Živi duhovi nasilnog radikalizma

Prošlog mjeseca, 67-godišnja Njemica Danijela Klete osuđena je na 13 godina zatvora zbog oružanih pljački počinjenih između 1999. i 2016. godine. Kada je Klete, jedna od posljednjih preživjelih članica Frakcije crvene armije (RAF), uhapšena 2024, vlasti su u njenom stanu u Berlinu pronašle pištolj, automatsku pušku, zlato i velike sume gotovine. Tamo se godinama skrivala pod lažnim imenom.

RAF je bila antikapitalistička, antiimperijalistička, marksističko-lenjinistička grupa koja je svojevremeno unosila nemir u Njemačku atentatima na političare i privrednike, otmicom aviona i pljačkama banaka, nadajući se da će time pokrenuti globalnu revoluciju. Većina bivših pripadnika RAF-a danas je mrtva. Neki od osnivača, poput Andreasa Badera i Ulrike Majnhof, umrli su u zatvoru tokom 1970-ih godina, kada je Klete tek započela svoje djelovanje. Organizacija je zvanično raspuštena 1998. Dvoje pripadnika RAF-a i dalje su u bjekstvu.

Hapšenje i izricanje presude Danijeli Klete, dugo nakon što je njen revolucionarni cilj doživio potpuni neuspjeh, podsjetili su na slučaj Hiroa Onode. Kao obavještajni oficir Carske japanske vojske, on je odbijao da povjeruje da je II svjetski rat završen i decenijama je preživljavao na malom ostrvu na Filipinima, kao svojevrsni gerilski borac, sve dok konačno nije vraćen u Japan 1974. godine.

Klete i drugi nasilni poslijeratni revolucionari, naročito u Njemačkoj, Italiji i Japanu, patili su od slične opsesije. I oni su ostali zarobljeni u posljednjem ratu.

Pripadnici RAF-a, italijanskih Crvenih brigada i Japanske crvene armije (JRA) vidjeli su saučesništvo njihovih zemalja u "američkom imperijalizmu" kao produžetak fašizma. Nisu željeli da ponove grešku svojih roditelja, koji su tokom II svjetskog rata ili sarađivali sa fašističkim i militarističkim režimima ili su ćutali pred nezamislivim zločinima. Umjesto toga, nasilno su se borili protiv onoga što su smatrali fašističko-kapitalističkim svjetskim poretkom.

Fusako Šigenobu, rođena 1945. godine, bila je jedna od najradikalnijih vođa JRA, organizacije koja je pretežno djelovala iz Libana. Njen otac je tridesetih godina bio desničarski ekstremista i služio je kao major u Carskoj japanskoj vojsci. Nakon što je uhapšena tokom putovanja u Japan 2000. godine, objasnila je da je njen oružani otpor "bio usko povezan sa istorijskim okolnostima".

Slično tome, italijanski radikalni aktivisti krajnje ljevice bili su podjednako uvjereni da nastavljaju borbu antifašističkih partizana iz vremena rata.

Nije iznenađujuće što su se najmilitantniji studentski pokreti pojavili upravo u bivšim silama Osovine. Poslijeratne generacije nisu morale samo da se suoče sa saučesništvom ili poslušnošću svojih roditelja; mnogi uticajni ljudi u Italiji, Njemačkoj i Japanu imali su krv na rukama.

Nobusuke Kiši, japanski premijer od 1957. do 1960. godine, tokom II svjetskog rata bio je zamjenik ministra za naoružanje u Carskom Japanu, a prije toga je nadgledao ogromne sisteme prinudnog rada u Mandžuriji.

U prvoj vladi Konrada Adenauera u Zapadnoj Njemačkoj bilo je nekoliko istaknutih bivših nacista. Kasniji zapadnonjemački kancelar, Kurt Georg Kizinger, takođe je bio član Nacističke partije.

U konzervativnom krilu italijanske politike i privrede bilo je mnogo bivših fašista.

Sve te ličnosti iz establišmenta uglavnom su imale podršku, a često i finansijsku pomoć, Sjedinjenih Država. Kiši je, na primjer, volio da igra golf sa predsjednikom SAD Dvajtom E. Ajzenhauerom.

Iako je bijes poslijeratnih revolucionara lako razumjeti, njihov radikalizam bio je zapravo znak poraza. Umjereniji studentski protesti protiv rata u Vijetnamu, autoritarnih profesora, krutih seksualnih normi i korumpiranih konzervativnih elita postigli su određene uspjehe. Društvene norme postale su liberalnije, a hijerarhije u obrazovanju i religiji počele su da se urušavaju.

Međutim, mejnstrim politika u "slobodnom svijetu" predvođenim SAD ostala je relativno konzervativna, a kapitalistički sistem nikada nije bio ozbiljno ugrožen. Tokom sedamdesetih godina, studentski protestni pokret raspršio se u usponu kulture seksa, droge i rokenrola.

Oružana borba najtvrdokornijih revolucionara bila je ukorijenjena u osjećanju bezizlaznosti. Klete je danas svojevrsni dinosaurus, jedna od posljednjih preživjelih iz tog ideološkog rata kojeg se mnogi danas više ne mogu ni sjetiti.

Ali to je stvorilo novi, možda čak i veći problem.

Poslijeratna politika u Evropi, Sjedinjenim Državama i Japanu možda jeste bila konzervativna, ali nije bila fašistička. Sjećanja na Holokaust u Evropi i japanske zločine u Aziji učinila su militantni desničarski etnički nacionalizam, a kamoli otvoreno rasističku politiku, društveno neprihvatljivim; takve ideje opstajale su samo na trulim marginama društva.

Mladi ljevičarski revolucionari, toliko opsjednuti sjećanjima na II svjetski rat, često su vidjeli naciste i fašiste čak i tamo gdje ih nije bilo, progoneći te aveti postupcima koji su bili podjednako brutalni koliko i neefikasni.

Ali šta ako gubitak istorijskog sjećanja kod narednih generacija omogući da se neke od tih aveti ponovo vrate u život?

Bez obzira na to koliko tinejdžera u školi čita dnevnik Ane Frank, nasilne ideologije 20. vijeka - japanski ratni militarizam, Musolinijev fašizam i Hitlerov Treći rajh - danas pripadaju istoj dalekoj prošlosti kao Napoleon ili Burski rat. Živa sjećanja na zločine iz prošlosti više ne predstavljaju bedem protiv širenja rasističke demagogije i ekstremnog šovinizma.

Za sve veći broj ljudi, krajnje desna politika djeluje privlačno, pa čak i "kul". Uglađeni rasisti, u dobro skrojenim odijelima, obećavaju deportaciju stranaca i kažnjavanje "liberalnih elita", pa mogu biti veoma privlačni mlađoj generaciji koja želi da uzdrma establišment. Porijeklo i istorijska pozadina takve radikalne ksenofobije uglavnom su zaboravljeni.

Kako zagovornici krajnje desnih ideja stiču političku moć, njihove aktivnosti postaju znatno opasnije od nasilnih fantazija šačice privilegovanih revolucionara sa bombama kućne izrade. Za razliku od nekadašnjih nacista i fašista, njihov glas se sada čuje u Bijeloj kući.

Copyright: Project Syndicate, 2026.