Lekcija o patriotizmu u Crnoj Gori

Više od četrdeset godina kroz različite crnogorske i regionalne medije vodim bitku za očuvanje prirodnih resursa Crne Gore, a posebno Herceg Novog, što sam nedavno dokumentovao i u svojoj knjizi. Koliko vidim, te moje bitke nijesu doprle do većine građana Crne Gore, jer su oni sve to vrijeme bili zaokupljeni “velikim patriotskim” sukobima između bjelaša i zelenaša, četnika i partizana, trobojke i alaj-barjaka, Mila i Momira...

Dok su se vodile te velike bitke, Crna Gora je gotovo neprimjetno i nepovratno izgubila mnoge manje - ali možda mnogo važnije - bitke, od Ulcinja pa do kraja Boke.

Ovih dana, dok Crna Gora proslavlja dvadeset godina nezavisnosti uz svečanosti, patriotske govore i nacionalni zanos, naše komšije Albanci drže lekciju o patriotizmu mnogim crnogorskim patriotama.

Naime, u Albaniji se vodi žestoka društvena borba nakon odluke vlasti da u zaštićenom području Vjosa-Narta omogući velike turističke projekte, uključujući hotele, vile i marine. Ta odluka izazvala je snažan otpor javnosti, ekoloških organizacija i lokalnog stanovništva. Crnogorskoj javnosti važno je napomenuti da je riječ o investicijama koje se mjere milijardama dolara - višestruko većim od svih naših strateških “porto” projekata zajedno.

Još je zanimljivije to što se Albanci ne suprotstavljaju nekim ruskim, arapskim i politički beznačajnim investitorima već interesima koji dolaze iz krugova presednika najmoćnije svjetske sile. I pored tradicionalno bliskih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, njihov odgovor je jasan: “Albanija nije na prodaju”.

Nije Albanija usamljen primjer. U susjednoj Hrvatskoj lokalno stanovništvo Cavtata već duže vrijeme pruža otpor projektu Marina Cavtat Resort koji bi značajno izmijenio prostor Prahivca i prirodne plaže simboličnog naziva Čista Luka, a za koju je investitor namjenio sudbinu one naše u Baošićima.

Ljudi se tamo bore da sačuvaju ono što smatraju svojim najvrednijim resursom.

A kod nas? Albanci su spremni da se suprotstave moćnim međunarodnim interesima, dok moji Novljani nijesu smjeli ni da dignu glas kada je uništavana Bolnica Meljine i kada su se donosile odluke koje su trajno mijenjale lice grada.

Gospodo, to je patriotizam. Ne mahanje zastavama jednom ili drugom rukom, ne višedecenijsko prebrojavanje predaka, ne estradni patriotizam koji se budi pred izbore i praznike. Patriotizam počinje onda kada ste spremni da kažete “ne” onome ko vam uzima obalu, šumu, bolnicu ili javni prostor, bez obzira da li dolazi sa Istoka, Zapada ili iz sopstvene partije.

Svjestan sam da je tranzicija u Crnoj Gori bila i bolna i brza. Teško je nekome ko je odrastao skromno u prelijepim ruralnim djelovima Crne Gore objasniti da nema ničeg naprednog ni modernog u betoniranju obale i stihijskoj urbanizaciji Mi smo identitet dobili na poklon od istorije i prirode, a ponašamo se kao da nam je višak. Dubai je nastao u pustinji i stotine milijardi ulaže da stvori identitet.

Živimo u trećoj deceniji 21. vijeka, u vremenu kada robotizacija i vještačka inteligencija sve više obesmišljavaju tradicionalne oblike rada. Ono što postaje najvrednije jeste upravo ono čega je Crna Gora nekada imala u izobilju - autentičnost, tradiciju, kulturni pejzaž i očuvanu prirodu. Nažalost, upravo toga danas imamo sve manje.

Nove političke snage koje su došle na vlast godinama su kritikovale prethodnu vlast zbog modela razvoja zasnovanog na rasprodaji ograničenih prirodnih resursa, prije svega jadranske obale. Zbog toga sam očekivao drugačiju viziju Crne Gore. Međutim, vizije kao da nema, dok je misija ostala ista: “U se, na se i poda se”.

U toj viziji, izgleda, nema mjesta ni za UNESCO, jer pojedini stručnjaci tvrde da zaštita Bokokotorskog zaliva navodno koči razvoj. A taj razvoj najbolje se vidi kada se iz Perasta pogleda prema Kostanjici i apartmanskim kompleksima koji se ogledaju u morskom plavetnilu kao svojevrsna antiteza Perastu i njegovom nasljeđu.

Patriotizam je, međutim, ostao isti. Uz prateću ikonografiju, parole i neizostavno “hljeba i igara” za narod. Neradni dani služe da se siđe na “naše” more, popije dojč u nekom od strateških projekata i napravi fotografija za društvene mreže. Za kafu se još nekako ima, za ručak sve teže.

Da ne pominjem da je za jedan dan na plaži u pojedinim luksuznim kompleksima potrebno izdvojiti gotovo prosječnu mjesečnu zaradu poštenog građanina Crne Gore.

Ali nema veze. Bitno je - da je vječna. A čija će biti - vidjećemo.

Moje riječi često ne dopiru do naših patriota. Da li zbog nedostatka hrabrosti da se suprotstave ili zbog uvjerenja da je sve unaprijed izgubljeno, ne znam. Sjećam se komentara ispod jedne moje kolumne u kojem je neko napisao da bi Šavnik, kada bi se od zelenila živjelo, bio kao Monako. Ne daj Bože da Šavnik bude kao Monako. Meni bi bilo dovoljno da bude kao Kranjska Gora.

Ne treba biti naročito pametan da se vidi kako drugi rade i da se iz njihovih grešaka nešto nauči. Naša obala je mala, a ono što je ostalo sačuvanog još je manje. Upravo zato bi svaka odluka morala biti donesena sa osjećajem odgovornosti prema generacijama koje dolaze, a ne prema investitorima koji će sjutra biti na nekom drugom kraju svijeta.

Ili ćemo, možda, ipak nasuti jednu Džumeira palmu u Buljarici - samo da ima đe dojč da se popije.

Autor je viši naučni saradnik Instituta “Dr Simo Milošević”, Igalo