Bivši novinar je ugasio mikrofon sadašnjem ministru. To je slika iz parlamenta Crne Gore. Poslanik DPS-a ne dozvoljava ministru pravde da govori.
Nije suština o kom se zakonu govorilo, ko krši, ko za koga radi, ko popušta i ko kome smješta, sve to bude sporedno u trenutku kad Nikolić Božoviću gasi mikrofon.
Nije red da se snebivamo, jer često vidimo kako se u mnogim parlamentima Evrope i svijeta pljuju, tuku, (po)gađaju, dave i psuju. Nismo ništa ni gori ni bolji od ostalih. Ali mora se konstatovati stanje, uporediti i izvući nešto što je obilježilo taj dan.
Jer, DPS se tog dana ponašao kao nekad DF. Toliko su ih nekad kritikovali, sad su zamijenili uloge. Sad je Nikolić postao Knežević, a Vuković Radulović. Sad DPS divlja, a DF(bivši) se sladi. PES kao i obično nema strategiju nego čeka da se sve odvija samo od sebe.
Ministar Božović je zalijećanje Nikolića i gašenje mikrofona posmatrao mirno, uz bojažljiv osmijeh, ne želeći nikog da provocira. Vidi se da je čovjek iz fine familije. Ne možemo reći da se prepao, ali mu je bilo neugodno. Ne zna što da radi kad neko nasrće. Veliko je pitanje: da li je mogao i smio da reaguje. Jer, nekad je reakcija nužna. Bilo kakva.
Nije poenta u zaštiti, neće se nikome ništa desiti, dlaka s glave faliti, ali hoće neke situacije uništiti renome, imidž i poštovanje. Po karakteru su Bojan Božović i Boris Pejović jako slični. Jedanput je Mandić bukvalno ugasio Pejovića nedozvolivši mu da govori, odnosno prekinuo ga je prilično grubo. To kratko traje ali odjekne. Zato se i dogodilo drugi put, da u istoj ulozi bude druga osoba, ovog puta je Zdenka Popović ućutkala Borisa Pejovića. Nije mu dala da govori dalje. To se očito nastavlja, jer nema konkretnih reakcija. Nije podvukao crtu.
Politika je prije svega igra, nimalo naivna, a što se tiče riječi i glasa, to je najbolje definisao Viktor Igo: “Riječ je ljudski glas. Ko je uguši, ubija čovjeka.” Niko u parlamentu nikog nije ubio, ali je umanjio imidž i poštovanje. Nije važno pobijediti, važno je boriti se za sebe i svoju riječ.
Ima u izuzetnom, nekoliko puta u ovoj kolumni pominjanom filmu “The Counterfeiters” (Die Fälscher) sjajna scena kad se zatvorenik svim silama suprostavlja “glavnom” zatvoreniku u zatvoru. Zašto? Zato jer je svjestan da “ako izgubi poštovanje izgubio je sve”. Tako to funkcioniše u pritvoru. Takva su nepisana pravila i u parlamentu, na slobodi.
Sve je igra i gluma, a parlament je pozornica. Ljudi ubjeđuju gledaoce da im povjeruju, kako bi ih jedne nedelje podržali na izborima. Oko toga se sve vrti: interes, poštovanje i povjerenje.
Nažalost, najgore prođu oni fino vaspitani. Zato i dalje mnogi glume britvu.
Bonus video:
