Vedra narav – zdrava krv

Stupio sam na pust peron ispred stanične zgrade koja je dopola bila sakrivena skelama. Voz je otkloparao svom sljedećem cilju. Dan je bio sunčan i neobično topao za ovo doba godine. Zašao sam uskim prolazom na drugu stranu zgrade. Visoko na njenom reprezentativnom pročelju mogle su se pročitati dvije poslovice koje svjedoče da je dolina rijeke Ar dio veseljačkog Porajnja. Na lijevoj strani kamene neogotičke građevine iz 1880. čitam riječi ispisane njemačkom varijantom gotice: Vedra narav – zdrava krv. A na desnom krilu zgrade: Samo veselo – i pomaže Bog. To se na njemačkom čak i rimuje.

Došao sam ovamo kao i pokoljenja putnika prije mene – po odmor i zdravlje.

BEZ MINERALNOG PJENUŠANJA

Već sjutradan šetam Banjskim parkom, odnosno, onim što je od njega ostalo. Mada je od katastrofalne poplave 14. jula 2021. prošlo skoro pet godina, park je još uvijek gradilište. Nekadašnje srce varoši izgleda kao tek zašivena, ogromna rana. Veliki izvor u parku je preživio poplavu, ali cijevi koje su ga snabdijevale potpuno su uništene. Vijek i po je ovdje pjenušala mineralna voda. Sada je nema.

Radi se na tome da se u varoš vrati ljekoviti krvotok.

Zamišljam gospodu sa polucilindrima iz nekog sasvim drugačijeg vremena kako u šetnji kraj rijeke raspravljaju o svjetskoj politici i pozdravljaju dame snabdjevene šeširićima i raskošnim suknjama.

Kako je Bad Nojenar postao to što jeste?

Prvo naselje je nastalo nadomak nekadašnjeg zamka, kojem se gubi trag u vjekovima smutnje. Oko utvrđenja su potom nikla tri sela na obali. Ar teče na istok, prema Rajni. Vadenhajm se smjestio na sjevernoj obali. Dobio je ime po gazdinstvu porodice Vada. Na toj obali sam i ja smješten. Nekadašnje selo, spomenuto još 922. u jednoj kraljevskoj povelji, sada postoji tek u imenu ulice u centru varoši.

Vadenhajm i susjedno selo Hemesen, ali i Bojl na drugoj obali, živjeli su svojim pospanim životima sve do Bečkog kongresa 1815. Tada su pripali Pruskoj i okupljeni su u jednu administrativnu jedinicu.

Ali ključni događaj koji je oblikovao budućnost naselja odigraće se skoro četiri decenije kasnije.

BLAGOSLOV APOLINARIJA RAVENSKOG

Vinar Georg Krojcberg je bio ljut. Njegov vinograd nije rađao kao drugi u blagorodnoj dolini Ara. Htio je da zna zašto. Platio je geološku provjeru. Bušotina je 15 metara ispod zemlje pronašla uzrok. Mineralna voda prožeta ugljen-dioksidom nije prijala čokotima. Može se reći da je tom bušotinom stvoren temelj na kojem do danas stoji Bad Nojenar. Krojcberg je shvatio da će posao sa vodom višestruko nadmašiti onaj sa vinom. Nazvao je izvor Apolinaris – po svetitelju Apolinariju Ravenskom, čije relikvije se čuvaju u obližnjem Remagenu na Rajni. Hodočasnici su noćivali u blizini mjesta gdje je pronađen izvor, tu je postojala i kapelica. Stoga je bilo sasvim logično da se izvor i voda nazovu po ovom Petrovom učeniku i ravenskom biskupu koji je nepun vijek poslije Hrista stradao zbog svoje vjere.

I ja sam se uputio ovom izvoru koji je na pola sata hoda od varoši. Sjećam se da sam devedesetih, kada sam došao u Njemačku, ponekad kupovao ovu vodu u samoposluzi. Ali samo kao pratnju dobrom vinu. Bila je skuplja od konkurencije. Mercedes u svijetu mineralnih voda.

Tako je bilo do 2006. Onda je američki koncern Koka-kola kupio Apolinaris. Najprije je sve išlo kao po loju. Teretni vozovi su iz varoši danonoćno razvozili pune staklene boce, a vraćali prazne. Ali vremena su se promijenila. Drugi su imali bolji marketing i vještiji menadžment. Godine 2021. obustavljena je normalna prodaja u samoposlugama. Ostala je ekskluzivna linija za gastronomiju. Još uvijek ova marka važi kao gospodska voda.

Imidž plemenitog napitka ova mineralna voda može da zahvali razvoju mjesta u kojem je pronađena. Nekoliko godina poslije otkrića prvog izvora, nešto nizvodno, u dijelu varoši koji se po selu iz kojeg je ponikao zvao Bojl, pronađena su još dva. Oba su imala toplu, ispostaviće se i ljekovitu vodu.

Otvaranju banjskog lječilišta i izvora prisustvovala je najprije supruga pruskog monarha Fridriha I, Avgusta, ali i njena snaha, ćerka britanske kraljice Viktorije, po kojoj je viktorijanska era dobila ime. I ćerka se zvala Viktorija – a za okruženje je bila Viki. Docnije će biti poznata kao majka posljednjeg njemačkog cara. U čast gostiju plave krvi Avgustin i Viktorijin izvor dobili su svoje ime. Sve to je od šezdesetih godina 19. vijeka pretvorilo varoš u omiljeno izletište i lječilište njemačke i evropske elite.

