Promjena vlasništva nad jednim medijem nikada nije obična poslovna transakcija. Kada se mijenja vlasnik medija s nacionalnim dometom, mijenja se i nešto što se ne navodi u ugovoru, a tiče se svih nas: pitanje da li će građani i dalje imati izvor informacija koji je spreman da postavlja neugodna pitanja.
Upravo je to razlog zbog kojeg želim javno da iznesem svoj stav o uređivačkoj politici "Vijesti", u trenutku kada je ona, s pravom, predmet pažnje javnosti.
Svoj sud ne zasnivam na utiscima, već na dugogodišnjem ličnom iskustvu saradnje. Kao gost u televizijskim emisijama i kao povremeni kolumnista na portalu i u štampanom izdanju, godinama pišem i govorim o temama koje rijetko kome na vlasti odgovaraju: o galopirajućoj inflaciji, suludim investicionim projektima poput Veljeg brda, promašenim "reformama" poput programa "Evropa sad 2", bespotrebnim koncesijama nad Aerodromima i netransparentnim javnim finansijama. Do sada nijednom nijesam doživio pritisak da svoj stav ublažim, da nalaz prilagodim interesima moćnih ili da prećutim ono što podaci jasno pokazuju. Tekstovi su provjeravani onako kako lektorska profesija nalaže, moj jezik i ton su poštovani, a kritika je objavljivana i onda kada je bila neugodna za one na vlasti, prije i poslije 30. 8. 2020. godine.
Naravno, time ne tvrdim da je riječ o mediju bez mane. Kao i svaka redakcija koja radi, i "Vijesti" su griješile. Bilo je brzopletih naslova i ocjena koje vrijeme nije potvrdilo. No, greška je neizbježan pratilac rada; izostaje jedino tamo gdje se ništa i ne preduzima i gdje se neugodna pitanja nikada ne postavljaju.
U našoj maloj sredini, u kojoj su lične, porodične i poslovne veze gusto isprepletene, postojanje redakcije koja čuva svoju nezavisnost nije privilegija struke, već pitanje od javnog interesa. Uređivačka nezavisnost je ono što jedan list čini vjerodostojnim i što mu daje smisao. Bez nje, medij ostaje samo puka forma bez suštine.
Upravo zbog toga najavljenu promjenu vlasničke strukture posmatram s dužnom pažnjom. Iskustvo, kako regionalno tako i šire, pokazuje da promjena vlasnika, bez obzira na deklarisane namjere, može dovesti do postepenog sužavanja uređivačke nezavisnosti: kroz izbor i smjenu urednika, kroz raspodjelu resursa, kroz teme koje se prešutno potiskuju i one koje se nenametljivo favorizuju. Ta erozija rijetko nastupa naglo i otvoreno; ona se najčešće dešava tiho, u sitnim ustupcima koji se pojedinačno čine bezazlenim, a zbirom mijenjaju karakter medija.
Uostalom, nije potrebno čekati ishod da bi se uočio pravac. O njemu dovoljno govore već prvi obrisi same najavljene transakcije. Ako je suditi po onome što je dosad poznato, kontrolni udio mijenja vlasnika, a da manjinskim suvlasnicima nije ponuđeno pravo preče kupovine - pravo koje upravo njima pripada i koje, između ostalog, postoji da bi se zaštitili oni koji su ovaj medij godinama gradili. Kada se proces od samog početka vodi tako da se zaobiđu dotadašnji suvlasnici, onda već način na koji se transakcija sprovodi govori jasnije o njenom smjeru nego ijedna izjava o najboljim namjerama. Dodatno, prilično niska cijena (svega 30 miliona eura za paket vodećih regionalnih medija koji bilježe solidne poslovne rezultate), djeluje kao svjestan ustupak prodavca unaprijed poznatom kupcu, koji formalno preuzima kontrolu, a suštinski je tek paravan. Forma postupka, naime, gotovo uvijek otkriva njegov sadržaj.
Zbog toga smatram da uređivačka politika mora ostati tamo gdje joj je i mjesto: u rukama novinara i urednika koji za nju odgovaraju svojim imenom i profesionalnim integritetom.
Garancije date u procesu promjene vlasništva imaju vrijednost samo ako ih svakodnevna uređivačka praksa potvrđuje. Ovo nije izraz podrške bilo kojoj vlasničkoj strukturi, već uređivačkoj politici koja je "Vijesti" učinila onim što jesu i koja zaslužuje da takvom i ostane, uz neminovna poboljšanja koja donosi vrijeme.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
