Braća po poniženju

Dva ostarjela lidera bore se da se izvuku iz katastrofalnih ratova u koje su lično uvukli svoje zemlje. I to im ne uspijeva.

Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo potpunu invaziju na Ukrajinu početkom 2022. godine, njegov cilj je bio promjena režima u Kijevu i proglašenje pobjede u roku od nekoliko dana. I to nije bio “rat” već “specijalna vojna operacija”. A kada je američki predsjednik Donald Tramp pokrenuo sveobuhvatni napad na Iran, njegov cilj je takođe bio promjena režima u Teheranu i proglašenje pobjede u roku od nekoliko dana. To nije bio “rat” već “izlet”.

Njih dvojica su odlučili da pokrenu svoje ratove bez poštovanja važećih procedura političkog planiranja, a da i ne govorimo o uzimanju obzir svih mogućih posljedica i sekundarnih efekata. Putin je pandemiju kovida-19 proveo u izolaciji, čitajući knjige o istoriji starog Ruskog carstva. A onda je došao trenutak da kroz ruski Savjet bezbjednosti progura odluku o “specijalnoj vojnoj operaciji”, ne dopuštajući nikakve primjedbe. Zvaničnik koji je bio direktno odgovoran za Ukrajinu je prigovorio, ali je to ignorisano, pa je on potom podnio i ostavku.

Tramp je takođe odlučio da krene u rat, nakon brze pobjede u Venecueli i tvrdnji izraelskog premijera Bendžamina Netanjahua da će iranski režim neizbježno propasti pod pritiskom. Direktor CIA-e, kojeg je postavio Tramp, odbacio je ovaj optimističan scenario kao “farsu”, pa je čak i servilni potpredsednik DŽ. D. Vens izrazio sumnje. Ali odluka je donijeta i predata na izvršenje “ministru rata”, čija komično ratoborna retorika izaziva više podsmijeh nego poštovanje.

Sada su oba lidera zaglavljena u haosu koji su stvorili, i nemaju jasan put za izlaz. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uspješno je organizovao odbranu svoje zemlje, zadržavajući rusko napredovanje četiri godine zaredom. Istovremeno, iranski režim je, uprkos gubitku svog najvišeg rukovodstva i ozbiljnoj šteti po svoje konvencionalne vojne kapacitete, preživio i de fakto uspostavio stratešku kontrolu nad Ormuskim moreuzom, koristeći istu tehnologiju dronova kao i Ukrajinci.

Pošto ni Ukrajina ni Iran nisu spremni na predaju, zabludjeli ljudi koji su započeli ove sukobe odustaju od svojih deklarisanih vojnih ciljeva. Iako Putin ne može otvoreno da prizna da nikada neće osvojiti Ukrajinu, on se očajnički nada političkom rješenju koje bi mu dalo djelove Donjecke oblasti koje njegova vojska nije mogla da kontroliše. A Tramp se, uprkos svojim nepromišljenim prijetnjama da će uništiti Islamsku Republiku, očajnički nada političkom rješenju koje bi otvorilo Ormuski moreuz i omogućilo nuklearni sporazum sličan onom iz kojeg su se SAD, pod njegovim vođstvom, povukle 2018. godine.

Ali značajnog progresa nema čak ni u u postizanju ovih skromnijih ciljeva. Putin može da naredi svojoj armiji da napreduje, ali ona to ne može. Desetine hiljada sve lošije obučenih regruta šalju se u smrt, bez ikakvih vidljivih rezultata. Ruska vojna ekonomija proizvodi dronove za napade zasnovane na iranskom modelu, ali su se Ukrajinci pokazali inovativnijim. Njihovi dronovi ne samo da drže liniju odbrane, već i udaraju na energetsku infrastrukturu i vojne ciljeve duboko unutar ruske teritorije.

Da, Ukrajina dobija stranu pomoć - prvenstveno od Evropljana, pošto je Amerika upletena u rat sa Iranom i već je potrošila polovinu svojih zaliha naprednih raketa. Srećom, ukrajinska odbrambena industrija trenutno zadovoljava polovinu vojnih potreba zemlje, dok je Rusija sve više zavisna od ekonomske podrške Kine i od artiljerijske municije i žive sile iz Sjeverne Koreje. Slavna ruska vojska o kojoj je Putin čitao u istorijskim knjigama, postala je stvar prošlosti.

Sjedinjene Države i Izrael, naravno, posjeduju ogromnu vojnu superiornost nad Iranom. Mogu da bombarduju cijelu zemlju bez ograničenja, nanoseći štetu gdje god žele. Ali bez raspoređivanja kopnenih trupa, ovu vojnu nadmoć neće moći da pretvore u politički uspjeh. Nijedna zemlja ne može biti osvojena samo iz vazduha.

Zamišljam Putina kako škrguće zubima u Kremlju (ili u svom tajnom bunkeru) i viče na ljude koji nisu sposobni da obezbijede pobjedu koja mu je toliko potrebna. A Tramp, nesvjesno, svoj svakodnevni očaj iznosi na društvenoj mreži “Truth Social “. Stara izreka je tačna: mnogo je lakše (i uzbudljivije) započeti rat nego ga završiti.

U nekom trenutku, neuspješni ratovi ovih lidera dovešće do promjene režima. Iako rastuće cijene nafte Putinu mogu pružiti finansijski predah, na duži rok to za rusku ekonomiju neće biti dovoljno. Danas, kada je rusko stanovništvo naviknuto na udobnost digitalnog doba, potencijal za tradicionalnu propagandu i represiju je postao ograničen. Ako je suditi po ruskoj istoriji, neuspješni ratovi dovode do političkih promjena. To se dogodilo nakon poraza Rusije u ratu sa Japanom 1905. godine i nakon sovjetskog poraza u Avganistanu. Putinovo nasljeđe biće definisano njegovim neuspjehom u Ukrajini.

Što se tiče Trampa, on je obećao da neće voditi ratove u svrhu promjene režima. Ali je onda ubijedio sebe da za američku vojsku ništa nije nemoguće, i sada cijenu plaćaju svi američki potrošači. Mnoge njegove pristalice ga vide kao čovjeka koji je zalutao, a ostatak svijeta kao supersilu koja je diskreditovala samu sebe.

Znamo da Putin i Tramp periodično vode duge razgovore. Putin želi da mu Tramp pomogne da pobijedi u Ukrajini; ali Tramp to ne može jer više nema adute da postigne takav rezultat. Istovremeno, Tramp je vjerovatno zamolio Putina da mu pomogne da pokori Iran; ali Putin to ne bi mogao da uradi čak i kad bi htio, jer nikakve adute nema ni on.

Putin i Tramp postigli su barem jednu stvar. Norveški komitet koji dodjeljuje Nobelovu nagradu za mir moći će da radi neometano, bez remetilačkih faktora. Putin nikada nije ni razmatran kao kandidat, a Tramp, i ako jeste, to više neće biti.

Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)