Jirgen Habermas, koji je nedavno preminuo u 96. godini, bio je titan poslijeratne filozofije. Njegova teorija javne sfere, koja politički legitimitet zasniva na razumnoj debati, a ne na izbornim rezultatima, bila je jedna od najuticajnijih ideja u modernoj demokratskoj misli. Bila je to ideja za svoje vrijeme, ali je i ideja koja se u našem vremenu sve više dovodi u pitanje.
Rođen u Diseldorfu 1929. godine, Habermas je doživio dramatičnu promjenu u svom životu 1945. godine. Shvatanje da je odrastao pod zločinačkim režimom i njegov stalni strah da će Njemačka doživjeti politički recidiv, oblikovali su njegov život i rad. Ipak, on za sobom ostavlja svijet koji kao da razgrađuje sve za šta se zalagao kao naučnik i angažovani javni intelektualac.
Habermas se obično smatra vođom druge generacije Frankfurtske škole, intelektualnog pokreta posvećenog kritičkoj analizi društva. Ali za razliku od svojih prethodnika, uključujući njegovog mentora Teodora V. Adorna i istaknute ličnosti poput Maksa Horkhajmera i Herberta Markuzea, Habermas je jezičku komunikaciju vidio kao temelj ljudske društvene interakcije. Po njegovom shvatanju, jezik nije samo skup pravila koji omogućava pojedincima da razmjenjuju informacije i koordiniraju se; naprotiv, u samom činu jezičke razmjene mi prepoznajemo drugog kao pojedinca koji razumije ono što govorimo i ima sposobnost i slobodu da na to odgovori.
Habermas je ovu ideju razvio u nizu prelominih knjiga, uključujući “Strukturnu transformaciju javne sfere” (1962), “Teorija komunikativnog djelovanja” (1981) i “Između činjenica i normi” (1992). Probleme savremenog društva, tvrdio je, moguće je ublažiti tako što će se djelovanje ekonomije i države podrediti informisanom, kritičkom javnom diskursu, u kojem “neprisilna snaga boljeg argumenta” može doći do izražaja.
Američki pravni teoretičar Ronald Dvorkin jednom je primijetio da je čak i Habermasova “slava slavna”. Ali iako svjestan svog statusa, bio je izuzetno velikodušan, nalazeći vremena da o svom radu razgovara sa mladim naučnicima poput mene. Na gostujućim seminarima, koji su pratili njegove česte predavačke turneje, obilazio bi prostoriju predstavljajući se po imenu svakom od zadivljenih studenata.
Habermas je bio aktivan učesnik u javnoj sferi koju je sam teorijski uobličio, neumorni provokator koji je oblikovao skoro svaku veliku poslijeratnu debatu u Njemačkoj. Posjedovao je jedinstvenu sposobnost da identifikuje ono što je bilo neizrečeno a moralo bi da se iznese na vidjelo, i to je kombinovao sa konstruktivnim naporima da unaprijedi bilo koji ishod koji je smatrao ne samo poželjnim, već i mogućim. Njegovi kritičari su često omalovažavali njegovu teoriju politike i društva kao onu zasnovanu na modelu postdiplomskog seminara. Ali Habermas je dobro znao kako svijet zaista funkcioniše. Znao je da je javna sfera često divlja i haotična, i pokazivao je izuzetno visoku toleranciju prema sukobu i osporavanju kada bi u njoj učestvovao.
A učestvovao je često, govoreći o širokom spektru pitanja, uključujući studentski pokret iz 1968. (sa kojim se kasnije raskinuo zbog odbijanja dijela vođa da se odreknu revolucionarnog nasilja), kršenja građanskih sloboda, pokušaje relativizacije Holokausta, imigracionu politiku i ponovno ujedinjenje Njemačke. Njegova sposobnost da izazove negodovanje nikada nije oslabila. U novije vrijeme su njegove reakcije na punu invaziju Rusije na Ukrajinu i izraelsku vojnu ofanzivu u Gazi izazvale oštre osude kritičara, koji su njegove pacifističke strahove zbog povratka rata u Evropu i zabrinutost zbog rasta antisemitizma smatrali neusklađenim s duhom vremena. Ipak, oboje je bilo ukorijenjeno u njegovom uvjerenju da Holokaust ostaje centralan za njemačku politiku.
Iako je Habermas imao neizbrisiv uticaj na oblikovanje politike i kulture poslijeratne Njemačke, nakon završetka Hladnog rata, sve više je usmjeravao pažnju na spoljne faktore. Tokom tog perioda ubrzane globalizacije, sve ga je više brinuo uspon međunarodnih finansija i globalnih tržišnih snaga. Odgovorio je zalaganjem za reformisanu, demokratski osnaženu Evropsku uniju, koju je vidio kao jedini okvir sposoban da potčini transnacionalna tržišta demokratskom samoodređenju.
Habermas je naglašavao da uspjeh angažovanih javnih intelektualaca ne treba mjeriti njihovim rezultatima, već njihovom sposobnošću da poboljšaju kvalitet javne debate tako što će obezbijediti da važni, ali ignorisani argumenti i glasovi budu pošteno saslušani. Ipak, mora da mu je bilo teško da posmatra koliko često su drugi učesnici javne debate odbacivali njegove stavove. Nakon što je dugo djelovao ravnodušno, nedavno je priznao svoj očaj zbog činjenice da se poslijeratni svijet, na čijoj je izgradnji tako neumorno radio, postepeno razgrađuje “korak po korak”. Živio je dovoljno dugo da bude svjedok uspona nove generacije političkih lidera koji ne dijele njegovu posvećenost dijalogu, multilateralizmu, međunarodnom pravu i demokratiji.
Kao filozof i angažovani intelektualac, Habermas nije bio tihi, apolitični mislilac kakvim ga mnogi njegovi kritičari predstavljaju. U skladu sa praktičnim principima Frankfurtske škole kojoj je pripadao, slijedio je marksistički poziv na filozofiju koja ne samo da tumači svijet, već i nastoji da ga promijeni. Stoga se čini gotovo simboličnim to što je preminuo 14. marta, na godišnjicu smrti Karla Marksa. U vremenu u kojem demokratija nazaduje a međunarodni poredak sve više određuje proizvoljna moć umjesto da to čini legitimni autoritet, Habermasov komunikativni pristup će nedostajati.
Autor je viši docent za istoriju i teoriju evropskih integracija na Univerzitetu u Groningenu; napisao je knjigu Jürgen Habermas: Public Intellectual and Engaged Critical Theorist (Columbia University Press, 2026).
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
