Po jedanaesti put.
Ove godine je simboličnih 20 godina od obnove nazavisnosti. Sve je više plasiranja narativa o tome kako se referendum o obnovi nezavisnosti može kriminalizovati ili umanjiti hapšenjem Mila Đukanovića. Ujedno sam zbog toga dobio inspiraciju za nastavak serijala.
Nakon dugo razmišljanja. Nakon mnogih razgovora sa samim sobom. A ponekad i sa pojedincima za koje smatram da je njihovo mišljenje relevantno. Došao sam do zaključka koji ću dalje u tekstu kroz određene simbolike i analize pokušati objasniti.
Crna Gora je uvijek težila da ima gospodara. Imala je 4 dinastije. Počev od Vojislavljevića pa do Petrovića. Svaka od njih je ostavila dio svog bića u temelje crnogorskog hrama mudrosti.
Taj hram mudrosti je kroz vremena bivao potisnut i za mnoge izgledao nevidljiv.
Ali je uvijek nalazio put kroz pojedince koji su znali da prepoznaju signale kroz samopoznaju i radoznalost.
Malo prije pada dinastije Petrović, Crna Gora je ušla u lavirint kroz koji su je vodili ljudi koji nijesu bili iz hrama crnogorske mudrosti. Bila je korištena za potrebe raznih država a najmanje za potrebe svoga naroda. Narod u tom trenutku nije bio svjestan, makar većina Crnogoraca.
Ipak, kroz istoriju Crne Gore postoji jedno pravilo koje je jače od svake dinastije, svake ideologije i svakog pojedinca. To je da Crnoj Gori niko nikada nije bio veći od naroda. Dinastije su dolazile i odlazile. Vladari su nosili krune i titule. Neki su bili veliki, neki mudri, neki hrabri. Njihova imena su ostala zapisana u istoriji. Ali iznad svih njih uvijek je stajao narod. Onaj isti narod koji je kroz vjekove čuvao duh crnogorskog hrama mudrosti. Jer taj hram nije pripadao vladarima. On je pripadao narodu. Narodu koji je znao da veliča svoje gospodare, ali i da ih nadraste kada je to zahtijevala sloboda.
Narodu koji je poštovao svetitelje, ali nikada nije dozvolio da iko bude iznad njegove slobodne volje. Narodu koji je znao da vlast postoji zbog države, a država zbog naroda. A simbol slobode je oduvijek bio krug. Krug u kojem su se okupljali Crnogorci. Guvno koje je nosi veliku simboliku. Uroboros koji predstavlja vječnost i cikličnost života. Jer u krugu sve ima svoj početak i kraj. I tako u vječnost. Zato niko ne može biti veći od same Crne Gore koja je krug koji nosi sa sobom vječni povratak, smrt i ponovno rađanje.
Zato je i put ka obnovi nezavisnosti bio dug i tih proces sazrijevanja.
Referendum je, kažu mnogi, bio momenat. Prije je bio završnica jednog dugog unutrašnjeg puta. Godinama prije tog dana u crnogorskom društvu se budila svijest o sopstvenoj državi.
U mnogim glavama, u mnogim srcima, vodila se ista tiha rasprava - ko smo i kome pripadamo.
U tom procesu postojali su ljudi i pokreti koji su nosili plamen ideje kada je to bilo najteže.
Među njima posebno mjesto pripada Liberalnom savezu. Oni su, u vremenu kada je malo ko smio govoriti o nezavisnosti, održavali ideju živom. Čuvali su je poput svjetla u vremenu tame. Liberali su bili i ostali svjetlonoše. Ali ni oni nijesu bili iznad naroda. Oni su bili dio njega.
Kada je došao trenutak referenduma, odluku nije donio ni jedan političar, ni jedna partija, ni jedan vladar. Odluku je donio narod. I to ne bilo kakav narod. To je bila crnogorska mladost koja je nosila energiju novog vremena. To je bilo srce crnogorsko koje je kroz vjekove naučilo da prepozna trenutak kada se odlučuje o sudbini države. Zato je referendum bio više od političkog događaja. Bio je trenutak kada je narod ponovo potvrdio ono staro pravilo crnogorske istorije da je sloboda uvijek iznad vlasti.
Zbog toga danas treba jasno reći jednu jednostavnu istinu.
Niko ne može biti iznad Crne Gore.
Ni četiri dinastije koje su vladale njome.
Ni bilo koji svetac.
Ni bilo koji političar.
Zašto je to tako, najbolje zna narod.
Narod koji je znao da se uspravi kada su mnogi klečali.
Narod koji je znao da sačuva obraz kada je bilo najteže.
Narod koji je znao da se ne pokori ni tuđinu ni sopstvenom gospodaru kada je sloboda bila ugrožena.
Zato Crna Gora i jeste ono što jeste. Gnijezdo ljudskih sokolova.
Autor je ekonomista
Bonus video:
