko podrazumijevajućih stvari, u suštini.
Zaklanjanje temom ili moralnim razlogom koji se, vjeruju neki, prenosi sa stvarnosti na umjetnost, a što je krajnje sumnjiva teza, uvijek je opasna igra. Prije svega po umjetnost.
Izgleda da je odnos politike i umjetnosti omiljena tema društva u krizi, jednako nekada u SFRJ kao danas u EU.
Ko se sjeća jugoslovenskih osamdesetih - to je bila glavna priča, odnos umjetnosti i politike/partije - skupovi, partijska savjetovanja, serijali u štampi... Tada je sve to izgledalo važno. Jasan sutonski simptom.
Partija je u ocvaloj fazi favorizovala apstrakciju i umjetnost koja je ignorisala socijalističku stvarnost. Kao kreativnu reakciju, dobili smo tzv. stvarnosnu prozu i crni talas u filmu, a što su bile prije svega ideološke diskvalifikacije odnosno političke etikete.
Tu vlada jedan paradoksalni aksiom: kada politika upotrebljava umjetnost dobijete uvijek kič, makar i grandiozan. Ali, kada umjetnost upotrebljava politiku, to je samo jedna od mogućih tema.
Nema tu upotrebnog reciprociteta. Tu je na snazi drugi aksiom: umjetnost uvijek pogine...
Bonus video:
