Malo šta nas u opštoj konfuziji i oguglalosti na stvarnost može iznenaditi, svaka vijest prođe tek kao još jedan odbljesak mraka, te ne stižemo u procjepu svega što se događa razmisliti, pronaći neki prihvatljiv ugao gledanja kako bismo se odredili spram onoga čime smo stiješnjeni i ojađeni. Količina bizarnosti, klikbejt ritma koji nas je usisao u sebe i melje svojim pogubnim žrvnjem, odavno je prepunila čašu, otuda ni na čemu se ne zadržavamo, gotovo ništa ne analiziramo i ne tumačimo na pravi način.
U toj sluđujućoj kontaminaciji lokalnim i globalnim potresima gubi se svaka nit spoznajnog, pa sve može biti izrečeno, a da se kao društvo ne pozabavimo temeljnijim skretanjima koje iz tog izrečenog proizlaze. Kultura kratkog pamćenja, u kojoj nikad nema dijalektičkog sagledavanja problema, nego dominiraju polarizacija i nepomirljivost, prouzrokovala je potpuni rasap svake vrijednosti. Pri tome, ja ovdje ne govorim o vrijednostima kao nekakvom tradicionalističkom poimanju, ili onome kako je nekad bilo, a sada nije, već o njima kao civilizacijskim uzusima bez kojih je svaka ideja da se može iskoračiti naprijed potpuna iluzija. Mi kao da smo potpuno ugušili svaku želju da se nešto promijeni.
Toliko dugo smo u konstantnoj traumatiziranosti da smo na nju navikli i prihvatamo je kao jedinu moguću normalnost. I tu, dojma sam, leži najveći dio našeg problema. Odustali smo kao zajednica, kao društvo od svake utopije, prigrlili svoje etnonacionalne torove kao neprikosnovene granice preko kojih ne želimo prelaziti, te kao takvi vegetiramo u trajnom zakašnjenju, dekulturalizaciji kao procesu koji melje i dugotrajno nas obezljuđuje.
Kada se na takvu vrstu samoisključenja pristane, onda se odbija vjerovati da se ipak mogu naći načini kako supostojanje učiniti prihvatljivijim, manje opterećenim refreničnim izoštravanjima narcizama malih razlika. Drugim riječima, potpuno se zamagljuje svaki horizont na kojem se ukazuju načini kako prevazići trodecenijsku zarobljenost u jednoj neofeudalnoj kompradorskoj zajednici, koja svoju prošlost nikad ne ostavlja iza sebe, nego je opetovano vraća direktno u sadašnjost. I to je ključna disproporcija, ona jama u koju se strovaljujemo, u koju su zavaljene već desetine generacija. Ta nemogućnost da se odustane od nauma da se narativima prošlosti mjeri aktuelni trenutak sapinje nas u svemu, ubrzano gasi svaki proplamsaj nečega drugačijeg.
Snaga sa kojom nesvarena istorijska zbivanja iz devedesetih izbijaju sada na površinu pokazuje nam da apsolutno ništa nismo naučili. Odnosno da nismo preuzeli nikakvu odgovornost, da je svako kultiviranje izgubilo bitku pred resentimanima koji nam neprestano dišu za vratom.
Na neki čudan način, otuda i sve ovo gore izrečeno, uznemirila me je vijest koja je prije nekoliko dana stigla iz Doboja. Više od same vijesti zaprepastila me je lakoća sa kojom je ona prošla kroz naš javni prostor. Naizgled se može raditi o sumanutom događaju, bizarnoj manifestaciji glupoglave navijačke subkulture, ali ipak u njoj postoji nešto duboko nenormalno i opasno. Naime, navijači dobojskog kluba Sloga su tribinu na koju su trebali doći gostujući navijači Željezničara iz Sarajeva namazali svinjskom mašću. A da bi nakon što gostujući navijači uđu digli parolu “Usred ramazana tribina namazana”. Ta količina rasističke gadnosti koja je učitana u ovaj čin nešto je što prevazilazi svaki oblik prihvatljivog. Taj tutumrački pokušaj vrijeđanja i nepoštovanja prema drugom sociloški je primjer u kojoj mjeri sve oko nas jeste nenormalno. To su one stvarne posljedice našeg zaleđenog sukoba, i sva ružnoća onoga u čemu egzistiramo. Ne čineći pri tome ništa. Jer nam je, valjda, to prihvatljiv vid ponašanja.
Bonus video:
