Šćeri moja

Život je satkan od pogrešnih izbora. Najgori ili po posljedicama najozbiljniji je onaj kada izaberete pogrešnog partnera. Za život ili za posao. Pogledajte nejakog Jakova, šefa države - od kada je prelomio u mozak poput znamenitog Mašana, njegovi izbori su čisti suicid. I onda kada je Mekdonald zamijenio sa KFC-om, potom Rikija Martina sa Milanom Kneževićem ili nedavno, kada je za neku Komisiju, umjesto profesora pomorskog prava Časlava Pejovića predložio političara Miodraga Lekića.

Prije nego što je prelomio u mozak, i pogrešno izabrao, sa prave strane istorije prešao na krivu, Mašan je kritikovao rezoluciju o Jasenovcu kao veliki promašaj parlamentarne većine i zabadanje trna u zdravu nogu i odlične odnose sa susjednom Hrvatskom. Da bi sam sada uradio još gore, i za osjetljivu temu razgraničenja na moru predložio “pogrešnog” Lekića umjesto “pravog” Pejovića. Ili recimo drugog profesora, Pipa Vučinića.

Ali opet da se podsjetimo Mila - njegovi izbori su nenadmašni. Pogrešni izbori, naravno. Od 1989/90. kada je u istorijskoj partiji šaha umjesto da bude kralj izabrao ulogu kraljice. Miloševićeve, po uzoru na englesku. Da bi 1997. prelomio kako treba, a onda se nakon referenduma vratio na fabrička podešavanja. Birajući da ostane umjesto da ode, da se posveti švercu a ne biznisu, da umjesto Vučića pogura Tadića, da umjesto Lukšića vrati sebe u igru, ili ono najtragičnije - birajući da emancipuje Crnu Goru uvozom propagandne skalamerije iz susjedne države, da bismo dobili ono što danas gledamo u Srbiji - duboko podijeljeno i nesrećno društvo, izloženo permanentnom brain washingu i verbalnom nasilju.

Zato je najveća Milova promašena investicija tragični Vučić, dok su Beba, Rektoresa, Boxer, ili Dralje, bili samo izvođači radova. U njega je Đukanović najviše uložio, zato nam AV sada najžešće vraća. Ali ni danas, šest godina nakon što mu je Vučić dao nogu, nećete čuti Mila da kaže neku ružnu za Aleka. Na pitanje koje se nameće, zašto je tako uzdržan i ne pominje do juče najboljeg učenika AV, moguća su samo dva odgovora: neki zajednički interes, partnertsvo, investicija - ili je Đukanović zaista svjestan kardinalnog promašaja i pogrešnog izbora, pa neće da pljuje na Vučića jer bi time pljunuo i na samog sebe. Odnosno svojih ruku djelo.

Dok sam nedavno gledao “Šćeri moja” u CNP, nevjerovatan tekst Maje Todorović, u nadahnutoj režiji Ane Vukotić, nametnula se i ta istorijska paralela - da li je, nakon protjerivanja, prvo u Italiji ili kasnije u Francuskoj, kralj Nikola bio svjestan svog pogrešnog izbora. Da žrtvuje prvu kćerku za krunu, pa sve to uz blagoslov majke Rusije. Vjerujući da je Moskva prihvatila kumstvo zbog njega, Nikole, a ne zbog svojih mračnih ciljeva. Što je posustali kralj, umoran od šest decenija gospodarenja, mogao da vidi mnogo prije pada. Onda kada je “crna ruka” svrgnula Obrenoviće i instalirala Karađorđeviće, a Srbiju bespovratno od Beča i Zapada okrenula ka Moskvi i Istoku. Iz vizure Maje Todorović, koja je imala 24 godine kada je pisala tekst, koliko i njena glavna junakinja kada je umrla, Zorka je bila prvo a možda i najharizmatičnije dijete Nikole i Milene Petrović. Ne samo rođenjem već i personalitetom određena da naslijedi presto. Jedno od pitanja koje predstava otvara ili nameće jeste - da je Zorka poživjela prosječni životni vijek, da li bi spriječila sina Aleksandra da onako brutalno zgazi njenog oca, dinastiju, Crnu Goru. Iako je kralj i otac to možda zaslužio odričući svom prvom djetetu ono što mu pripada - nasljednu krunu, samo zato što je žensko. I teško je ne pustiti suzu kada se kroz završnu scenu predstave anticipiraju tragični događaji koji slijede - smrt Zorkina i pogibija države. Simbolički iskazana kroz lelek starog kralja - Šćeri moja, sine moj.

Tako vam je sa pogrešnim i pravim izborima. Pogrešni su koštali kralja Nikolu krune i prestola, a pravi su sa Majom Todorović i Anom Vukotić donijeli CNP-u predstavu koja se igra punih deset godina. I nakon desetina izvođenja, izaziva isti interes publike, iste emocije, i pomalo suza.

Ne znam ide li Milo u pozorište osim kad mora. Ili kad Radmila nešto postavlja. Koliko god dosadno bilo. Ako nije već gledao “Šćeri moja”, trebalo bi sada, kada je predstava ušla u 11. obljetnicu. A MĐ otišao u penziju. Da ne kažem na doboš. Otpisan od svih, posebno onih koje je najviše zadužio. Možda bi gledajući “Šćeri moja” najbolje mogao da shvati cijenu pogrešnih izbora. Bilo bi mu onda lakše i da zaključi kako je i njegov Aleksandar, kao i onaj Nikolin, ispao “zmija u njedrima”. S tim što je Karađorđević uspio da pobijedi i ponizi đeda, dok će sin Vučić na kraju ostati samo fusnota u bibliografiji Milovih junaka vremena zlog.

Sve ostalo znate. A čitali ste i velikog Karla Marksa: “Novac uništava sve ljudske bogove i preobraća ih u robu”. Tako je bilo i 2006. kada su Bodo, Cane i Milo, prvi put odlučili da nam otmu Vijesti. I kada su iz Beča poslali brzojav da nekog Dubrovčanina Kapora, koji brani Crnu Goru, jer je na braniku slobode medija i nezavisnosti Vijesti, smijene zlom domaćim. Da na njegovo mjesto dovedu “našeg” - Grka Drala. Opet, dakle, pogrešan izbor. I više od toga - katastrofalan. Zato smo i pobijedili i tada iako su nam kvote davale male šanse. Nije se, dakle, desilo nikakvo čudo, samo smo bili pametniji. I manje griješili. A tako je od davnina, od kada su stari Grci ispisali mit o Tezeju i Minotauru.

Nakon dvije decenije opet su nam, kao frontmeni, istureni neki Grci. Iza kojih je AV. Ili Minotaur, simbol tame, divljih nagona, straha i zatočenosti u lavirintu problema. Od nadstrešnice do bureta. Sve je dakle isto, samo njega nema. To jest niko ga više ne ferma. Mislim na Mila. Jedino se Spajki ne oglašava. Zvaću Sinišu Malog da pitam je li na njega mislio kada je stranačkom vrhu nedavno rekao da mu je “čovek od poverenja” garantovao da će sa Šolakovim medijima sve biti gotovo do kraja mjeseca. Maja, a ne juna. Kao da gledam nekog Kerima, koji je sa Roćenom ispijao viski u Grandu, slaveći skoro preuzimanje Vijesti daleke 2007. Zar sama ta činjenica da smo svih ovih decenija tolika kost u grlu svim moćnicima i njihovim mafijašima, od Mila do Vučića, od Mandića do Spajića, da nas svako malo pokušavaju potčiniti, zar ta očita činjenica ne govori najbolje o važnosti i veličini onoga što smo napravili?! Za društvo, a ne za nas lično.

Što, nažalost, ne želi da prihvati čitava vojska Milovih pogrešnih izabranika. Nego drži fige ili pod niknejmovima i mrežama slavi navodnu prodaju Vijesti. Tako je bilo 2021. kada su tvrdili da Šolak i Đilas sve preuzimaju, tako je i danas kada je direktno AV zinuo da proguta koncern. Jer ako nema Vijesti, onda nema ni svjedoka njihove izdaje. Društva i vrijednosti. Na čemu danas jaše gospodar iz Beograda. Kome je nedavno na šest mjeseci zatamnjen neki Informer. A u izviđaju su neka Prva i Adria. I niko se ne pita, otkud toliko propagande i zla po jednoj suverenoj državi. Otkud zagađivač koji razara i truje građane Crne Gore dublje i opasnije nego Rudnik uglja Pljevlja. Još kada se na pomenutu TV infrastrukturu, doda desetak radio-stanica, više od dvadeset portala… Gore je nego sredinom 90-ih kada se neki drugačiji Đukanović, mlađi i mudriji, žalio na pretjerani propagandi uticaj Beograda na Podgoricu, objašnjavajući da se kad Politika nešto napiše, čitava Crna Gora trese. Tri decenije kasnije, najviše zahvaljujući Vijestima - nije tako. Bez njih bi, dakle, bilo mnogo gore. Ali, da ponovim, želja će ih biti.

Zato bi navodne patriote i obožavaoci neba plavog i gore crne, umjesto pozdrava i čestitki za navodnu prodaju koncerna, trebalo da se udruže oko nečega pametnijeg i konstruktivnijeg - iza želje da se to nikad ne desi. Opet, ne zbog nas lično, već zbog društva. Ali, hvala svima. Svim Crncima i Crnogorcima, svim Grcima i Cincarima, hvala Milu, posebno Minotauru. Ništa ne poboljša čovjeka kao iskušenje, manje ili veće. Was micht nicht umbringt, macht mich stärker. Ono što me ne ubije, čini me jačim. Tako je govorio Niče.