Rat je uvijek kocka. To važi čak i kada ga lideri nazivaju drugačije, poput "specijalne vojne operacije" (naziv ruskog predsjednika Vladimira Putina za njegovu invaziju punog obima na Ukrajinu) ili "izleta" (termin koji predsjednik SAD Donald Tramp preferira za svoj napad na Iran).
Naravno, rizične opklade ponekad se i isplate. Američko-izraelski napad na Iran i dalje bi mogao dovesti do radikalne promjene u politici te zemlje, omogućavajući tolerantniji režim koji bi otvorio zemlju, pokrenuo ekonomsko čudo, uklonio mine i snabdijevao svijet naftom. U tom slučaju, Tramp bi izašao kao pobjednik, ili barem kao kockar koji je napravio veliki potez.
Ipak, što "izlet" duže traje, to više u prvi plan izbijaju sjećanja na prošle neuspjele opklade, nudeći nam obeshrabrujuće presedane za trenutnu krizu američke moći. Moglo bi se, na primjer, ukazati na dramu iz 1914. godine, kada su lideri posrnulih imperijalnih sistema u Rusiji i Austriji mislili da mogu stabilizovati prilike "kratkim pobjedničkim ratom" (bar su ga nazvali pravim imenom). Još upečatljivije i relevantnije djeluju dva iskustva iz novije istorije: ono Britanije i Francuske u Egiptu 1956. i Putinov promašaj iz 2022. godine.
Prvi presedan je događaj iz oktobra 1956. godine, kada je Izrael pokrenuo napad na Sinajsko poluostrvo kako bi razbio egipatsku blokadu Tiranskog moreuza i Akabskog zaliva. Dva dana kasnije, bez konsultacija sa Sjedinjenim Državama, Britanija i Francuska su se uključile u sukob operacijom "Musketar", koja je imala za cilj da preuzme Suecki kanal, globalno ključnu pomorsku rutu, od egipatske kontrole. Britanski i francuski lideri željeli su ništa manje nego da svrgnu egipatskog predsjednika G. A. Nasera, vjerujući da će SAD cijeniti logiku i smjelost operacije. Smatrali u da bi uspjeh vratio globalnu premoć njihovih zemalja.
Napad je, međutim, propao, a kanal je ostao zatvoren šest mjeseci. Britanska i francuska politika ostale su duboko polarizovane, a lideri obiju zemalja diskreditovani. Predsjednik SAD D. D. Ajzenhauer i državni sekretar Dž. F. Dales bili su bijesni, ne samo zato što je operacija na Suecu odvukla pažnju od onoga što su vidjeli kao glavni globalni izazov - sovjetski imperijalizam, koji je bio u punom zamahu kada su četiri dana kasnije tenkovi upali u Mađarsku da uguše pokret za demokratske reforme. I zaista, britansko-francuski suecki gambit vjerovatno je ubijedio sovjetskog lidera Nikitu Hruščova da pokrene svoj.
Politička posljedica suecke krize bila je i finansijska panika koja je primorala Britance da potraže pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda, koji je do tada uglavnom bio uspavan. Na kraju su i Britanija i Francuska morale da otvore svoje devizne sisteme, ograniče kontrolu nad valutama i pređu na konvertibilnost tekućeg računa, ukidajući ograničenja na trgovinska plaćanja. Drugim riječima, dvije velike zapadnoevropske zemlje bile su primorane na liberalizaciju pod budnim okom međunarodne institucije kojom dominiraju SAD.
Drugi presedan je ruska invazija punog obima na Ukrajinu. Iako zamišljen kao brz, hirurški udar kojim bi se obezglavilo demokratski izabrano rukovodstvo Ukrajine i uspostavio marionetski režim (slično onome što je Tramp nedavno uspio da uradi u Venecueli), spektakularna nekompetentnost ruske vojske ubrzo je "specijalnu vojnu operaciju" pretvorila u močvaru bez izlaza.
Jedna od najneposrednijih širih prijetnji odnosila se na svjetsko snabdijevanje hranom, pošto je izvoz ruskog i ukrajinskog žita i đubriva iz crnomorskih luka postao nemoguć. Izolovana i pod oštrim sankcijama, Rusija je suočena sa rastućim troškovima, dok su obični Rusi bili primorani da trpe visoku inflaciju i ekonomske teškoće. Ostaje da se vidi kako će se Rusija izvući iz svog ekonomskog, političkog i humanitarnog haosa.
Britansko-francuski promašaj na Suecu je bar bio kratak; ponizio je obje zemlje i razorio njihove međunarodne ambicije. Putinova operacija, nasuprot tome, traje već godinama. Da li će ogroman broj žrtava - ukupno 1,2 miliona, od čega možda pola miliona mrtvih - natjerati Rusiju da odustane od svojih imperijalnih pretenzija, nemoguće je predvidjeti. Mnogi Rusi će neuspjeh u pokoravanju Ukrajine vidjeti kao izdaju mrtvih.
U svakom slučaju, SAD počinju da se suočavaju sa sopstvenim problemom na Bliskom istoku. Tačno godinu dana prije ovog najnovijeg napada na Iran, Tramp je održao veoma medijski eksponiran (režiran za televiziju) sastanak u Ovalnom kabinetu na kojem su on i potpredsjednik DŽ. D. Vens vršili pritisak na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Zelenski im je odgovorio riječima: "Tokom rata svi imaju probleme, čak i vi. Ali vi pred sobom imate lijep okean i ne osjećate to sada, ali ćete osjetiti u budućnosti". Tramp je zatim podigao glas: "Niste u poziciji da diktirate šta ćemo mi osjećati. Osjećaćemo se veoma dobro i veoma snažno. Vi trenutno niste u baš dobroj poziciji. Dozvolili ste sebi da budete u veoma lošoj poziciji. Nemate adute u ovom trenutku".
Kakva razlika za samo godinu dana. Okean ne štiti Trampa od viših cijena i rastućeg nezadovoljstva javnosti njegovom administracijom. Postavlja se mnoštvo pitanja o pripremi za rat i o tome da li je postojao plan u slučaju da Iran zatvori Hormuški moreuz. Sve se više čini da SAD možda nemaju adute da stvari dovedu pred svršen čin, čemu se Tramp nadao.
Dugoročne posljedice mogu izgledati kao obrnuta priča sa Sueca: prvo poniženje, a zatim ponovna procjena politika i fokus na obnavljanje ekonomske otvorenosti. Kao i Velika Britanija i Francuska poslije 1956. godine, i Rusija danas, Sjedinjene Države su nemoćne da riješe krizu koju su same stvorile.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
