Ruska djeca u crnogorskoj školi

Emigracija nikome ne pada lako. Kakvi god razlozi natjerali čovjeka da napusti svoju domovinu, to je uvijek teška odluka sa ozbiljnim posljedicama. Prilagođavanje novoj kulturnoj i jezičkoj sredini, potraga za vlastitim identitetom i novim mjestom u svijetu, prekid starih i pokušaj stvaranja novih veza – kroz sve to prolazi svako ko se nađe u emigraciji.

Ali mi odrasli smo taj put izabrali svjesno. A djeca? Djecu obično niko ništa ne pita. Jednog, nimalo lijepog dana roditelji jednostavno kažu: „Uskoro odlazimo i živjećemo u drugoj zemlji“. I u tom trenutku cijeli poznati svijet jednog tinejdžera – prijatelji, kuća, dvorište, tajna mjesta, jezik, škola – nestaje gotovo preko noći. Dijete mora izgraditi svoj svijet iz početka.

Uticaj prisilne emigracije na dječje sudbine u dvadesetim godinama 21. vijeka tek čeka ozbiljna istraživanja psihologa i sociologa. U ovom tekstu želimo, međutim, da se osvrnemo na jedno pitanje koje bi moglo biti zanimljivo čitaocima „Vijesti“. Ovo pitanje je: kako djeca ruskih emigranata uče u crnogorskim školama?

U Crnoj Gori postoji i mreža dobrih škola na ruskom jeziku – na primjer škole “Adriatic“. U njima djeca uče na ruskom, po programu ruske škole i mogu dobiti svjedočanstvo ruskog obrazovnog sistema. O tim školama mogla bi se napisati posebna priča.

Ipak, mnogi roditelji koji planiraju da dugoročno vežu život za Crnu Goru odlučuju da djecu upišu u lokalne državne škole. Smatraju da je to najbolji način da se dijete uroni u jezik i kulturu nove zemlje.

Dina i njen sin Jura (9), četvrti razred. U crnogorskoj školi od drugog razreda

Imam utisak da je odnos prema djeci u crnogorskoj školi, barem u nižim razredima, mnogo topliji. Postoje pravila, ali su ona mnogo blaža nego u Rusiji i djeca se osjećaju slobodnije.

Moj sin je prvi put krenuo u školu upravo ovdje u Crnoj Gori, odmah u drugi razred. U razredu od 28 učenika bilo je čak osam djece koja govore ruski. To je prilično veliki procenat.

Od samog početka učiteljica nije pravila nikakvu razliku između crnogorske i ruske djece. Zadaci, zahtjevi i odnos bili su isti za sve.

Primijetila sam i još jednu stvar: u školi je mnogo manje takmičarskog duha nego u Rusiji. Zadaci se rade sporije, sa naglaskom na razumijevanje, a ne na brzinu.

Posebno je iznenadilo koliko se pažnje posvećuje pozitivnoj motivaciji učenika. Ne znam da li je pravilo ‘zelene olovke’ svuda u Crnoj Gori prisutno, ali bila sam srećna de se koristi. Ideja je da nastavnik ne označava samo greške crvenom olovkom, već i ističe ono što je učenik dobro uradio. Naša učiteljica Milka nema posebnu zelenu olovku, ali rado stavlja kvačice pored uspješnih dijelova zadatka. Jura dođe iz škole i kaže: "Milka mi je opet posula gomilu kvačica!“ To ga stvarno motiviše.

Dina ističe još jednu razliku između ruske i crnogorske škole.

U Rusiji moja prijateljica koja ima pacifističke stavove mora stalno upozoravati sina da u školi ne govori o tome o čemu roditelji razgovaraju kod kuće. I ne daj Bože da u školi pjeva iste pjesme koje slušaju kod kuće.U Crnoj Gori moj sin ne mora ništa da krije i da se pretvara. To je ogromna prednost.

Majka A. i njen sin T. (14), sedmi razred. U crnogorskoj školi od trećeg razreda

Neki emigranti kritikuju obrazovni sistem u Crnoj Gori. Mislim da je to djelimično zato što smo navikli na strogu disciplinu.

Program zaista djeluje lakši ovde: domaćih zadataka je malo, učenici pišu olovkom kako bi lakše ispravljali greške, a ocjena dva je niska, ali ipak prolazna. Naša škola je i inkluzivna – djeca sa poteškoćama u razvoju uče zajedno sa ostalima, ali po posebnom programu. Mislim da je to važno i tačno.

Po mojom mišljenju, kvalitet obrazovanja ipak najviše zavisi od nastavnika. Ako nastavnik voli svoj predmet i dobro ga poznaje, djeca će ga sigurno naučiti.

Također mislim da nastavnici u Crnoj Gori nemaju toliko birokratskih obaveza kao u Rusiji. Ni ovdje nema nikakvih finansijskih pritisaka na roditelje. I što je posebno važno – nema “razgovora o važnom“[1].

Sada o prilagođavanju. Mi smo ovdje stigli među prvima i naš sin je odmah dospio u potpuno novu sredinu, gdje je bio jedini učenik u razredu koji govori ruski. Na kraju je za svega nekoliko mjeseci, metodom potpunog uranjanja u jezik, savladao crnogorski na sasvim pristojnom nivou. Naravno, bilo mu je veoma teško, ali je brzo shvatio kako treba učiti i upravo kada je riječ o školskim obavezama nije bilo većih problema. U međuvremenu su se pojavili i prijatelji. Ne može se reći da su sva crnogorska djeca jednako tolerantna prema strancima. Ima ih različitih: ima i onih koji vole da zadirkuju i da se podsmjehuju, ali i veoma otvorene i prijateljski raspoložene djece. Ozbiljnih sukoba naš sin nije imao, mada je tada bio još prilično mali. Od drugih emigranata sam, međutim, čula da su kasnije postojali i slučajevi bullinga, a ponekad nastavnici i školska uprava nijesu željeli ili nijesu znali kako da to zaustave.

Voljela bih da crnogorsko društvo na djecu emigranata gleda prije svega kao na djecu koja su se našla u okolnostima na koje nijesu mogla nikako da utiču. A emigrantima koji dolaze sa djecom savjetovala bih da uče jezik i da se uključuju u lokalni život, da se prilagođavaju pravilima sredine u kojoj sada žive. Naša porodica je u Crnu Goru emigrirala svjesno i od samog početka planirala da ovdje ostane, tako da za nas zapravo nema alternative. Naše dijete pohađa crnogorsku školu i planiramo da cjelokupno srednje obrazovanje stekne upravo u crnogorskom obrazovnom sistemu.

Nataša i njen sin Kolja (9), četvrti razred. U crnogorskoj školi od trećeg razreda

Kada smo došli, Kolja je sam odlučio da ide u crnogorsku školu. Imao je lukav plan: ja dobro znam matematiku i davaću drugima da prepisuju, a oni će meni pomagati sa jezikom. Plan je djelimično propao – u crnogorskoj školi skoro da nije uobičajeno prepisivanje. Ne zato što su djeca posebno poštena, nego zato što su ocjene mnogo manje dramatične. Dobiti dvojku ovdje nije kraj svijeta. A ako je tako, zašto ga onda prepisivati?

Problem jezika riješen je na drugi način. Imamo ogromnu sreću sa učiteljicom Olgom Mandić. Gotovo godinu dana je potpuno besplatno poslije nastave radila sa Koljom na jeziku. Veoma smo joj zahvalni na ovome. I najvažnije - stvorila je i izuzetno prijateljsku atmosferu u razredu.

Kada je Kolja prvi put došao u razred, sva djeca su ustala i predstavila mu se. A kada je prvi put samostalno odgovorio na času na crnogorskom – cijeli razred mu je aplaudirao.

Kolja je u razredu stekao mnogo prijatelja. Djeca idu jedni kod drugih u goste, posjećuju se kod kuće i pozivaju jedni druge na rođendane. Čini mi se da su, u poređenju sa Ukrajinom, odakle smo došli, djeca u Crnoj Gori mnogo ljubaznija. A možda je to zaista i zasluga njihove učiteljice – uloga prvog učitelja u životu djeteta veoma je važna.

Mi pohađamo školu u Bijeloj, koja se nalazi gotovo na samoj obali mora. U našoj školi u jednoj generaciji ima pet odjeljenja četvrtog razreda. To i nije tako mnogo, ali djeca ipak moraju da pohađaju nastavu u više smjena. Kolju vozimo u školu u 12.30 ili u 13.30, tako da, na sreću, ne moramo da ustajemo veoma rano.

U školi postoje različite sekcije i vannastavne aktivnosti; Kolja ide na košarku. Osim toga, već nekoliko mjeseci nakon početka školovanja uspio je da postane dobitnik nagrade na međunarodnom matematičkom takmičenju za učenike „Kengur“. Meni se veoma dopada i pristup školskom obrazovanju u Crnoj Gori uopšte, a posebno naša škola.

Egor i njegova djeca Gleb (11), četvrti razred i Juna (9), treći razred.

Vjerovatno je jedna od glavnih razlika to što u crnogorskoj osnovnoj školi djecu uče kako da uče, dok se u ruskoj školi od njih često traži da jednostavno uče napamet. To se vidi čak i u sitnicama, na primjer u tome koliko su mali domaći zadaci.

