Iako je nezavisnost obnovljena prije dvadeset godina, politička praksa u Crnoj Gori i dalje je u potrazi za stabilnim i inkluzivnim modelom upravljanja.
Jubilej kao test, a ne samo slavlje
Dvadeset godina od obnove državnosti Crne Gore nije samo jubilej - to je i test političke zrelosti. Referendum od 21. maja 2006. godine bio je istorijska pobjeda, ali i obaveza koju današnja politika još nije u potpunosti ispunila.
Jer činjenica je jednostavna: državotvorne partije koje su obnovile nezavisnost danas su međusobno udaljenije nego ikada. Ne zbog ideoloških razlika, već prije svega zbog politike moći i nerazriješenih odnosa iz prošlosti.
Kako je dominacija zamijenila partnerstvo
Jedan od ključnih razloga za takav razvoj odnosa leži u dugogodišnjoj dominaciji Demokratske partije socijalista. Iako formalno u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom, Bošnjačkom strankom, albanskim partijama i Hrvatskom građanskom inicijativom, DPS je u značajnoj mjeri zadržavao ključne poluge odlučivanja.
To se posebno ogledalo u sektorima bezbjednosti, finansija i upravljanja javnim resursima, gdje partneri nijesu imali proporcionalan uticaj.
Umjesto punog partnerstva, vremenom je uspostavljen odnos hijerarhije. A svaka hijerarhija u politici neminovno proizvodi otpor - prije ili kasnije.
Otpor koji je promijenio političku scenu
Primjeri takvog modela upravljanja nijesu rijetki. Izlazak SDP-a iz vlasti 2016. bio je rezultat dugotrajnog neslaganja sa načinom donošenja odluka.
Bošnjačka stranka je godinama bila dio vlasti, ali uz ograničen uticaj u ključnim sektorima, što se dijelom odrazilo i na sporiji razvoj sjevera Crne Gore. Albanske partije su, uprkos učešću u vlasti, često ostajale na margini odlučivanja, dok je i Hrvatska građanska inicijativa, kao predstavnik hrvatske zajednice, imala ograničen domet u okviru ukupne raspodjele političke moći.
Zato današnje političko pozicioniranje dijela ove političke elite, uključujući i njihovo učešće u postizbornim aranžmanima nakon 2020, nije iznenađenje - već se može razumjeti kao posljedica dugogodišnjeg deficita ravnopravnosti.
Nova lica, isti model upravljanja
Promjene nakon 2020. godine donijele su smjenu vlasti, ali ne i suštinsku promjenu političkog obrasca.
Pojava novih struktura, poput Pokreta Evropa sad, probudila je očekivanja da će doći do raskida sa prethodnim praksama. Međutim, iskustvo 44. Vlade pokazuje da promjena aktera ne znači automatski i promjenu načina upravljanja.
Centralizacija odlučivanja, snažan uticaj na institucije i ograničen prostor za istinsko partnerstvo ostali su prepoznatljivi elementi političkog sistema.
Drugim riječima - Crna Gora nije imala problem samo sa jednom vlašću, već sa modelom vlasti koji se ponavlja.
Istovremeno, važno je priznati da je 44. Vlada ostvarila određene pomake u procesu evropskih integracija, uključujući zatvaranje pojedinih pregovaračkih poglavlja i intenzivniju komunikaciju sa Evropskom unijom.
Ali evropski put nije počeo 2020. godine. To je dug proces u kojem su učestvovale i prethodne vlade, pa se uspjeh ne može posmatrati izolovano od tog kontinuiteta.
Zato se ključno pitanje danas ne odnosi samo na tempo pregovora, već i na njihov efekat: da li evropske integracije zaista mijenjaju način funkcionisanja institucija, ili se odvijaju paralelno sa političkom fragmentacijom i nestabilnošću.
Ako institucije ostaju slabe, a politički odnosi krhki, evropski proces može napredovati formalno - ali bez dubinske transformacije društva.
Demokratija podrazumijeva i odgovornost
Savremeni politički ambijent dodatno je složen učešćem partija koje su ranije bile protiv nezavisnosti Crne Gore. Njihovo prisustvo u vlasti nakon 2020. predstavlja dio demokratskog procesa i doprinosi njihovoj političkoj integraciji.
U tom smislu, važno je imati u vidu da i njihovi birači žive u Crnoj Gori i imaju legitimno pravo na političko predstavljanje - kako u institucijama, tako i u izvršnoj vlasti.
Ipak, takva realnost podrazumijeva i jasnu odgovornost, posebno kada je riječ o odnosu prema ključnim državnim pitanjima, uključujući međunarodne obaveze, osnovne principe državnosti, kao i odnos prema Crnoj Gori kao matičnoj državi.
Učešće u vlasti podrazumijeva i prihvatanje pravila te iste države.
Dvostruki izazov pred državom
Zato se pred Crnom Gorom danas nalazi dvostruki izazov: da obnovi povjerenje među državotvornim akterima i da istovremeno izgradi politički okvir u kojem svi učesnici djeluju uz jasno uvažavanje državnih prioriteta.
Bez toga, svaka politička promjena ostaje samo rotacija aktera, a ne promjena sistema.
Bez političke iskrenosti nema promjene
Ono što danas nedostaje nije dijalog - već politička iskrenost. Prije svega, spremnost da se jasno priznaju greške, kako iz perioda dugogodišnje dominacije jedne partije, tako i iz vremena nakon 2020. godine, obilježenog čestim krizama, institucionalnim blokadama i kratkotrajnim političkim rješenjima.
Bez tog suočavanja, svaka nova vlast rizikuje da ponovi greške prethodne.
Stabilnost kao preduslov evropske budućnosti
Državnost Crne Gore ne može biti vezana za bilo koji politički subjekt. Ona je rezultat volje građana i može opstati samo kroz odgovornu i inkluzivnu politiku.
Zato je stabilnost političkog sistema ključni preduslov evropskog puta. Bez stabilnih institucija i funkcionalnih političkih odnosa, evropske integracije ostaju proces bez pune društvene transformacije.
Građani su već ispred politike
Na kraju, možda i najvažnije: Crna Gora pripada svim njenim građanima.
A oni, uprkos političkim razlikama, u velikoj većini dijele iste ciljeve - stabilnost, evropsku perspektivu i društvenu koheziju.
Zato ključno pitanje više nije šta građani žele, već da li su političke elite spremne da konačno napuste stare obrasce i počnu da prate ono što društvo već odavno razumije.
Autor je nosilac Ordena za zasluge za narod Savezne Republike Njemačke (Bundesverdienstkreuz); dobitnik je Plakete “30. septembar” - najvišeg priznanja Grada Rožaja
Bonus video:
