Pitanje izgradnje vjetroelektrana u Crnoj Gori, a posebno VE Možura, izaziva veliko interesovanje javnosti. Posebno je privlačna tamna strana cijelog posla uključujući ubistvo malteške novinarke Dafne Karuana Galicije koja je istraživala taj slučaj.
Tema Možure se ovih dana našla i na dnevnom redu Skupštine kroz formiranje posebnog Anketnog odbora.
Postoji, međutim, i drugi aspekt cijele priče. Riječ je o načinu na koji je došlo do izgradnje vjetroelektrana u Crnoj Gori, što je za crnogorske građane jednako važno jer ih svakog mjeseca na to podsjeti račun za struju.
Priča o obnovljivim izvorima energije u Crnoj Gori počinje 2003. usvajanjem Zakona o energetici (Sl. list CG 39/2003). Prema članu 12 stav 2 tačka 3 tog zakona, Regulatorna agencija za energetiku je bila ovlašćena da "izdaje ovlašćenja za izgradnju novih ili rekonstrukciju postojecih proizvodnih kapaciteta", u što su spadali i obnovljivi izvori. Članom 40 stav 3 Zakona bilo je propisano i da Agencija utvrđuje kriterijume za izdavanje ovlašćenja, što je ona i uradila jula 2007. donošenjem odgovarajućeg pravilnika. Kao kao uslov za izdavanje ovlašćenja pravilnik je propisivao prethodno pribavljanje koncesije za korišćenje prirodnog resursa.
Tada važeći Zakon o učešću privatnog sektora u međuvremenu je zamijenjen Zakonom o koncesijama s početka 2009. koji je članom 6 stav 1 tačka 8 jasno upućivao na potrebu pribavljanja koncesije radi izgradnje i eksploatacije bilo kojeg energetskog objekta.
Vlada je, ipak, odlučila da krene drugim putem, pa je donijela Uredbu o vjetroelektranama koja je u Sl. listu objavljena 07. 10. 2009. Osnov za donošenje je bio član 3 stav 1 tačka 4 Zakona o energetici prema kojem Vlada "definiše politiku i strategiju izgradnje novih ili rekonstrukciju postojećih kapaciteta i s tim u vezi, usvaja odgovarajuće procedure". Trebalo je imati mnogo dobre volje (ali i hrabrosti) pa donošenje uredbe kojom se do detalja razrađuje postupak izgradnje vjetroelektrane podvesti pod "usvajanje odgovarajuće procedure". Pritom, to u članu 4 Zakona o energetici nije nabrojano kao nadležnost Vlade, a ni resornog Ministarstva.
Vlada je Uredbom ovlastila Ministarstvo da, pored ostalog, propiše metodologiju za određivanje cijena energije iz OIE, a da Agencija na osnovu nje odredi cijene. Takvog ovlašćenja u Zakonu nije bilo. Doduše, članom 32 stav 5 Zakona Ministarstvo je ovlašćeno za metodologiju cijena ali samo za priključenje na mrežu, a čak i to samo za objekte do 10MW, što vjetroelektrane prevazilaze.
Uredba je propustila da propiše obavezu plaćanja koncesione naknade za korišćenje prirodnog dobra iz Zakona o koncesijama. Korisno, zar ne?
Prema Uredbi, Ministarstvo ekonomije postaje organ koji vodi "postupak izbora investitora za mjerenje i istraživanje potencijala vjetra, izgradnju vjetroelektrane i korišćenje zemljišta", iako se mjerenje i istraživanje potencijala vjetra i korišćenje zemjišta u Zakonu o energetici i ne spominju. Obaveza Ministarstva je, prema članu 32 st. 3 tač. 1 Zakona, bila samo da obezbijedi informisanje javnosti o lokacijama, potrebnoj dokumentaciji itd.
Uredba je propisivala obavezu investitora da prije pribavljanja građevinske dozvole od Agencije za energetiku pribavi ovlašćenje za izgradnju, ali tek na kraju postupka, čime se ovlašćenje svodi na puku administrativnu obavezu, a ne ključni dokument postupka, dok ključni organ u cijelom postupku umjesto Agencije postaje Ministarstvo ekonomije.
Pored ostalog, prelaznom odredbom Uredbe je propisano je da je onaj ko je prethodno dobio odobrenje za mjerenje i istraživanje potencijala vjetra, dužan da idejno rješenje sa rezultatima mjerenja dostavi Ministarstvu, a propisuje se i obaveza da se licu koje je izvršilo mjerenje potencijala vjetra nadoknade stvarni troškove mjerenja i istraživanja.
Prvi propis o mjerenju vjetra bio je Pravilnik o bližim uslovima za izbor pravnog lica za mjerenje potencijala OIE, objavljen tek dvije godine kasnije u Sl. listu CG br. 28/2011, a prema Registru izdatih dozvola sa tadašnjeg zvaničnog sajta Vlade www.oie-res (ugašenog u martu 2021. godine), prva dozvola je izdata tek 2014! Ovaj pravilnik ne sadrži prelaznu odredbu kojom bi se stavio van snage prethodni propis, što potvrđuje da takav propis prije toga nije postojao! Međutim, dozvola za obavljanje mjerenja na Krnovu je kompaniji "Ivicom wind" izdata još 24. 06. 2008, a tokom te i naredne godine su izdate još četiri takve dozvole.