Gleb: „Nije istina! Jednom su nam zadali baš mnogo domaćeg zadatka, radio sam ga skoro pola dana!“

S druge strane, djeca se ne boje da pogriješe i ne boje se loših ocjena. Neobično je i to što ovdje pišu olovkom. Takođe je zanimljivo da nastavnici ne samo da ispravljaju greške, već i posebno označavaju mjesta koja su dobro urađena, na primjer mogu da napišu „Bravo“.

Osjeća se da je glavni zadatak crnogorske osnovne škole da djeci učenje bude zanimljivo i da školski proces kod njih ne izaziva stres. Na primjer, ponekad učiteljica June, umjesto časa u učionici, povede djecu u šetnju jer je napolju lijepo vrijeme, ili ih odvede u umjetničku galeriju. Takav pristup nam je veoma blizak, jer je emigracija ogroman stres za dijete, a neka djeca se na novu sredinu navikavaju sporije. Istovremeno, kada je riječ o učenju, za rusku djecu nema nikakvih „dodatnih popusta“.

Jednom je bilo i pomalo zabavno kada je na roditeljskom sastanku (bez djece) učiteljica rekla da su ruska djeca u njenom razredu disciplinovanija, više se trude i uopšte postižu bolje rezultate. Nije baš tako izgledalo u mojoj predstavi o izgradnji međunacionalnih odnosa, ali poslije toga niko nas nije gledao poprijeko.

Prijatno je posmatrati kako djeca uče jezik i kako se vrlo lako na njega prebacuju u razgovoru s prijateljima. Juni više smeta stidljivost, dok Gleb, osim sa ruskojezičnim vršnjacima, prijateljuje i sa dvije crnogorske djevojčice iz razreda.

U Rusiji je priprema djeteta za polazak u školu veliki finansijski trošak. U Crnoj Gori nas je prijatno iznenadio paket za prvake koji djeca dobijaju na početku školske godine.

Uopšte, mislim da je osnovna škola ovdje organizovana tako da se djeca osjećaju slobodno: mogu da idu na sekcije i aktivnosti koje ih zaista zanimaju (ima robotike, 3D modeliranja, i sport je veoma popularan) i da se oblače kako im je udobno. U Rusiji u mnogim školama postoji obavezna školska uniforma i prilično strogi zahtjevi kada je riječ o izgledu. Neposredno prije našeg odlaska, kada je Gleb išao u prvi razred u Rusiji, jednom je došao u školu u novim crvenim patikama. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo školske uprave, jer se smatralo da „nije dobro izdvajati se“. Ovdje, naprotiv, možeš da nosiš patike kakve god želiš.

Lev (14), osmi razred. Uči u crnogorskoj školi od šestog razreda:

Prvi osjećaj kada sam došao u crnogorsku školu bio je kao da su me desantirali u neprijateljski logor, iako nisam imao ni posebnu pripremu ni znanje jezika. U početku uopšte nisam želio da idem tamo — osjećao sam se kao čovjek koji stoji na vratima helikoptera i „uhvati se kao pauk“, kako ponekad rade ljudi koji se plaše da skoče padobranom. Tako je trajalo nekoliko nedjelja.

Uopšte, kada smo tek stigli u Crnu Goru 2023. godine, roditelji su tražili mjesto u lokalnoj školi samo za moju mlađu sestru Zoju. Ja sam planirao da nastavim školovanje na daljinu (pandemija kovida nas je naučila da učimo onlajn). Ili da upišem školu na ruskom ili na engleskom jeziku. Ali jednog dana su me jednostavno stavili pred svršen čin: „Ti ćeš ići u crnogorsku školu.“

Roditelji su obećavali da će me uskoro ispisati odatle. Od tada su prošle tri godine — i dalje to obećavaju.

Prošle godine sam čak dvije nedjelje išao u jednu lokalnu rusku školu i mogao sam da ostanem tamo, ali sam ipak ostao u svojoj, crnogorskoj. Na kraju krajeva, to je već poznato „zlo“. Osim toga, naša škola je najbolja u gradu — ne može da se poredi sa drugom školom u gradu. Zašto? Pa jednostavno zato što smo mi bolji!

U razredu nas je troje Rusa: ja i još dvojica momaka koji su ranije učili u Herceg Novom u školi „Adriatic“. Sa crnogorskim drugovima iz razreda odnosi mi u početku nisu išli dobro, posebno sa momcima. Bio sam nov, imao sam dugu kosu i nisam govorio crnogorski. U najboljem slučaju su me ignorisali. Ali često su dobacivali nešto poput „Putin-Rus!“, gurali me i ismijavali moju frizuru, koja je po njihovom mišljenju bila nedovoljno „muževna“, ili su me zadirkivali zato što nisam odavde.

