"...Dovde, a dalje ne! Ja neću da budem đubrivo kulture, na kojem će ižđikati licemjerna civilizacija gornjih deset hiljada porodica, ja hoću da budem nosilja kulture, da živim i radim za takav poredak, koji će svima donijeti slobodu, blagostanje, prosvjetu i sreću..." (Klara Cetkin)
Međunarodni dan žena, ustanovljen na Prvoj međunarodnoj konferenciji žena u Kopenhagenu 1910. godine, prvi put je obilježen 1911, u Austriji, Njemačkoj, Danskoj i Švajcarskoj. Na zapadu se prestao obilježavati u prvoj polovini 20. vijeka, jer su ga povezivali sa komunizmom, da bi novu afirmaciju dobio kroz socijalne i feminističke pokrete 1960-ih i 1970-ih godina, kao dan borbe za ravnopravnost i ženska ljudska prava. Godinu 1975. Ujedinjene nacije su proglasile Međunarodnom godinom žene, a 1977. Generalna skupština UN je 8. mart proglasila Danom ženskih prava i međunarodnog mira.
Od kada su, 8. marta daleke 1857. godine, u Njujorku javno demonstrirale žene, zaposlene u industriji obuće i tekstila, a potom osnovale sindikat, širom svijeta su se žene borile za svoja prava. Heroine ženskog pokreta, koji vječno traje, učinile su mnogo, uključujući nesebičnu borbu Klare Cetkin, Roze Luksemburg, te njihovog saborca Augusta Bebela, i mnogih prije i poslije njih.
Kakvo je stanje danas, slikovito nam je opisao generalni sekretar UN, Antonio Gutereš, u autorskom tekstu objavljenom povodom 8. marta 2023. godine. Napomenuo je da "prava žena nijesu luksuz, koji može da čeka dok se ne riješe krize u svijetu" i naveo da "u svijetu svakih 10 minuta jednu ženu ili djevojčicu usmrti član porodice ili partner, a da svaka dva minuta jedna žena umre tokom trudnoće ili porođaja"... Ocijenio je da "širom svijeta ostvareni napredak u pogledu prava žena polako nestaje pred našim očima, a najnovije prognoze govore da će, ako se nastavi ovim tempom, biti potrebno 300 godina da se postigne puna rodna ravnopravnost". Kao primjere je naveo da su "u tehnološkoj industriji muškarci dvostruko brojniji, a u oblasti vještačke inteligencije taj odnos je pet prema jedan, dok su tri odsto dobitnika Nobelove nagrade žene" (euronews.rs).
Položaj žena u Evropskoj uniji temelji se na ravnopravnosti kao temeljnoj vrijednosti, čineći EU jednim od najsigurnijih mjesta za žene. Ipak, žene u EU, u prosjeku, zarađuju 13 odsto manje od muškaraca i nedovoljno su zastupljene na rukovodećim pozicijama (oko 34 odsto u upravnim odborima). Najbolji položaj uživaju žene u skandinavskim zemljama (forbes.vijesti.me).
Prema Izvještaju o Crnoj Gori za 2024. godinu, Evropska komisija je konstatovala da učešće žena u političkom životu ostaje na niskom nivou, te da su institucionalni i društveni napori za prevazilaženje rodnih stereotipa i dalje nedovoljni. Uprkos kvotama, politička moć žena je jedna od najslabijih karika ukupnog sistema rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori. Prema podacima za 2023. godinu, indeks rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori je 59,3, dok je prosjek EU 68,6. Rodna nejednakost je najizraženija u području moći, gdje je indeks 44,1, dok je najveći jaz u poređenju sa prosjekom EU zabilježen u domenu novca, gdje Crna Gora zaostaje za, čak, 20,7 indeksnih poena (cemi.org.me).
Ugnjetavanje i izrabljivanje žena prije 170 godina, kada su, kao fabričke radnice, demonstrirale u Njijorku, vršeno je u ime profita, a danas se, u ime profita, nad njima sprovodi mobing, nedovoljno se i neredovno plaća njihov rad, uskraćuje im se pravo na majčinstvo,.., i, zajedno sa državnim organima, skraćuju porodiljska odsustva i sati bolovanja "pretvaraju" u milione eura, čime im se uskraćuje pravo na zdravlje kao osnovno ljudsko pravo. Žene su u Njujorku tada osnovale sindikat, a danas ga nemamo u trgovinskoj djelatnosti, u kojoj radi na desetine hiljada ljudi, uglavnom žena.
Generalni sekretar UN je akcenat stavio na smrtno stradanje žena, što je obilježje XXI vijeka. U posljednjih osam godina, u Crnoj Gori su počinjena 22 femicida, dok je u Republici Srbiji, samo u 2025. godini, ubijeno 14 žena. U Sjevernoj Makedoniji, od 2023. do 2025. godine, ubijeno je 18 žena i dvije maloljetne djevojčice, itd. Broj ubijenih žena u državama EU je, takođe, u porastu, kao vrhunac nasilja u porodici i drštvu. Zakonska regulativa skoro da ne utiče na zaštitu žena od bilo kog oblika nasilja, uključujući i ubistva.
Nakon 115 godina od prvog obilježavanja 8. marta, možemo reći da su ženska ljudska prava u procesu nazadovanja, jer živimo u vremenu u kojem je tehničko-tehnološka revolucija od ljudi napravila robote, bez empatije i osjećaja za druge ljude. Žene su izložene svim vidovima nasilja. U Crnoj Gori se pozivamo na tradiciju, zaboravljajući da su se naši preci uzajamno poštovali i složno borili za opstanak, u skladu sa vremenom i uslovima u kojima su živjeli. U vremenu opšte grabeži, ne samo materijalne, solidarnost i razumijevanje su misaone imenice, a egoizam razara porodicu kao osnovnu ćeliju društva. Trpe supruge, majke, kćerke i sve žene u društvu, koje je nespremno i nesposobno da ublaži njihove muke!
Uspješne žene - privrednice, novinarke, političarke,..,i žene sa invaliditetom trpe uvrede, provokacije i, čak, prijetnje smrću, uglavnom preko društvenih mreža. Počinioci tih krivičnih djela nijesu neki neznaveni dokoličari, nego često i ljudi iz njihovog bližeg okruženja, ljubomorni na uspjehe žena u društvu. U komentarima čitalaca, na društvenim mrežama, veoma često se psuje majka, što predstavlja vrhunac nepoštovanja prema ženama, posebno svetinji kao što je majka!
Podsjećanje na osmomartovske proslave i dijeljenje poklona u vrijeme SFRJ, sve su rjeđe, ili je neiskreno, jer živimo u vremenu u kojem se moramo boriti za minimum ljudskih ženskih prava, uključujući i pravo na život!
Bonus video:
