Ruska djeca u crnogorskoj školi

Emigracija nikome ne pada lako. Kakvi god razlozi natjerali čovjeka da napusti svoju domovinu, to je uvijek teška odluka sa ozbiljnim posljedicama. Prilagođavanje novoj kulturnoj i jezičkoj sredini, potraga za vlastitim identitetom i novim mjestom u svijetu, prekid starih i pokušaj stvaranja novih veza – kroz sve to prolazi svako ko se nađe u emigraciji.

Ali mi odrasli smo taj put izabrali svjesno. A djeca? Djecu obično niko ništa ne pita. Jednog, nimalo lijepog dana roditelji jednostavno kažu: „Uskoro odlazimo i živjećemo u drugoj zemlji“. I u tom trenutku cijeli poznati svijet jednog tinejdžera – prijatelji, kuća, dvorište, tajna mjesta, jezik, škola – nestaje gotovo preko noći. Dijete mora izgraditi svoj svijet iz početka.

Uticaj prisilne emigracije na dječje sudbine u dvadesetim godinama 21. vijeka tek čeka ozbiljna istraživanja psihologa i sociologa. U ovom tekstu želim, međutim, da se osvrnem na jedno pitanje - kako djeca ruskih emigranata uče u crnogorskim školama?

U Crnoj Gori postoji i mreža dobrih škola na ruskom jeziku – na primjer škole “Adriatic“. U njima djeca uče na ruskom, po programu ruske škole i mogu dobiti svjedočanstvo ruskog obrazovnog sistema. O tim školama mogla bi se napisati posebna priča.

Ipak, mnogi roditelji koji planiraju da dugoročno vežu život za Crnu Goru odlučuju da djecu upišu u lokalne državne škole. Smatraju da je to najbolji način da se dijete uroni u jezik i kulturu nove zemlje.

Dina i njen sin Jura (9), četvrti razred. U crnogorskoj školi od drugog razreda

Imam utisak da je odnos prema djeci u crnogorskoj školi, barem u nižim razredima, mnogo topliji. Postoje pravila, ali su ona mnogo blaža nego u Rusiji i djeca se osjećaju slobodnije.

Moj sin je prvi put krenuo u školu upravo ovdje u Crnoj Gori, odmah u drugi razred. U razredu od 28 učenika bilo je čak osam djece koja govore ruski. To je prilično veliki procenat.

Od samog početka učiteljica nije pravila nikakvu razliku između crnogorske i ruske djece. Zadaci, zahtjevi i odnos bili su isti za sve.

Primijetila sam i još jednu stvar: u školi je mnogo manje takmičarskog duha nego u Rusiji. Zadaci se rade sporije, sa naglaskom na razumijevanje, a ne na brzinu.

Posebno je iznenadilo koliko se pažnje posvećuje pozitivnoj motivaciji učenika. Ne znam da li je pravilo ‘zelene olovke’ svuda u Crnoj Gori prisutno, ali bila sam srećna de se koristi. Ideja je da nastavnik ne označava samo greške crvenom olovkom, već i ističe ono što je učenik dobro uradio. Naša učiteljica Milka nema posebnu zelenu olovku, ali rado stavlja kvačice pored uspješnih dijelova zadatka. Jura dođe iz škole i kaže: "Milka mi je opet posula gomilu kvačica!“ To ga stvarno motiviše.

Dina ističe još jednu razliku između ruske i crnogorske škole.

U Rusiji moja prijateljica koja ima pacifističke stavove mora stalno upozoravati sina da u školi ne govori o tome o čemu roditelji razgovaraju kod kuće. I ne daj Bože da u školi pjeva iste pjesme koje slušaju kod kuće.U Crnoj Gori moj sin ne mora ništa da krije i da se pretvara. To je ogromna prednost.

Majka A. i njen sin T. (14), sedmi razred. U crnogorskoj školi od trećeg razreda

Neki emigranti kritikuju obrazovni sistem u Crnoj Gori. Mislim da je to djelimično zato što smo navikli na strogu disciplinu.

Program zaista djeluje lakši ovde: domaćih zadataka je malo, učenici pišu olovkom kako bi lakše ispravljali greške, a ocjena dva je niska, ali ipak prolazna. Naša škola je i inkluzivna – djeca sa poteškoćama u razvoju uče zajedno sa ostalima, ali po posebnom programu. Mislim da je to važno i tačno.

Po mojom mišljenju, kvalitet obrazovanja ipak najviše zavisi od nastavnika. Ako nastavnik voli svoj predmet i dobro ga poznaje, djeca će ga sigurno naučiti.

Također mislim da nastavnici u Crnoj Gori nemaju toliko birokratskih obaveza kao u Rusiji. Ni ovdje nema nikakvih finansijskih pritisaka na roditelje. I što je posebno važno – nema “razgovora o važnom“[1].

Sada o prilagođavanju. Mi smo ovdje stigli među prvima i naš sin je odmah dospio u potpuno novu sredinu, gdje je bio jedini učenik u razredu koji govori ruski. Na kraju je za svega nekoliko mjeseci, metodom potpunog uranjanja u jezik, savladao crnogorski na sasvim pristojnom nivou. Naravno, bilo mu je veoma teško, ali je brzo shvatio kako treba učiti i upravo kada je riječ o školskim obavezama nije bilo većih problema. U međuvremenu su se pojavili i prijatelji. Ne može se reći da su sva crnogorska djeca jednako tolerantna prema strancima. Ima ih različitih: ima i onih koji vole da zadirkuju i da se podsmjehuju, ali i veoma otvorene i prijateljski raspoložene djece. Ozbiljnih sukoba naš sin nije imao, mada je tada bio još prilično mali. Od drugih emigranata sam, međutim, čula da su kasnije postojali i slučajevi bullinga, a ponekad nastavnici i školska uprava nijesu željeli ili nijesu znali kako da to zaustave.

Voljela bih da crnogorsko društvo na djecu emigranata gleda prije svega kao na djecu koja su se našla u okolnostima na koje nijesu mogla nikako da utiču. A emigrantima koji dolaze sa djecom savjetovala bih da uče jezik i da se uključuju u lokalni život, da se prilagođavaju pravilima sredine u kojoj sada žive. Naša porodica je u Crnu Goru emigrirala svjesno i od samog početka planirala da ovdje ostane, tako da za nas zapravo nema alternative. Naše dijete pohađa crnogorsku školu i planiramo da cjelokupno srednje obrazovanje stekne upravo u crnogorskom obrazovnom sistemu.