O svemu ovome razmišljam uz ručak u jednoj od glavnih ulica varoši. Pješačka zona unaokolo je puna svijeta. Ljude je izmamilo proljećno sunce. Toplije je nego inače u ovo vrijeme, pa sjedim napolju. Društvo mi pravi Apolinarije Ravenski u obliku flašice na stolu. Mehurići u čaši potiču iz vulkanske utrobe okolnih brda. Tamo gdje su nekada bili vulkani, zaključujem, zemlja daje najbolje grožđe i najbolju vodu. Kao na Siciliji. Ili ovdje na obodu Ajfelskog gorja.

NOĆ KADA JE PODIVLJAO AR

Pametni prvaci su 1875. zatražili da se djelovi varoši, koji su, iako već spojeni mostovima, uporno zadržavali svoja istorijska imena, nazovu krovnim imenom Bad Nojenar. To je bio dobar potez. Ovamo je dolazilo sve više gospode iz Kelna, Bona, Trira, kako bi našli lijeka bolnim zglobovima i umornim dušama. Ili da bi se nadisali vazduha uz čašu dobrog vina iz okolnih vinograda. Siguran znak da je varoš dobila na značaju jeste postojanje jevrejske zajednice. Sinagoga je podignuta 1901. Uništili su je u vrijeme nacizma. Danas samo jedna spomen-ploča podsjeća na nju.

Šetalište pored rijeke upoznao sam dobro. Nedjeljama sam jutrom hodao do sljedećeg mosta i onda se vraćao drugom obalom. Na toj drugoj obali se nalazi Betovenova kuća.

Riječ je o imanju lokalnih visokih činovnika porodice Štokhauzen. Voljeli su muziku. Ludvig van Betoven je prvi put 1786. tu bio gost, već sa 16 godina. Lokalne hronike bilježe da je mladi genije davao časove klavira domaćinovoj djeci.

Danas kuća pripada obližnjem hotelu Firstenhof, ali je soba u kojoj je ljeti boravio Betoven otvorena za posjetioce.

Svakodnevno sam prolazio kraj ove građevine stare dva i po vijeka. Potom bih kroz park izbijao na obalu rijeke. Ostaci željeznog mosta, iskrivljeni kao da su od papira, podsjećali su me na moć bujice koja je cijelu dolinu, pa i ovu varoš, pogodila 14. jula 2021.

Olujna depresija koju su meteorolozi nazvali Bernd, donijela je u samo jednom danu više padavina nego prosječno u cijelom mjesecu julu od 1991. Tok popodneva i te noći Ar je odnio 134 ljudska života. 17 hiljada ljudi je ostalo bez imovine. Skoro 9 000 zgrada i kuća je razoreno. Vinarije, zanatske radionice, hoteli, pansioni, radnje, 17 škola, 10 vrtića, pet bolnica teško su oštećeni. Od 112 mostova u dolini 77 su uništeni ili oštećeni. Dvadesetak kilometara pruge onesposobljeno. Putevi. Tuneli.

Ovdje, gdje sjedim posmatrajući živopisnu rijeku, voda je bila nekoliko metara iznad klupe.

Osluškujem Ar. Na nekoliko mjesta njegovi slapovi odaju da je riječ o ćudljivoj planinskoj rijeci koja se samo pritajila. Voda je ravnodušna prema životima koje je uništila. Da li će je ovi ljudi ikada više doživjeti kao lijepu?

Vremenski ekstremi kao dio klimatskih promjena, ne dešavaju se nekome drugom. Dešavaju se svima nama.

VAROŠ SE OPORAVLJA

Ipak, renovirane klinike se otvaraju, škole ponovo grade. Sudeći po šetalištu kraj rijeke i turisti su opet tu. I neogotička crkva s početka 20. vijeka, koju svi zovu Crkva krunice potpuno je obnovljena. Mada je sleganje terena poslije poplave ugrozilo građevinu, ona je sada stabilna. Kada bih odlazio u šetnju vinogradima, sa brežuljaka načičkanih čokotima pogledom sam tražio njen zvonik, visok 60 metara, kako bih procijenio da li sam otišao predaleko i treba li da se vratim.

Na neki način postalo mi je drago ovo mjesto puno ožiljaka, ali neizlječivo porajnjski optimistično.

Ljudi vas ovdje pozdravljaju kada vas sretnu u vinogradima. Objašnjavaju vam gdje je uspon manji i gdje su restorančići sa najboljim pogledom na dolinu. Ne čekaju da ih oslovite, već progovaraju u vedrom tonu kao da ste stari znanci.

Ali u toj familijarnosti krije se i njemački perfekcionizam. Uvijek će biti spremni da vam daju dobar savjet i kada to ne tražite.

Sve te osobine su izlivene u dva lika pred Starom vijećnicom.

Jedna figura drži cigaru, stavivši drugu ruku iza uva, očekujući očigledno neku novost. To je Hendreh. A Jezef, frak i cilindar, sa novinama i kišobranom, samo što ne progovori: „Šta ima novo?“.

Lokalna mašta je prije više od jednog vijeka stvorila ove dvije figure, koje propituju gradsku upravu i podrugljivo komentarišu ljudske slabosti u ambicioznoj ali malenoj banjskoj varoši. Lokalno udruženje građana je 1999. uspjelo da privoli gradsku upravu da dozvoli podizanje spomenika imaginarnim kritičarima svih dosadašnjih gradskih uprava.

Pored njih dvojice sam prošao kada sam napuštao varoš. Pozdrav, vječni momci, pomislio sam. Kao da sam iza sebe na teškom lokalnom dijalektu čuo odgovor: Budi dobar, mladiću.

Prije nego što sam se ukrcao na voz – dan je bio lijep kao i onaj kada sam došao – bacio sam pogled na pročelje stanične zgrade. „Samo veselo – i pomaže Bog“.

To mi je ponovo izmamilo osmijeh.