Ministarstvo ekonomije je 30. 09. 2009. (prije objavljivanja Uredbe) objavilo Poziv za izražavanje interesovanja investitorima zainteresovanim za izgradnju vjetroelektrana za lokalitete Možura i Krnovo, na koji se javilo 16 investitora.
U međuvremenu je donesena Uredba o vjetroelektranama, pa je Ministarstvo ekonomije 24. 12. 2009. objavilo Javni oglas za izbor investitora za izgradnju vjetroelektrana i zakup zemljišta za lokalitete Možura (do 46 MW) i Krnovo (do 50 MW). Oglas nije predviđao mogućnost povećanja snage iznad definisanog nivoa.
Oglasom se davalo u zakup državno zemljište na Možuri i na Krnovu "radi projektovanja, izgradnje, korišćenja i održavanja vjetroelektrana". Ni riječi o koncesiji, tj. davanju prava na eksploataciju prirodnog bogatstva - energetskog resursa snage vjetra radi proizvodnje električne energije, prema tadašnjem Zakonu o koncesijama. Koncesiona naknada se u slučaju mHe plaća državi u iznosu od oko 6% vrijednosti isporučene energije, a za energiju dobijenu iz vjetra ne plaća se ništa. Pametno, zar ne?
Doduše, investitor plaća naknadu za korišćenje zemljišta, ali je to sasvim druga vrsta naknade.
Oglasom je, pored ostalog, propisano da će otkupna cijena električne energije iz vjetroelektrana biti zagarantovana i fiksna tokom 12 godina rada, a da se sistemske i pomoćne usluge neće plaćati. Međutim, pitanje cijene tada nije bilo definisano nijednim zakonom, čak ni podzakonskim aktom, tj. propisano je na osnovu slobodnog opredjeljenja Ministarstva!
Navodi se i da su "izvršena mjerenja i istraživanja potencijala vjetra od strane kompanije Fersa iz Španije (Možura) i kompanije Ivicom iz Hrvatske (Krnovo) u trajanju od jedne godine", te da će pobjednik morati da im plati "stvarne troškove izvršenih mjerenja".
Objavljene su i skraćene verzije tih izvještaja. Fersa nije navela cijenu, a Ivikom je kao troškove mjerenja naveo basnoslovnih 1.838.280 € za mjerenje vjetra na jednom mjestu tokom godinu dana!
Pobijedili su konzorcijumi Fersa (Španija) - Čelebić (Crna Gora) za Možuru, odnosno Ivicom (Hrvatska) - Mitsubishi (Japan) za Krnovo.
Ugovor za Možuru je potpisan 05. 08. 2010, a za Krnovo mjesec kasnije. Ugovor za Krnovo je predviđao snagu od 50 MW, kako je bilo definisano javnim oglasom, ali i mogućnost povećanja za dodatnih 22 MW, što nije bilo navedeno u oglasu.
Odluku o prihvatanju povećanja instalisane snage za dodatnih 22 MW donijela je Tenderska komisija.
Ugovorom je garantovana cijena energije od 96 €/MWh, određena prema Pravilniku o metodologiji za obračun otkupne cijene električne energije iz vjetroelektrana (Sl. 27/10), donesenom na osnovu ovlašćenja iz Uredbe o vjetroelektranama tj. na osnovu zakonskog ovlašćenja Vlade da "definiše politiku i strategiju izgradnje" i da "usvaja odgovarajuće procedure"! Posebno interesantna je odredba tog pravilnika o periodu otplate investicije kao elementu obračuna cijene energije.
Ugovorom je garantovano i da se pomoćne i sistemske usluge neće plaćati u tom periodu.
Tek poslije je donesen novi Zakon o energetici (Sl. list 28/10) kojim je u članu 20 Vlada ovlašćena da donosi podsticajne cijene za obnovljive izvore električne energije, a pravo na neplaćanje pomoćnih i sistemskih usluga nije propisano čak ni tim zakonom.
Potom je uslijedila serija anexa, uglavnom oko promjene vlasništva u konzorcijumu za izgradnju, ali i oko odlaganja završetka izgradnje.
Interesantan je slučaj VE Krnovo sa 7 anexa, a posebno anex 2 iz 2014. o eksproprijaciji zemljišta za izgradnju vjetroelektrane, koji zaslužuje posebnu analizu, jer se radi o eksproprijaciji privatnog zemljišta za izgradnju privatne vjetroelektrane!
Krnovo je izgrađeno i dobilo upotrebnu dozvolu 30. 08. 2017, a Možura tek 15. 11. 2019.
U međuvremenu je Komisija za kontrolu državne pomoći u odnosu na Krnovo ocijenila da su sredstva koja investitor ubira kroz podsticajnu cijenu javna, a da je projekat selektivan jer se njime investitor favorizuje tako što stiče ekonomsku prednost što može da naruši konkurenciju. Komisija je, ipak, zaključila da je to urađeno u skladu sa zakonom.
S obzirom na cijenu energije od 96 €/MWh i planiranu godišnju prozvodnju od 215 GWh, ukupni prihod od Krnova bi za 12 godina povlašćenog statusa trebalo da iznosi oko 240 miliona €.
Da je ta potrošnja pokrivena iz elektrana EPCG, cijena bi varirala od 36 do 43 €/MWh, što znači da je subvencija, tj. dodatni trošak po kupce iznosio od 53 do 60 €/MWh, što za dvanaestogišnji period garantovane cijene iznosi oko 140 miliona €.
Puno, zar ne?
Autor je dipl. ing. i član Odbora Regulatorne agencije za energetiku i RKD
Bonus video:
