Pokolj

Narod koji nije u stanju da temeljno osvijetli čak i one namjračnije epizode iz sopstvene istorije nije prešao prag modernosti. Niti nacionalne zrelosti, ako takvo što postoji i ako je moguće...

Tada to i nije zapravo narod u modernom značenju riječi, već interesna grupa psiholoških pacijenata koja vjeruje da su potiskivanje ili laž pravi put do istinite slike o sebi.

Konačno je, zahvaljujući tekstu akademika Šerba Rastodera, i Barski pokolj, (još) jedna monstruozna epizoda crnogorske moderne istorije dobila “pravo građanstva” u svijesti savremenika. A to je išlo baš sporo.

Sjećam se, krajem osamdesetih godina, na balkonu u roditeljskom domu, nakon raskošnog Kaćinog ručka, jednog razgovora sa kosovskim piscem Ekremom Kreizijuom i njegovom divnom suprugom. On je tih godina napisao dramu o Barskom pokolju. Bio sam zapanjen onim što sam čuo od njega.

Nekoliko hiljada mladih regruta Albanaca (mada izgleda da nisu bili samo Albanci) dovođeno je sa Kosova, u priličnoj komandnoj konfuziji, do juče gerilska vojska htjela je da širokom regrutacijom preraste u državnu armiju. Bilo je to vrijeme kada su masovno prevodili u NOV četnike, domobrane i pripadnike albanskih milicija koji nisu bili “okrvavili ruke”, kako se govorilo. Pretežno mladi ljudi. Bilo je i čarki sa vojnicima koji su ih vodili. U svađi je ubijen jedan od stražara.

Krenuli su onda događaji - jurnjava, pucanje, bježanija, poziv na osvetu, svakakvi glasi po čaršiji, uglavnom “Pobuna Šiptara”, da su “krenuli i ubijaju na sve strane”, i dobili ste - najsuroviji mogući lov na ljude. Ubijani su masovno Albanci koji nisu imali nikakve veze sa incidentom, većina od njih nije ni znala što se desilo.

Pored zvjeri koje su ih lovile, na svu sreću, bilo je onih koji su sklanjali nevoljnike po podrumima i tavanima, dok zlo ne prođe. Važno je znati imena i jednih i drugih.

Izvjesno, nije bilo direktne režije, već je proradila nataložena mržnja. Proradila je narodna poezija i lažna istorija, decenijska rasistička politika, proradilo je ono zlo koje tanak sloj kulture ne može ukinuti, može ga samo malo uspavati ili maskirati.

To su pravi testovi za jedno društvo. Ja to pratim neposredno, od vremena kada je Goli otok bio tabu, ako niste kakvim porodičnim putem saznali o čemu se radi, drugačije nije bilo moguće. A onda knjige Branka Hofmana, Antonija Isakovića, Dragoslava Mihailovića. Najednom su svi sve znali o Golom otoku i pripadajućoj mitologiji. Pa - trgovi, ulice, mucavo priznanje vlasti koja je već bila karikatura. A onda je i ta priča zasitila... Današnji mladi ljudi, vjerujem kad čuju za otok Goli misle da je to bio neki kamp za nudiste. Ideološki nudizam koji sve ogoljava.

Barski pokolj je najviše prećutkivan među takvim događajima. To je takođe bila jedna od formi represije prema Albancima u Jugoslaviji - oni nisu smjeli izreći svoju priču, nikada. O nepravdama koje su im nanošene govorli su pjesnici, među njima i jedan Crnogorac. Veličanstveni Ali Binak Radovana Zogovića. Spomenik za sva vremena.

Šerbo Rastoder, ili život među tamnim, zaboravljenim ili prećutkivanim stranicama crnogorske istorije. To je prostor koji su mnogi istoričari naprosto - izbjegavali. Iz ovih ili onih razloga. On nije. Mnogi mu to ne mogu oprostiti.

Sve se priče moraju ispričati. Bez obzira o kome su ili o čemu.

Kada jednom sve priče ispričamo, onda se možda neće tako uporno ponavljati. Da konačno čujemo sve jauke koji su završili kao palimpsest, ono što ostaje ispod zlatnih stranica “naše svijetle istorije”.

Suviše učestalo taj refren - pokolj, ili ono “ubij, zakolji” - zvoni našom istorijom. A sudeći po nekim nedavnim događajima, gdje smo vidjeli jednako sramno ponašanje i anonimne gomile i vlasti, mnogi bi ga opet rado čuli...