Bez presedana je u istoriji Amerike da predsjednik sopstvene džinovske slike okači na zgrade državnih institucija; da ukrasi Bijelu kuću svojim neukusnim portretima; da želi svoje lice na američkom novčiću; da imenuje zgrade po sebi (uključujući i one koje su već nazvane po prethodnim predsjednicima); ili da zaštiti svoje ime u kombinaciji sa brojem “250” uoči polumijenijumskog jubileja države. Donald Tramp je sve to uradio. A njegova Republikanska stranka, uprkos dugogodišnjem protivljenju “prekoračenju ovlašćenja”, odgovorila je aktivnim učvršćivanjem njegovog kulta ličnosti.
Sjetimo se prošlomjesečnog Trampovog govora o stanju nacije. Jedan republikanski kongresmen zamolio je predsjednika da mu stavi inicijale na kravatu (na kojoj je bio Trampov lik), a drugi - već dobro poznat po nošenju kape sa natpisom “Tramp je za sve bio u pravu” - izjavio je da je “opčinjen susretom sa zvijezdom”. Ovo nisu ni izolovane situacije. Takvi neprijatni prizori oslikavaju ono u šta se stranka pretvorila.
Kult ličnosti se uvijek oslanja na narcizam vođe i žeđ sljedbenika za redom ili snažnom autoritarnom figurom. Ali to da li vođe mogu efikasno da iskoriste kult ličnosti kako bi učvrstile svoju moć zavisi od političkog konteksta u kojem je taj kult građen. Trampovo ponašanje ne samo da potpuno protivrječi egalitarnoj političkoj kulturi koju su skromne vođe, poput Džordža Vašingtona, nastojale da njeguju, već će ono vjerovatno i oslabiti njegovu poziciju na duži rok.
U modernoj politici, kult ličnosti manifestuje se različitim oblicima, čak i kada su osnovne ideologije radikalno drugačije. Musolini, Hitler, Staljin, Mao i sjevernokorejski Kim očigledni su primjeri. Pionir ove taktike bio je Napoleon III, francuski predsjednik koji je postao car. On je već sredinom 19. vijeka shvatio da se moderna masovna politika i masovni mediji mogu koristiti za izgradnju legitimiteta, čak i korišćenjem plaćenih obožavalaca kako bi se stvorio utisak da ga narod voli.
U nekim slučajevima, kult ličnosti pomaže da se heterogene koalicije održe na okupu. Različite frakcije unutar neke stranke ili pokreta mogu se ne slagati oko političkog programa, ali sve je to sporedno ako poštuju istog vođu. Istovremeno, kult ličnosti često uzdiže vođu iznad njegove stranke ili vlade, što omogućava da se za političke greške ili korupciju okrive “zabludjeli” podređeni. “Se lo sapesse il Duce” (“Kad bi samo Duče ovo znao”) bila je uobičajena izreka u fašističkoj Italiji. Slični izrazi bili su popularni u Njemačkoj pod Hitlerom i u Rusiji pod carevima.
Kult ličnosti omogućava efikasno prenošenje snažnih simboličkih poruka bez potrebe za složenim ideološkim objašnjenjima. Tako je Staljin uspio da se predstavi i kao vrijedan birokrata (u njegovoj kancelariji svjetla su gorjela do kasno u noć) i kao jedini koji zna kako da dovede do obećane zemlje komunizma. Zato ga na mnogim slikama vidimo kako odlučno gleda u daljinu, ka nekom još neotkrivenom odredištu koje se nalazi izvan okvira.
Slično tome, Musolini, prvobitno novinar sa intelektualnim pretenzijama, oblikovao je fašistički ideal muškosti pozirajući go do pojasa kao čovjek iz naroda koji pomaže u žetvi. Hitlerovi kvazireligiozni govori učvršćivali su utisak da ga je samo Proviđenje (omiljeni nacistički pojam) odredilo da izgradi Hiljadugodišnji rajh.
Sa svoje strane, Tramp je zaista majstor scenskog umijeća, vješt u korišćenju raznih rekvizita i navođenju drugih da igraju svoje uloge. Pretvorio je Ovalni kabinet u kraljevski dvor u kojem se ulizice nadmeću za njegovu pažnju, a njegovi slogani (“Izgradite taj zid”) nesumnjivo imaju efekta među njegovim pristalicama. Da li će Trampov zid duž granice sa Meksikom, duge preko 3.000 kilometara, ikada biti izgrađen zapravo je sporedno; njegovi su sljedbenici makar sigurni da je to ono za šta se on zalaže.
Pa ipak, i sadržaj Trampovog programa i slike koje stvara u posljednje vrijeme postaju izuzetno nepopularni. Čak ni oni koji glasno zagovaraju masovne deportacije nisu spremni da automatski prihvate ubijanje američkih građana na ulicama. Isto tako, oni koji aplaudiraju islamofobiji Republikanske stranke (prema riječima jednog kongresmena, “muslimani ne pripadaju američkom društvu”) neće nužno podržati nezakoniti rat protiv Islamske Republike Iran. A malo ko je zadovoljan prizorom u kome njihov vođa skrnavi ceremoniju vraćanja posmrtnih ostataka poginulih američkih vojnika u zemlju pojavljujući se sa kapom iz sopstvene proizvodnje.
Uz to, Trampu sveprožimajući narcizam ne dopušta da dostigne uzvišeni status koji kultnim vođama omogućava da izbjegnu odgovornost za greške svojih podređenih. Iako povremeno tvrdi da nije upoznat s onim što rade zvaničnici koje je sam imenovao, on je u krajnjoj liniji nesposoban da se distancira od bilo kog aspekta svoje administracije. Sve mora biti povezano sa njim (i, naravno, sve uvijek mora biti savršeno).
Na primjer, iako je Tramp navodno pobjesnio zbog tvrdnje Kristi Noem da je odobrio njenu samopromotivnu kampanju (koja je koštala kao holivudski blokbaster), na kraju nije mogao javno da se distancira od kompromitovane sekretarke za nacionalnu bezbjednost. Iako je na kraju otpustio, Noem će ostati u Trampovoj administraciji.
Trampove metode vladavine (i poslovanja) odavno prati obrazac koji psiholozi nazivaju “DARVO”: poricanje, napad i zamjena uloga žrtve i počinioca. Ponekad ova strategija može biti efikasna, naročito protiv već zastrašenih elita. Ali mudrije autokrate znaju da periodično žrtvovanje nekog od podređenih kao žrtvenog jarca, ili čak povremeno izvinjenje, može bolje služiti njihovim dugoročnim interesima.
Oduvijek je bilo pogrešno potcjenjivati američkog predsjednika zvijezdu rijaliti programa. Ali može se s priličnom sigurnošću zaključiti da on nije sposoban da uči. Time što stalno fokusira pažnju na sebe, obezbijedio je da sva buduća razočaranja i pritužbe na kraju budu usmjereni upravo na njega. To znači da će njegova stranka imati malo načina da se distancira od njega. Izgleda da je jedina nada za republikance u izbornim manipulacijama ili će morati da ubijede dovoljno birača da prestanu da vjeruju svojim očima.
Autor je profesor na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