Crnogorski momci često provociraju i nekoliko puta sam se potukao s njima, iako u školi formalno postoji stroga zabrana tuča i vršnjačkog nasilja. Ovdje je sasvim normalno otići i požaliti se odraslima. To se čak i podstiče. Ali cijeli taj sistem je vrlo birokratizovan i pomalo licemjeran. Ponekad pomaže, ali mnogo češće nam je jednostavnije da svoje sukobe riješimo sami, bez uključivanja odraslih.

Vremenom su odnosi sa drugovima iz razreda postali malo bolji. Prvo zahvaljujući djevojkama. Njima je bilo zanimljivo da razgovaraju sa mnom — na primjer, skoro odmah su počele da me pitaju kako se na ruskom kaže ova ili ona riječ. Drugo, u Crnoj Gori (za razliku od ruske škole) ako si odličan učenik, drugovi iz razreda te poštuju. Ponekad na času namjerno „razvlačim vrijeme“, postavljam pametna pitanja nastavnicima (njima se to jako dopada), a za to dobijam respekt od drugova.

Sa nastavnicima nisam imao konflikata, ali je u početku bilo veoma teško bez jezika. Skoro da mi nisu davali nikakve olakšice: na primjer, postave mi pitanje na srpskom, ja odgovorim na engleskom, a oni kažu:

„Ne, reci to na srpskom!“

Sjećam se da sam na prvom času biologije dobio peticu, jer su tamo bili gotovo samo stručni termini koje sam već znao, pa nije bilo potrebno da govorim na crnogorskom.

Vjerovatno je sve počelo da se mijenja nabolje u trenutku kada me je „zakačila“ matematika i kada sam počeo da postižem dobre rezultate. Imamo veoma dobru nastavnicu i ona me šalje na matematičke olimpijade i takmičenja.

Zanimljivo je da je školska matematika u Rusiji teža, ali se u Crnoj Gori mnogo ozbiljnije nego u Rusiji odnose, na primjer, prema muzici. Ovdje je muzika jedan od najvažnijih predmeta.

Sa nekim nastavnicima ipak imam složen odnos. Na primjer sa nastavnicom jezika. Ona je prava „gvozdena dama“ kojoj je teško pronaći pravi pristup. Dobiti kod nje ocjenu veću od trojke gotovo je nemoguće. U početku sam je skoro mrzio i nikako nisam mogao da pronađem način da se s njom sporazumijem. Ali jednom smo drugovi i ja napravili grupni referat o Čehovu i poslije toga me je ona vidjela u potpuno drugačijem svjetlu. Od tada su se naši odnosi poboljšali. Sada između nas vlada uzajamno poštovanje i neutralnost.

Naravno, nekoliko intervjua ne može dati potpunu sliku o adaptaciji djece ruskih emigranata u crnogorskim školama. Ipak, iz ovih priča mogu se izvući neki preliminarni utisci.

Mišljenje roditelja i djece o crnogorskoj školi uglavnom je pozitivno. To je pomalo iznenađujuće ako se ima u vidu koliko se u velikim ruskim gradovima pažnje posvećuje prestižu škole. U Moskvi i Sankt Peterburgu vlada žestoka konkurencija među školama i gimnazijama. Roditelji su spremni na velike troškove ili razne trikove samo da bi dijete upisali u „prestižnu“ školu. Može se čak reći da je status škole u posljednje dvije decenije postao predmet prave opsesije ruskog srednjeg sloja. Pri tome se interesi, sklonosti i individualne osobine djece često uopšte ne uzimaju u obzir. A u posljednjim godinama tome se pridružila i snažna politička propaganda u obrazovnom sistemu.

Na toj pozadini crnogorski pristup školi izgleda mnogo opuštenije. Škola ovdje nije nužno arena stalnog takmičenja, već prije mjesto gdje djeca komuniciraju, bez pretjeranog stresa stiču znanje i postepeno ulaze u život svoje nove zemlje.

Za malu djecu emigranata – a možda i buduće građane Crne Gore – to može biti posebno važan početak.

[1] „Razgovori o važnom“ – propagandni školski predmet uveden za obavezno pohađanje u školama u Rusiji ubrzo nakon početka rata protiv Ukrajine. Na tim časovima nastavnici treba da objašnjavaju djeci ciljeve i razloge ruske agresije i da sprovode takozvano „patriotsko vaspitanje“. O tome kako se u školama savremene Rusije uvode militarizam i imperijalna ideologija govori dokumentarni film Mr. Nobody Against Putin, koji je ušao u uži izbor za nagradu Academy Awards.

Autor je emigrant iz Rusije