Države rijetko nestaju naglo. Mnogo češće počinju da nestaju onda kada zaborave zbog čega postoje. Ne gube se prvo granice. Ne mijenja se prvo zastava. Prvo se promijeni politički jezik. Zatim vrijednosti. Onda institucije. Na kraju građani počnu da prihvataju ono što bi im do juče bilo nezamislivo.
Zato pitanje otpriznavanja Kosova (koje forsira jedan politički subjekt u Crnoj Gori, a ostali iz vlasti ga podržavaju na lokalnom planu dok na nacionalnom tvrde da su protiv takvih političkih projekata) nije pitanje Kosova. To je pitanje Crne Gore. Ne zbog toga što bi odluka koje donose pojedine lokalne uprave promijenila položaj Kosova. Ne bi. Već zbog toga što bi pokazala da je Crna Gora spremna da redefiniše vlastitu državnu politiku prema političkom projektu koji ne nastaje u njoj. To je suština.
Posljednjih godina svjedočimo nizu procesa koji se često posmatraju odvojeno. Promjena simboličkog pejzaža u pojedinim opštinama. Revizija istorijskih narativa. Sve snažnije poistovjećivanje države sa jednim nacionalnim identitetom. Neprestano vraćanje političkog života na pitanja krvi, porijekla, crkve i istorijskih bitaka. Zato nije nevažno kada se iz jedne opštine uklanja građanski sadržaj javnog prostora, kada se identitet koristi kao osnovno političko sredstvo ili kada se svaka kritika proglašava napadom na naciju.
To nijesu nepovezani događaji. Svaki od tih procesa pojedinačno može izgledati bezazleno. Zajedno više nijesu. Zajedno proizvode novi kulturni obrazac. Zajedno su politički program koji dolazi sa drugog mjesta. U njemu građanska država nije cilj nego prepreka. Pluralizam nije vrijednost nego slabost. Kompromis nije politika nego izdaja. Istorija postaje važnija od budućnosti. Upravo zato Kosovo u tom narativu nije teritorija. Ono je politički simbol.
Simbol oko kojeg se decenijama gradi osjećaj kolektivne žrtve. Mit koji poraz pretvara u moralnu pobjedu i koji stalno proizvodi potrebu za novim istorijskim ispravljanjem nepravdi.
Problem nastaje kada taj obrazac postane politički model. Jer tada više nije važno samo šta mislimo o Kosovu. Počinje da se odlučuje kako mislimo o Crnoj Gori. Ko ima pravo da je predstavlja. Ko određuje šta je patriotizam. Ko piše istoriju. Ko pripada. Ko ne pripada.
U takvoj politici građanin postaje manje važan od nacije. Institucije manje važne od identiteta. Ustav manje važan od političkog trenutka. To nije pitanje jedne vlade.
To je pitanje dugoročnog preoblikovanja društva. Nijedna država ne postaje manje suverena samo zato što je neko spolja pritiska. Postaje onda kada počne da tuđe političke prioritete doživljava kao vlastite. Zbog toga danas nije najvažnije hoće li neko predložiti otpriznavanje Kosova. Mnogo je važnije hoćemo li prepoznati obrazac.
Jer kada politička zajednica počne da živi od mitova više nego od stvarnosti, kada istorijske bitke postanu važnije od života ljudi danas, tada država polako odustaje od sebe.
A država koja odustane od sebe ne gubi samo spoljnopolitički pravac.
Gubi razlog zbog kojeg postoji kao zajednica slobodnih i ravnopravnih građana.
Zato otpriznavanje Kosova nije pokušaj da se promijeni status Kosova. To je pokušaj da se promijeni identitet Crne Gore.
Autorka je psihološkinja
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
