Nijesam, naravno, očekivao da bi moje otvoreno pismo moglo odvratiti premijera od nauma da sprovede bilateralne sporazume sa UAE i drugim partnerima koje je najavio. Nije reagovao ni na argumentovana upozorenja najeminentnijih predstavnika stručne javnosti da su ti sporazumi problematični i u potencijalnoj koliziji sa domaćim i evropskim zakonima, kao i dobrom poslovnom praksom.
Njegova slavodobitna izjava nakon što Ustavni sud nije bio u stanju da presudi o zakonitosti usvojenog sporazuma o saradnji sa UAE u oblasti turizma dodatno osvjetljava pravac u kojem se kreće aktuelna politika. Zajedno sa čelnicima vladajuće većine, premijer sprovodi pristup koji neodoljivo podsjeća na obrasce koje su isti ti akteri godinama oštro kritikovali iz opozicije - na netransparentno upravljanje resursima i povećan rizik od korupcije na najvišem nivou.
Obećana nam je vladavina u javnom interesu, a danas svjedočimo grozničavoj trci da se najprofitabilniji projekti u energetici i turizmu - naši najvredniji resursi - hitno "valorizuju" kroz direktne pogodbe, daleko od očiju javnosti i fer konkurencije.
Premijer, čelnici vladajućih partija i njihovi poslanici vrlo dobro znaju da je ograničavanje konkurencije u oblastima za koje postoji ogroman interes investitora u suprotnosti sa elementarnim ekonomskim principima, domaćim zakonima i evropskim vrijednostima.
Ne postoji racionalno obrazloženje zašto bi se energetski resursi ili najatraktivnije lokacije na primorju nudile kroz bilateralne sporazume, i to uz značajne povlastice, dok se istovremeno suspenduju pravila tržišne utakmice. Zato se nameće sumnja da se svjesno izbjegava kontrola koju obezbjeđuje javna tenderska procedura, u korist bilateralnih aranžmana sklopljenih na sastancima van dometa javnosti.
Dok Brisel podsjeća da su Crnoj Gori na raspolaganju bespovratni grantovi i tehnička pomoć za ključne infrastrukturne projekte, vlast se opredjeljuje za skuplje kreditne aranžmane. Razlog za takav izbor nameće se sam po sebi: evropski grantovi podrazumijevaju stroge procedure, nadzor i punu transparentnost trošenja sredstava.
Direktni aranžmani sa "poželjnim partnerima" takav nadzor nemaju. Time se ne gubi samo finansijska povoljnost, već i ključni mehanizmi kontrole koji štite javni interes. U tom kontekstu, postavlja se legitimno pitanje da li ovakvim pristupom čelnici vlasti svjesno dovode u rizik dinamiku evropskih integracija, uključujući i ambiciozni cilj članstva do 2028. godine, ili im je primarni interes da takve aranžmane ugovore dok traje mandat.
Sumnju da je ovo drugo motiv donosilaca odluka podstiče i kontroverzni način na koji je prethodno usvojen Prostorni plan Crne Gore, uz ignorisanje ozbiljnih primjedbi stručne javnosti. Njime je pripremljen teren za buduće bilateralne aranžmane, pri čemu nisu pošteđeni ni nacionalni parkovi niti najljepši kanjoni i plaže. Najvredniji prostor je prvo "očišćen" od ekoloških barijera, da bi sada bio ponuđen kroz sporazume koji suspenduju pravo.
Ukoliko razum preovlada i Ustavni sud bude popunjen nezavisnim sudijama, usvojeni bilateralni sporazumi mogli bi biti poništeni. Ako se to ne desi, građani Crne Gore biće posljednja linija odbrane od ovih štetnih aranžmana.
Kao neko ko je proteklih decenija bio jednako kritičan i angažovan protiv spornog djelovanja bivšeg režima, mogu posvjedočiti da građani Crne Gore imaju kapacitet da efikasno reaguju na ugrožavanje javnog interesa. Primjeri odbrane Tare, Buljarice i Sinjajevine pokazali su da oni mogu biti snažan korektiv političkih odluka. Ojačani tim iskustvom, još snažnije će braniti svoje vitalne interese ako im se ponovo ugroze.
Autor je ekonomski analitičar
Bonus video:
