Mnogo toga se može reći o odluci Sjedinjenih Država da napadnu Iran - i o potencijalnim posljedicama zajedničkih američko-izraelskih udara na vojne i političke ciljeve širom te zemlje. Nažalost, malo toga uliva optimizam.
Prije svega, ovo je rat po izboru. Sjedinjene Države su imale druge političke opcije. Diplomatija je djelovala kao obećavajuće sredstvo za sprečavanje Irana da razvije nuklearno oružje. Pojačani ekonomski pritisak imao je potencijal da vremenom dovede do promjene režima.
Uz to, ovo je preventivni rat, a ne rat koji treba da preuhitri događaje. Iran nije predstavljao neposrednu prijetnju vitalnim interesima SAD. Iran nije bio na ivici da postane nuklearna država ili da upotrijebi svoje postojeće oružje protiv SAD. Najviše što se može reći - bila je to prijetnja koja se postepeno nadvija.
Ova razlika je važna. Svijet u kome bi države vjerovale da imaju pravo da preventivno napadnu one koje doživljavaju kao prijetnju bio bi svijet čestih sukoba. Upravo zato takve akcije nemaju uporište u međunarodnom pravu.
Predsjednik SAD Donald Tramp je izabrao cilj - promjenu režima - koji ima politički, a ne vojni karakter. Ali dok vojna sila može da razara i ubija, sama po sebi ne može dovesti do promjene režima - za to je potrebno da se režim uruši. Sasvim je moguće da će napad SAD izazvati prelaske na drugu stranu unutar iranskog političkog rukovodstva i oružanih snaga, ali na to se ne može računati. Hamas i Gaza su podsjetnici da režimi mogu da izdrže nevjerovatne udarce a da se i dalje održe na vlasti. A čak i ako klerici izgube vlast - vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei je ubijen - snage bezbjednosti su, vjerovatno, u najboljoj poziciji da ih zamijene.
U svakom slučaju, malo je verovatno da će upotreba vojne sile radi likvidacije odabranih lidera kao sredstva za pokretanje promjene režima (ta taktika se često naziva "dekapitacijom") - uspjeti u Iranu, gdje se rukovodstvo institucionalizovalo otkako je prije gotovo pola vijeka preuzelo vlast. Posljednjih nedjelja, kako su mogućnosti za rat rasle, iranski lideri su imali vremena da precizno definišu svoje planove za tranziciju vlasti.
Tokom svog januarskog upada u Venecuelu, Trampova administracija se ograničila na zamjenu jednog lidera (ignorišući pritom domaću opoziciju), a u većini drugih zemalja širom svijeta izbjegavala je demokratske zahtjeve. U slučaju Irana, međutim, Tramp poziva na promjenu režima, iako je teren nepripremljen. Politička opozicija u zemlji je fragmentisana i nema vladu u sjenci koja čeka njeno preuzimanje, što znači da nije u poziciji da prihvati "dezertere", a kamoli da im pruži bezbjednost.
Istorija pokazuje da promjena režima zahtijeva fizičko prisustvo na terenu. To je lekcija iz Njemačke i Japana poslije Drugog svjetskog rata, a nedavno i iz Paname, Iraka i Avganistana. A čak i uz fizičko prisustvo, napori se često pokažu nedovoljnim. U Iranu je okupacija nezamisliva, s obzirom na veličinu zemlje i njen kapacitet za otpor.
Sve ovo ukazuje na to da je Trampova administracija odlučila da ostvari svoje najambicioznije spoljnopolitičke ciljeve uz ograničena sredstva. Izgleda da je odbacila rat sa užim ciljevima, kao što je slabljenje poznatih iranskih nuklearnih i raketnih kapaciteta, iako bi ubjedljivo mogla da tvrdi da je takve ciljeve postigla. Ako postoji nedavni uporedni primjer sa onim što se dešava u Iranu, onda je to Libija, gdje su prije nešto više od decenije zapadne snage svrgnule rukovodstvo zemlje vazdušnim napadima, ali su se potom povukle, ostavljajući zemlju u haosu.
Očigledno je da je u iranskom slučaju Amerika utvrdila vojno prisustvo u regionu (Tramp ga je nazvao "armadom"), i to je na kraju primoralo administraciju da djeluje, jer američke trupe tamo ne mogu zauvijek biti održavane u povišenom stanju pripravnosti. Zato je izabrano sredstvo (vojna sila) moglo igrati značajnu ulogu u određivanju političkih ciljeva, odnosno u odluci o napadu. Očigledno je da je ovo upravo suprotno od načina na koji bi trebalo donositi odluke.
Posmatrajući širu sliku, Amerika je ponovo odlučila da preuzme ogromne strateške obaveze na Bliskom istoku. To je u suprotnosti ne samo sa Strategijom nacionalne bezbjednosti koju je odobrila sama Trampova administracija, već i sa stvarnošću: najozbiljniji izazovi za interese SAD su u Evropi i Indo-Pacifiku. Ovdje se može povući paralela sa ratom u Iraku 2003. godine - još jednim preventivnim ratom po izboru u istom regionu, koji se za Ameriku pokazao veoma skupim.
Američki narod za ovaj rat nije spreman. A nije ni Trampova politička baza, jer će on uzdrmati tržišta, izazvati nagli skok cijena energije i mogao bi se odužiti. Američki saveznici su takođe zabrinuti, jer je Iran već napao nekoliko susjednih zemalja i mogao bi preduzeti korake koji bi štetili njihovim ekonomijama. U svom obraćanju o stanju nacije u utorak uveče, Tramp je propustio da opravda napad na Iran, a njegova izjava odmah nakon subotnjeg napada bila je fokusirana prvenstveno na prošle akcije Irana, a ne na nove ili nastajuće prijetnje.
Moguće je da su nakon prošlogodišnjeg bombardovanja tri iranska nuklearna postrojenja, za koje nije bilo troškova, i nakon nedavne intervencije u Venecueli, Tramp i njegovi saradnici postali potpuno sigurni da mogu postići ambiciozne ciljeve sa ograničenim resursima i uz niske troškove. Takođe je moguće da je Tramp željan da postigne nešto istorijsko u Iranu (promjenu režima), nešto što njegovi prethodnici nisu uspjeli da postignu. I možda će ipak uspjeti. Ali obično je lakše pozvati na promjenu režima nego je uspješno sprovesti. Potrebna je samo jedna strana da se započne rat, ali potrebne su dvije da se on okonča. Iran će sada odlučivati koliko će ovaj sukob postati veliki i koliko će trajati.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)
Copyright: Project Syndicate, 2026.
Bonus video:
