Mogućnost pobjede Emanuela Makrona na predsjedničkim izborima u Francuskoj (tekst je objavljen prije drugog kruga izbora, prim.red.) izazvala je olakšanje u čitavom svijetu. Evropa barem neće poći putem protekcionizma na koji predsjednik Donald Tramp tjera Sjedinjene Države.
Ali pristalice globalizacije još ne treba da stave šampanjac u posudu sa ledom: broj protekcionista i pristalica “neliberalne demokratije” nastavlja da se uvećava u mnogim drugim zemljama. A činjenice da otvorena hipokrizija i otvorena laž mogu dobiti toliko glasova na izborima, koliko ih je dobio Tramp u SAD, te da je Marin le Pen koja gaji ultadesničarske stavove dospjela u drugi krug glasanja - treba da izazovu duboku zabrinutost.
Neki smatraju da loše Trampovo rukovođenje i njegova očigledna nekompetentnost treba značajno da utiču na smanjenje entuzijazma prema populističkim idejama i u drugim regionima. Osim toga, birači “pojasa rđe” (Rust Belt)* u SAD koji su podržali Trampa tokom glasanja najvjerovatnije će se za četiri godine nalaziti u goroj situaciji, a birači koji razmišljaju će to sigurno shvatiti.
Ali bilo bi pogrešno smatrati da nezadovoljstvo svjetskom ekonomijom - u svakom slučaju kod većine u krugovima koje se odnose (ili su se odnosili) na srednju klasu - došlo do krajnjih granica. Ako razvijene zemlje s liberalnom demokratijom budu podržavale postojeći status-quo, otpušteni radnici će nastaviti da idu u blok nezadovoljnika. Mnogi od njih će misliti da barem Tramp, Le Pen i slični dijele njihov bol. Zato je mišljenje da će birači biti svojom voljom protiv protekcionizma i populizma ništa drugo do globalno rašireni pokušaj da se želje prikažu kao stvarnost.
Pristalice liberalne tržišne ekonomije moraju shvatiti da mnoge reforme i tehnički progres mogu negativno da utiču na život nekih, i vrlo moguće velikih, grupa stanovništva. U principu, te promjene povećavaju ekonomsku isplativost i omogućavaju pobjednicima da kompenzuju gubitke onima koji su gubitnici. Ali ako gubitnici ostanu u lošijem položaju, zašto bi onda podržali globalizaciju i protržišni politički sistem? Osim toga, u njihovom interesu je da se okrenu onim politikama koje su protiv sličnih promjena.
Zato lekcija mora biti jasna: u odsustvu progresivne politike, uključujući jake socijalne i humaniratne programe, program za prekvalifikaciju kadrova, druge forme pomoći za pojedince i zajednice koje zbog globalizacije ostaju bez posla, političari Trampovog tipa mogu postati stalni element političkog pejzaža.
Gubici vezani za djelovanje takvih političara za sve nas su ektremno veliki, pa čak ako oni i ne realizuju do kraja svoje protekcionističke i nacionalističke ambicije. Riječ je o tome da oni, pri organizaciji vlasti, parazitiraju na strahu, raspaljuju fanatizam i cvjetaju na opasnoj polarizaciji “mi-protiv-njih”. Tramp se na Tviteru obrušio na Meksiko, Kinu, Njemačku, Kanadu i mnoge druge i taj će spisak, bezuslovno, rasti što on duže bude na vlasti. Le Pen je napala muslimane, a pride je i negirala odgovornost Francuza za hašenja Jevreja tokom II svjetskog rata, još jednom prodemonstriravši svoj davnašnji antisemitizam.
Rezultat takvih djelovanja može biti duboko i čak nepopravljivo raslojavanje nacije. Tramp je već umanjio poštovanje prema instituciji predsjednika SAD i, po svemu sudeći, iza sebe će ostaviti podijeljenu zemlju.
Ne smijemo zaboravljati da su prije vrhunca epohe prosvećenja, sa njenim razvojem nauke i sloboda, prihodi i nivo životnog standarda stagnirali tokom mnogih vjekova. A Tramp, Le Pen i drugi populisti upravo predstavljaju antipod vrijednostima epohe prosvećenja. Tramp, a da se pritom ne zacrveni, navodi “alternativne činjenice”, odbacuje metod naučnog pristupa i predlaže velika smanjenja budžeta za istraživanja, uključujući i ona vezana za klimatske promjene, koje on smatra mistifikacijom.
Protekcionizam za koji se zalažu Tramp, Le Pen i ostali, takođe predstavlja i prijetnju svjetskoj ekonomiji. Tokom tri četvrtine vijeka radilo se na stvaranju, na osnovama osnovnih pravila, svjetskog ekonomskog poretka u kome bi roba, usluge, ljudski resursi i ideje slobodno prelazili državne granice. Praćen aplauzom svojih kolega populista, Tramp je bacio ručnu granatu u taj sistem.
Uzimajući u obzir Trampovu tvrdnju da su državne granice zaista važne, biznis će dvaput razmisliti prilikom izgradnje globalnih mreža snabdijevanja. Ta neodređenost će biti smetnja investicijama, posebno prigraničnim, što će sniziti efikasnost dinamike svjetskog ekonomskog sistema zasnovanog na globalnim pravilima. Što se manje bude investiralo u taj sistem, tim će manje njegove pristalice biti stimulisane da ga razvijaju.
To će biti problem za cijeli svijet. Sviđalo se nekome ili ne, čovječanstvo će imati vezane ruke u svom globalnom djelovanju i suočavaće se sa zajedničkim problemima kakvi su klimatske promjene i prijetnja od terorizma. Sposobnosti i stimulanse za zajednički rad u rješavanju tih zadataka treba jačati, a ne slabiti.
Skandinavske zemlje su iz toga odavno izvukle korisnu lekciju. Male države tog regiona su shvatile da je otvorenost zalog brzog ekonomskog rasta i procvata. Ali ako oni ostanu otvoreni i demokratični, njihovi građani moraju biti sigurni da značajan sloj društva neće prepušten kapricima sudbine.
Nedovojiv dio uspjeha skandinavskih zemalja je stvaranje društva opšteg blagostanja. Oni su shvatili da procvat, da bi bio održiv, treba da bude sveopšti. To je lekcija koju treba da usvoje SAD i ostatak Evrope.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju; profesor je na Univerzitetu Kolumbija
Copyright: Project Syndicate, 2017.
* Nekad moćni dio sjeveroistoka i srednjeg zapada SAD, u prošlosti poznat kao “fabrički pojas”. Nakon deindustrijalizacije, ovaj posustali region sve češće se naziva „pojasom rđe” (prim. red.).
Bonus video:
