Šta god ko mislio o Strategiji nacionalne bezbjednosti SAD, objavljenoj krajem prošle godine, ona je bar jasno definisala kako druga administracija predsjednika Donalda Trampa vidi američke strateške prioritete. Ali Strategija nacionalne bezbjednosti je jedva i objavljena, a američko "strateško" odlučivanje je napušteno.
Istina, naglasak nove Strategije na zapadnoj hemisferi bio je više od puke retoričke promjene. Hvatanje venecuelanskog diktatora Nikolasa Madura i eskalacija kampanje pritiska na Kubu jasno se uklapaju u novi strateški okvir.
Nova Strategija nacionalne bezbjednosti je takođe naglasila važnost suprotstavljanja Kini, što odražava širi zaokret u strateškim prioritetima SAD tokom protekle decenije. Iako je jezik dokumenta bio manje ratoboran od drugih izjava koje smo čuli, u njemu i dalje stoji da je strateški prioritet sprečavanje Kine da izazove Sjedinjene Države - ne samo u istočnoj Aziji, već i globalno.
Istovremeno, nova Strategija je dodatno umanjila značaj Bliskog istoka (regiona koji je uvlačio SAD u jedan "beskrajni rat" za drugim) još odlučnije nego strategije prethodnih administracija. Trampova Strategija proglašava da su "dani kada je Bliski istok dominirao spoljnom politikom SAD - kako u dugoročnom planiranju, tako i u svakodnevnim operacijama - na sreću prošli".
Ali jedva tri meseca kasnije, američka strategija je izmakla kontroli. Tramp je na Bliksom istoku naglavačke ušao u novi veliki rat, čiji se ciljevi mijenjaju iz dana u dan. Kako sukob eskalira, scenariji završnice postaju sve sumorniji i složeniji. SAD mogu izgubiti i bez formalnog poraza - dovoljno je da ne pobijede; Iran, pak, može pobijediti i bez trijumfa - dovoljno je da ne izgubi. Riječ je o sporom strateškom slomu.
Možda je Tramp, opijen američkom tvrdom silom nakon prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata sa Iranom i taktički briljantne operacije u Venecueli u januaru, povjerovao da još jednom može da dovede do svršenog čina za nekoliko dana. Stari Grci su takvo stanje duha nazivali "hibris" ("arogantno samopouzdanje") i upozoravali da se ono gotovo uvijek završava suzama.
Ili je možda Trampa u ovaj sukob uvukao izraelski premijer Benjamin Netanjahu, koji već godinama nastoji da započne rat sa Iranom uz podršku SAD. Netanjahu je znao da Izrael, uprkos svom impresivnom vojnom potencijalu, ne može sam da izdrži i dobije potpuni rat sa Islamskom Republikom; a znao je i da u Trampu konačno ima američkog predsjednika kojeg može da navede na "avanturu". Ova situacija ima naziv: rep koji maše psom.
Bilo kako bilo, jedno je jasno: Trampov rat po sopstvenom izboru otvoreno protivrječi i slovu i duhu Strategije nacionalne bezbjednosti koju je u novembru sam potpisao. Amerika bi se mogla naći zaglavljena u još jednoj bliskoistočnoj močvari. Ostaje nejasno šta će to tačno značiti za američku moć i ostatak globalne ekonomije, ali je uloga Amerike prevelika da bi se jednostavno povukla iz haosa koji je stvorila (za razliku od Izraela, koji može da se osloni na prijetnju da po svojoj volji udara na druge zemlje u regionu).
Tako se Trampov neoizolacionizam pod parolom "Amerika na prvom mjestu" sada preobrazio u hiroviti avanturizam, na štetu sposobnosti SAD da ostvare strateške prioritete navedene u sopstvenoj Strategiji nacionalne bezbjednosti. Kako rat s Iranom eskalira, administracija se odlučila da premjesti ključne američke snage iz drugih regiona. Sistemi protivvazdušne odbrane prebacuju se iz Južne Koreje na Bliski istok, a na putu je i najvažniji ključni resurs za intervencije u Aziji, Ekspediciona jedinica marinaca sa Okinave. Dok su prethodni američki predsjednici najavljivali "zaokret ka Aziji", Tramp sada predvodi zaokret ka Bliskom istoku. Kineski predsjednik Si Đinping se zacijelo smješka.
Evropa je, međutim, uzdrmana. Većina Evropljana smatra iranski režim odbojnim i ne bi žalila ako bi se urušio. Ali malo ko vjeruje da SAD mogu postići promjenu režima i stabilnost u regionu pukim bombardovanjem. Još gore, Tramp je morao da ublaži sankcije na rusku naftu, a pošiljke oružja namijenjenog Ukrajini (koje su Evropljani platili) kasne ili se preusmjeravaju. Nakon Trampovih nedavnih prijetnji Grenlandu, transatlantsko strateško povjerenje naglo je erodiralo. Evropljani su prepušteni sami sebi - i toga su svjesni.
Poput Sija, i ruski predsjednik Vladimir Putin jedan je od glavnih dobitnika ovog sramnog spektakla. Još jednom se pažnja Amerike odvlači sa Evrope; njene zalihe oružja se iscrpljuju; a milijarde dolara nastavljaju da se slivaju u kase Trampove porodice, pretvarajući najstariju demokratiju na svijetu u predmet podsmijeha.
Postoji očigledna sličnost između Putinovog rata po sopstvenom izboru koji je pokrenuo protiv Ukrajine i Trampovog rata protiv Irana. U oba slučaja, sudbonosnu odluku donio je autoritarni lider koji nije vidio potrebu za pažljivim planiranjem niti za konsultacijama sa stručnjacima. Nijednom od njih nije palo na pamet da njihove oružane snage možda neće uspjeti da unište neprijatelja u jednom naletu.
I Putin i Tramp su se prevarili. Putinova "specijalna vojna operacija" pretvorila se u dugotrajan rat sa više od milion ruskih žrtava, a Trampova "avantura" već traje znatno duže i pokazala se mnogo skupljom nego što je očekivao.
Ovo je i podsjetnik zašto ozbiljne sile uopšte pišu zvanične strateške dokumente. Oni usmjeravaju pažnju lidera na dugoročne ciljeve, probleme i mogućnosti, kao i scenarije koje treba izbjeći. Ali postižu cilj samo ako se lideri potrude da ih pročitaju.
Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
