Ubava varoš na tamnoj vodi

Sunčan dan na putu od Zaječara prema Knjaževcu. Gledajući kroz prozor mirna sela i ljupka pobrežja, sjetim se da sam pročitao na lokalnim portalima kako se ovdašnjim vozačima iza ponoći tu i tamo priviđala žena u bijelom. Takve legende se pletu u svim djelovima svijeta otkako je noćnih putnika. Danas nesrećne aveti u vjenčanici nema, u vožnji skoro da nismo vidjeli nikoga.

Na raskršću puteva koji vode od Zaječara ka Nišu i od Pirota ka Aleksincu smjestila se jedna od najljepših varoši Srbije. A mi je do sada nismo vidjeli.

Ulica u kojoj poslije prelaska mosta na Timoku ulazimo u varoš zove se – kako drugačije – Knjaza Miloša. Poslije osamnaestogodišnjeg izgnanstva u Beču i Vlaškoj, vođa Drugog srpskog ustanka i knez vratio se u Srbiju 1859. preko varoši koja se do tada zvala Gurgusovac. Druga Miloševa vladavina je stoga ovjekovječena preimenovanjem cijelog mjesta. Ovdašnji ljudi su rado prihvatili ime Knjaževac jer je Miloš prilikom boravka u Gurgusovcu naredio da se spali zloglasna Gurgusovačka kula – simbol ropstva.

U sobi koju smo iznajmili nismo se zadržali ni pet minuta. Odmah smo pošli pješke ka centru. Što se više približavate istorijskom jezgru, to je manje primjetna oronulost stare građevinske supstance, inače sveprisutna u unutrašnjosti Srbije. Kada se izađe na most, onda se vidi zašto ova varoš ima glas ljepotice.

MOSTOVI I PARK

Kameni most, izgrađen je zapravo od betona još 1913. godine, na mjestu starog drvenog mosta. Tada je to bio prvi i najveći most od armiranog betona u Srbiji sa rasponom od 30 metara. Sada je to jedan od sedam mostova preko Svrljiškog Timoka. Možda je nadimak varoši pomalo pretenciozan – Mala Venecija – ali njeno priobalje je zacijelo neobično lijepo uređeno. Za trenutak-dva Knjaževac me zapravo podsjetio na Ljubljanu.

Lijevo od mosta smjestio se sjenovit park. Sijedamo na klupu i posmatramo sve što je oko nas. Stećci. Krajputaši. Drveće. Fontana. Drvene kapije. Onda shvatim da se radi o spomen-parku. Oblici artefakata, spoj arhaičnog i modernog, sve mi je to poznato. Da, to je neponovljivi rukopis Bogdana Bogdanovića.

Spomen-park palim borcima u oslobodilačkim ratovima 1804-1945. građen je desetak godina i otvoren 1971. Veoma vješto je uklopljen u jezgro varoši. Ovdje je prostor sjećanja na sve koji su ginuli za oslobođenje ovog kraja – Hajduk Veljko i anonimni crvenoarmejac u posthumnom zagrljaju. Preko 6 000 ljudi iz Timočke Krajine dalo je živote u nemirnim vremenima od Prvog srpskog ustanka do kraja Drugog svjetskog rata.

Pažnju mi plijeni replika spomenika vojnicima iz Knjaževca palim u Srpsko-turskom ratu 1876-1878. Originalni spomenik je srušila bugarska vojska u Prvom svjetskom ratu.

PRVACI TIMOČKE BUNE

U Njegoševoj ulazimo u dvorište Muzeja grada. Smješten je u kući Alekse Ace Stanojevića, štampara, rentijera, kuma Nikole Pašića i poslije njega, najvažnijeg prvaka Radikalne stranke. Nakon Pašićeve smrti bio je prvi čovjek te stranke sve do uvođenja kraljeve diktature. Prije toga je preturio preko glave i neuspjelu Timočku bunu protiv Milana Obrenovića.

Vila je građena od 1903. do 1912. po planovima jednog preduzimača iz Beča, a po uzoru na italijanske vile u stilu secesije. U muzeju se nalaze lični predmeti Ace Stanojevića, ali i mnogi drugi eksponati koji su muzeju poklonile stare knjaževačke porodice.

Za razliku od Ace Stanojevića i kuma Pašića, koji su se, kada je buna propala, domogli inostranstva, neki drugi učesnici Timočke bune protiv samovolje Milana Obrenovića 1883. nisu imali tu sreću. Među dvadeset i jednim ustanikom koji su streljani, bila su dva ugledna čovjeka iz Knjaževca, Ljuba Božinović i Gavra Aničić. Ovaj drugi nesrećnik rođen je u Mostaru, a pogubljen u Zaječaru. Životni put ga je doveo iz Hercegovine u varoš na Timoku, a odatle na stratište.

Ćudljiva istorija u manjim sredinama ostavlja vidljivije ožiljke. Na ulazu u Crkvu Svetog Đorđa, podignutu za vladavine onog Obrenovića koji je strijeljao Timočane, nalazi se spomen-ploča koja podsjeća na stradale u Timočkoj buni.

O svemu ovome razmišljam dok stojim pred muralom sa likom čovjeka koji je varoši dao svoju titulu kao ime. Miloš Obrenović ukrašen riječima:

Ovaj grm će vreme da osuši,/ i kameni stub će da poruši,/ al' Srbija večito stajaće/ i Miloša ime spominjaće.

Prepoznajem prigodne stihove Ljubomira Nenadovića, književnika i diplomate.

Pomalo gorak ukus ima prezime Obrenović u krajevima od Aleksinca do Zaječara, jer je unuk Miloševog brata Jevrema kao vladar tu ostavio krvav trag.

MERAKLIJSKI PODRUM

Sunce se polako primiče horizontu. Volim koso svjetlo i taj narandžasti odsjaj na zemnim stvarima. Odlazimo izvan centra i gradić se opet pretvara u obično srpsko mjesto, pomalo usporeno, sa razapetim strujnim i telefonskim kablovima iznad ulica. Penjemo se uzbrdo – čim se čovjek odmakne od Timoka sve se polako pretvara u strminu. Neka gospođa sa psićem stoji pred svojim ulazom i vidi da fotografišemo put kojim smo stigli. Bez oklijevanja, s nešto ponosa u glasu, kaže: „Imamo i rode!“ Pokazuje jedan stub na čijem vrhu je gnijezdo.

Obradovali smo se ovoj ptici, kao da će ona, shodno lijepim lažima iz djetinjstva, da riješi problem nataliteta u Srbiji. Šteta što je ideja da su rode zapravo dostava kod koje možete da naručite bebu – izmišljotina roditelja koji nisu umjeli da govore o seksu. Ipak, tamo gdje žive rode – nema otrova u vazduhu, vodi i zemlji, barem u to volimo da vjerujemo. Meni se dopada i riječ kojom je južno narečje imenovalo ove ptice – štrk.

Pitamo jednog starijeg gospodina za kafanu u koju smo namjerili, a on nabora čelo kao da naporno razmišlja. Onda kaže: „A da, to vam je kod Sneže“. Pokazao nam je prstom put kojim bi trebalo da se popnemo.

U polupraznoj kafani dočeka nas gazdarica, pokazaće se već u penzionerskom uzrastu. Potvrdila je da je ona ta Sneža. Njena kafana se zove Meraklijski podrum, ali u varoši je niko tako ne zove.

Sneža nam uz predjela servira i životnu priču. Bila je kuvarica u menzi uspješne firme. Ali to je bilo davno, u socijalizmu. Onda je otvorila kafanu zajedno sa mužem. Bila je to još uspješnija priča, ali starost se s decenijama neprimjetno uvuče u tijela i počinje da ih troši. Muž ponekad ne može ni na noge. Kada mu je bolje on pomaže. Pa opet ne može. A i Sneža je baš taj dan išla u Niš na neka snimanja. Nije dobro. Biće bolje. Gazdaričine oči su tužne.

Ali ono što iznosi na sto spada u najbolje što Srbija ima da ponudi. Kao i u Zaječaru, uvjerili smo se da cijeli jugoistok Srbije po kuhinji pripada zapravo raskošnom jugu. Osim toga, zasjeli smo u jednu od rijetkih kafana u zemlji na čijem cjenovniku još uvijek postoji domaća rakija za – 80 dinara.

Proveli smo lijepo vrijeme u odajama sa kariranim stolnjacima i drvetom obloženim zidovima. Rastali smo se od Sneže kao od roda rođenog. I ona i mi smo generacijski svjesni da naš prvi susret može biti i posljednji. Pa ga evo uramljujem riječima.

Nizbrdo smo pošli u sumrak koji je kao plaštom pokrio i rode i varoš. Pored rijeke su radili kafići, stvarajući utisak da je riječ o mnogo većem i važnijem mjestu.

DŽERVINOVA VILA

Sjutradan odlazimo u kafić Park. Rijetka su mjesta čija bašta je okružena pravim zelenilom. I ovaj kafić govori o tome da Knjaževac ima mnogo veće ambicije od onih koje bi se mogle očekivati od varošice sa šesnaestak hiljada duša.

Uputimo se blagom uzbrdicom iza Kamenog mosta – ulicom koja se i nakon prelaska rijeke još uvijek zove Knjaza Miloša. Ona se ubrzo u neobičnoj međudinastičkoj harmoniji pretvara u Karađorđevu. Prolazimo pored gimnazije na čijoj fasadi je upisana godina 1871. Sa druge strane je Crkva Svetog Đorđa, a nešto iznad nje Zavičajni muzej u nekadašnjoj kući vlasnika rudnika, porodice Sibinović.

Međutim, naš cilj je nešto dalje, na brijegu iznad grada. „Džervinova vila“ je zapravo vila Đoke Cvetkovića, vlasnika čuvene beogradske kafane „Kolarac“ i bogatog vojnog liferanta koji je do 1939. uložio tadašnjih skoro milion dinara u gradnju na porodičnom imanju svog oca Tase. Kažu da je ideju donio iz banje Karlove vari, ali i da je u nacrtu bilo elemenata zamka Breht u Austriji. Moša Pijade je u zatvoru dobijao ljekove od Đoke, pa se govorka da je Đoka zbog toga mogao da živi u svojoj vili sve do smrti 1947.

Poslije je postala vlasništvo poljoprivrednog kombinata „Džervin“. Ovaj neobičan naziv koji zvuči kao ime nekog irskog fudbalera, zapravo je skraćenica: Džem, rakija, vino. Dugo je vila služila kao administrativni centar, međutim osamdesetih godina je preuređena u restoran sa sobama. Toga se neki mještani rado sjećaju, vrijeme visokog sjaja uoči propasti. Poljoprivredni gigant nije preživio kobne decenije. Poslije stečaja vila je oronula. Tek nedavno započeto je renoviranje. Već na prvi pogled jasno je da je ova građevina jedinstvena u Srbiji.

Ovdje ostajemo neko vrijeme. Nema nikoga. Ni ptice da proleti. Prilazni putevi vili još nisu obnovljeni. Zamišljam Đoku koji piše testament. U njemu vilu ostavlja sluškinji Milici, ženi koja mu je vjerno služila. A ona, dvije decenije poslije Đokine smrti, 1967. mijenja vilu za dva stana. Sa stanovišta današnje vrijednosti objekta – loša trampa. Ali tada ona sigurno nije imala ni novac za održavanje, a kamoli za ozbiljnija ulaganja.

Sa balkona vile se vidi blagorodna timočka dolina i pobrežje, bogomdano za vinograde. U nekom paralelnom svijetu, u kojem nije bilo ovoliko lomova, ova bi varoš bila veća i bogatija.

Ovako je sačuvala nešto od istorijske ljepote, ali je ostala daleko ispod svojih stvarnih mogućnosti. Čujem da je brend „Džervin“ preživio kao ime privatnog vinskog podruma. Ali izvan varoši malo ko pamti ime Đorđa Đoke Cvetkovića.

STARA ČARŠIJA

Godine 1910. godine Knjaževac je posjetio arhitekta Šarl-Eduar Žanre-Gri koji je svjetski poznat pod svojim umjetničkim imenom Korbizje. Slikoviti prizori Knjaževca su ga ponutkali da sačini crtež varoši, koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.

Silazeći opet ka rijeci, mogu da osjetim istu vrstu divljenja koju je slavni Francuz osjećao posmatrajući ove prizore. Naravno, Sombor, i druge varoši sa sjevera su generalno uređenije. Ali na jugu i istoku Srbije malo je mjesta koja umiju da dotaknu putnikovu estetsku strunu.

Zapravo, svoj jedinstven izgled knjaževačka Stara čaršija može da zahvali istorijskim lomovima i preobražajima proisteklim iz njih. Nastala je u tursko vrijeme kao zanatsko jezgro grada. Međutim, ratovi i veliki požar 1886. uništili su dobar dio ove istorijske cjeline. Potom je prvi red do vode obnovljen u evropskom stilu, pa je ova orijentalno-okcidentalna legura poprimila jedinstven šarm. Gradske vlasti su početkom ovog milenijuma obnovile fasade pa je nastao prepoznatljiv vizuelni identitet Knjaževca.

Valja se prisjetiti da je ovaj dio grada dugo bio nazivan Cigan-mala, pošto su zanatlije u kraju – majstori na glasu – uglavnom bili Romi.

Možda sam već u prvoj šetnji imao osjećaj da sam već jednom bio u Knjaževcu jer sam volio filmove Živojina Pavlovića. Godine 1969. on je ovdje snimio svoj film Zaseda. Unaokolo su se muvali Milena Dravić, Slobodan Aligrudić, Pavle Vujisić. Neke od scena filma snimane su upravo u Staroj čaršiji.

Moj unutrašnji poriv da zagrlim neko mjesto, koji me spopadne uvijek kada mi se neka varoš svidi na prvi pogled, možda ne važi za Knjaževac, jer sam je prvi put sigurno vidio – u bioskopu.

Začudo, najslavnije knjaževačko glumačko ime – Neda Arnerić koja je rođena ovdje – nije bilo na odjavnoj špici Zasede.

ODLAZAK IZ GURGUSOVCA

Ostalo je još vremena da se još jednom prošeta gradom. Ovaj put gledam varoš kao dragog poznanika, kojeg sam nedavno sreo, a već je vrijeme da se rastajemo. Obalom stižem i do mjesta gdje se na drugoj strani rijeke vidi Dom kulture. Poznajem varoši ove veličine u kojima kulturne institucije, sudeći po njihovom stanju, više nikome ne trebaju. Ovdje je stvar na sreću drukčija.

Moderna arhitektonska ljuštura knjaževačke kulture izgleda vitalno. Zgrada je podizana od 1977. do 1981. Projekat je potpisao arhitekta Ivan Golubović, čovjek koji je potekao iz ovog kraja i utisnuo mu svoj graditeljski pečat. Danas pomalo bizarno zvuči činjenica da je do 1990. godine Dom kulture nosio naziv „Edvard Kardelj“.

Ali suština je nadživjela ideološku formu.

Već smo u automobilu. Iz grada se izlazi naviše, u pravcu Niša. Ostavljamo dolinu Svrljiškog Timoka. Sjetim se da je Timok riječ koja je vjerovatno starija od Rimskog carstva. Tribali su na svom jeziku rijeku nazvali Tamna voda. Timok. A viševjekovno ime Knjaževca – Gurgusovac – navodno je izvedeno od Grgura, najstarijeg sina despota Đurađa. Ili je mjesto nazvano po golubovima gurgusanima. Ili su Turci preveli ime obližnjeg toponima Đurđeve vode kao Gjurgu-su.

Ove me misli prate sve gore do vidikovca na Tresibabi. Odozgo, daleka varoš izgleda kao rodino gnijezdo zaklonjeno dlanovima brda.