O pameti i karakteru

U razmišljanju o domaćoj političkoj sceni često se nalazim između dvije krajnjosti. Od Badjuove misli koju sam više puta javno citirao: "Politika ne pripada poretku moći, već poretku misli. Njen cilj nije transformacija već stvaranje mogućnosti koje je ranije bilo nemoguće formulisati. Ona se ne izvodi iz situacija, već te situacije ona mora da propiše". Političare sposobne da propišu ili kreiraju pozitivne ishode ipak neko treba da izabere, pa dolazimo do druge krajnjosti razmišljanja, koja polazi od tzv. običnog građanina kao izvora "strukturnih" problema. Ovdje imam dilemu u pogledu definicije građanstva, budući da podrazumijeva prava i obaveze. Preciznije bi bilo reći stanovnik Crne Gore. Da bih navedenu dilemu izbjegao, u nastavku ću ga zvati "gospodin obični". Naime, u Crnoj Gori se građani dijele na "obične" i one mimo drugih, nosioce moći koja proističe iz politike ili kapitala. Istini za volju, ima i onih usamljenih poput drveta na litici, dok prkose društvenoj stihiji.

Gospon "obični" prije svega glasa i uvažava lidere koji su spremni da "stvaraju" na instant, volšeban i upitan način. Tako će glasati jedinstveni DPS 90-ih, jer stvara pare ni iz čega, (konsekvenca toga su narkotici u školama) ili će zbog fiskalnih reformi i nominalno veće plate glasati za sadašnju vlast, ne hajući o deficitu i javnom dugu. Za njega su to apstraktne kategorije. Gospodin "obični" političare posmatra bibilijski, kao pala bića. Čovjek je grešan, svak bi krao kad bi mu se pružila prilika. Iskreno se pitam da li je ovo uvjerenje nametnula prethodna vlast, ili je ono izraz istorijske dijalektike? Elem, ova logika je prihvaćena pa se svaka vlast ponaša po "pravu" bašibozuka, pljačke poslije bitke, odnosno nakon formiranja vlasti. Najveća poslastica za gospon "običnog" je ekskluzivitet, obećanje da će biti zaposlen on ili neko iz familije, neka privilegija liše ostalih, ili mala para kroz politički "aktivizam". Kažem mala para, velika para opterećuje misli. Naš "obični" ne cijeni pamet na političkoj sceni, smatra da od njega samog nema pametnjeg. Znaveni ljudi su dosadni, zato valja glasati šoumene i egzibicioniste. Ako je prethodna vlast bila izraz karaktera, nova vlast je izraz pameti narodnog mnenja. Uvaženi čitaoče, ako cijeniš da sam prestrog, možda si u pravu, jer kad od čovjeka napraviš siromaha, što su domaći političari - orjati davno uradili, onda je iz njega lako izvući ono najgore.

Pripadam generaciji koja je imala nesreću da joj se država raspadne u periodu sticanja punoljetstva. Te 1991. godine nestala je velika, od međunarodnog ugleda, ekonomski rastuća SFRJ. Kada vam se država raspadne u tako osjetljivom trenutku odrastanja, kao da izgubite pravo na pripadanje. Puno godina kasnije ću shvatiti da sam te 1991. godine zapravo postao apartrid, lice bez države, ne u formalno pravnom, već u vrijednosnom, suštinskom smislu. Današnja Crna Gora je karakterno daleko od one iz 1989. godine. Nestalo je osjećanje sigurnosti i socijalne kohezije. Na mjesto nekadašnjih giganata sa akumuliranim znanjem i kapitalom, kao što su bili "Obod", "Dakić", "Monteks" i drugi, u ekonomskom i etičkom smislu postavljen je organizovani kriminal. Nova "ekonomska baza" diktira i nadgradnju, odnosno politički sistem. Zato je generaciju kojoj pripadam i preskočila raspodjela vlasti iz 2020. godine, kako je lucidno primijetio kolumnista Brano Mandić. Vlast je pripala generaciji koju su oblikovali političari: Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Amfilohije Radović, kao i Milo Đukanović. Crna Gora se decenijama ljulja između dva zla, velikosrpskog nacionalizma i organizovanog kriminala. Ne treba zaboraviti da se pile organizovanog kriminala izleglo iz velikosrpskog projekta u "najljepšem zatvoru na svijetu", kako je tadašnji predsjednik Momir Bulatović nazvao Crnu Goru pod međunarodnim sankcijama. Nikada nećete čuti da nova generacija političara, odrasla u porodičnom domu pod slikom Slobodana Miloševića afirmiše ulogu i značaj antiratne politike Liberalnog saveza Crne Gore. Jednostavno, oni ne dijele vrijednosti kao što su: građansko društvo, sekularnost, vladavina zakona, pa ni pripadanje Crnoj Gori. Većina političara nove vlasti ima "rezervno državljanstvo".

Crna Gora kao da nema unutrašnjih snaga za dalji progres. Ljudi od znanja nalaze se na margini. Ipak nadu držim u evropske integracije. Crna Gora je u kontekstu velike SFRJ rasla kulturno i ekonomski. Vjerujem da će slično biti u EU. Istina, mladi ljudi će masovno otići u zemlje unije. Vjerovatno će se i vraćati, noseći sa sobom kulturu poštovanja zakona i održivog stvaranja nove vrijednosti. Možda će neka Laura Koveši "počistiti" domaće političke elite koje se finansiraju iz kriminalnih izvora, kao i iz centara moći van Crne Gore. Ova EU ipak nije ona Evropa Fransoa Miterana i Helmuta Kola, pa eto može prihvatiti i Crnu Goru, i još poneku balkansku državicu. U predatorskom multipolarizmu bolje je biti uz zemlje koje baštine civilizacijske vrijednosti.

Pozivam predsjednika države gospodina Jakova Milatovića da Slavku Peroviću, bivšem lideru Liberalnog saveza Crne Gore povodom dvadesetegodišnjice nezavisnosti uruči najveće državno odlikovanje. Ovo bi ujedno trebalo biti i odlikovanje za sve ljude koji su se zalagali za mir, pravo i dostojanstvo Crne Gore. Pored liberala, tih 90-ih godina, na strani slobode stajale su i partije koje su činile koaliciju Reformskih snaga, pod imenom posljednjeg premijera SFRJ Ante Markovića. Sa sentimentom i poštovanjem pominjem one koji su se zalagali za promovisnje evropskih vrijednosti i prije formiranja EU (1993), dok su prostorima bivše Jugoslavije tekli krv i mržnja.