Dok se u Sjevernoj Americi odvija prvenstvo svijeta u fudbalu, na kojem učestvuje četvrtina svjetskih država, a bez srpskih zemalja, srpska sportska televizija Arena prenosi sve utakmice. Prenosi i one Hrvatske i Bosne, njih se može gledati na drugom programu, na prvom ne može. Ta impozantna televizija sa mnoštvom kanala posve je lojalna predsjedniku Srbije Vučiću, i reporteri su konformirani s onim šta poželjnim smatra onaj koji u Srbiji sve drži u svojoj šaci. Već godinama se tako utišava dio gledališta kad viče “Vučiću pederu”, a ne utišava se kad se viče “Ratko Mladić”. Tako je reporter koji je prenosio igru Bosne protiv Katara bio ublizu progutanosti jezika kad je Bosna davala golove. Da je igrala Srbija ili Zvezda, pokuljao bi iz njega orgazmički kliktaj i kod kornera, a da ne govorimo o golovima. Tako je anestetičar Vučić učinio da se Srbija umiriti može. Izvršni reporter pod lokalnom anestezijom čak je išao dotle da je u govoru prezime bosanskog selektora Barbareza, izgovarao Varvarez, fonetičari i logopedi s njegove televizije bi se vjerovatno zakleli u sve svece da je reporter izgovarao pravilno.
Duh Vučićev lebdi nad vodama, nad vazduhom i nad uzduhom dotle da se u njegovu raspašoju može očekivati predstavljanje globusa Srbije sa srpskim Arktikom i srpskim Sibirom. Dok se u Sjevernoj Americi igra prvenstvo svijeta u nogometu, predsjednik zemlje Srbije je predstavio srpski izum u dokaz da se Srbija saginjati neće: Srbija pobeđuje! Ne pobjeđuje na svjetskom prvenstvu, nego pobeđuje u niko ne zna čemu, pobjeđuje na vrućini pod žarkom nebeskom zvijezdom po imenu Sunce. Na vrućini pri kojoj srpske kokoši nose kuhana srpska jaja, a srpske krave daju srpsko mlijeko u srpskom prahu, na jednom beogradskom trgu rečeni predsjednik je predstavio dva humanoidna sokoćala, na kojima je sve srpsko: na prsima imaju srpske jeleke, a na glavama srpske šajkače. I čakšire su im, dakako, srpske, a žute kondure su valjda naprednjačka verzija srpskog opanka. Kazao je slavodobitno i, kako samo on umije, monološki uprepodobljeno kazati, da su to čisti srpski roboti s imenima Dragutin i Milutin! Ta dvojica srpskih nadzemaljaca jedva su nadzemljaru Vučiću do pojasa, ali u katalogu njihovih izvrsnosti predsjednik Vučić je objavio kako oni srpsko kolo moravac igraju bolje od njega. Pred vazda nepogrešivim kamerama pokušao je zaigrati u kolu s Dragutinom i Milutinom, ali je morao odustati već nakon prvog polukoraka. Ne ide mi to, kazao je.
Sutradan su po školama održani roditeljski sastanci i đacima podijeljene ocjene i pohvalnice, a naređeno je da sve to bude upriličeno na taj dan, jer je taj dan bio Vidovdan, pa iako škole više ne rade, jer je raspust, a nedjeljom ne rade nikad, ima da rade i nedjeljom i nema da ne rade kad je Vidovdan. Popodne je, opet po naređenju obavljenom po složenijem postupku nego po onom za škole, narodno mnoštvo pohrlilo autobusima u beogradski Ćacilend da po najvećoj vrućini proglasi kako Srbija pobjeđuje. U galimatijasu od govora, svirke i pjesme nastupili su i čisti srpski homoidni roboti Dragutin i Milutin, uz još dvojicu kojima imena nisu objavljena. Predsjednik Srbije Vučić, nadaleko poznat kao čovjek dijaloga, pokazao je domaćinstvo svoje duše prema Dragutinu i Milutinu. U brižno pripremljenom govoru moglo se opaziti da je na njega, ipak (ipak!) priličan uticaj imao robot Dragutin. U dušu robota Dragutina, naime, preselila se duša davnog kralja Dragutina Nemanjića, koji je 1282. godine u svojoj prestonici Deževu sazvao sabor i odrekao se kraljevstva svoga u korist svoga brata, koji se zvao, da čovjek ne povjeruje - Milutin! Deževo, današnja Deževa, nalazi se u podnožju Golije, pa bi se moglo čak reći i u podnožju Rogozne, tu se dvije planine spajaju. Ova potonja je danas radna površina australijske (bome i kineske) firme Strickland Metals, koja neumoljivo buši planinu i gradi puteve za rudnike ništa manje nego zlata. Tako je to više puta predstavio predsjednik Vučić, prijatelj robota, a to znači i kraljeva Dragutina i Milutina. Da će kopanje bakra (jer se radi prije svega o bakru, zlato je izgovor i opijum za narod) upropastiti i planinu i gradove Novi Pazar i Rašku, to predsjednik neće ni da čuje, a kamoli da mu o tome koja iz ograde izleti zubne. On govori o tonama zlata koje čekaju svoje kopače. Kao da zlato iz Rogozne izvire samo, bez ikakve pratnje i nečisti, žeženo i suho.
Predsjednik Vučić je u štedrom dijalogu sa čisto srpskim nijemim robotima kineske proizvodnje blagoizvolio objaviti da se njegovu predsjednikovanju Srbijom približava kraj. Žalostivu objavu su čula i ona dva neimenovana robota, koja su Dragutinu i Milutinu činila društvo. Predsjednik Srbije je, kako je to njemu svojstveno, kazao da su ovo posljednji dani i sedmice njegova predsjednikovanja. Koliko je to dana, koliko sedmica, to se od predsjednika nije čulo, a roboti kraljevskih srpskih imena, već prema svojoj naravi, suzdržali su se od davanja izjava.
Ali je daleki predak homoidnog robota Dragutina, tjelesni kralj Dragutin u rečenoj prestonici Deževu dao izjavu malo drukčiju od ove koju je blagoizvolio dati Vučić u svom Ćacilendu. Krajem zime te 1282. kralj je Dragutin otišao iz svoga Deževa u rudokopnu goru Rogoznu, u lov. Otišao je sa svojom vlastelom, i blizu današnje srednjovjekovne utvrde Jeleč, njegov se gojni konj spotaknuo, pa je kralj Dragutin pao i slomio nogu. Njemu su u nevolji pritrčali vlastelini i sluge, pa su ga, uz plač i jadikovke, položili na zemlju te mu od drveta otesali daščice i od njih načinili udlagu za slomljenu nogu. Po tesanju tih daščica mjesto je dobilo ime Otes. Kralj Dragutin je, kako piše arhiepiskop Danilo Drugi, još na zemlji se nalazeći, zatražio od pratnje svoje da ga odnesu u Deževo. U Deževu je sazvao sabor, a na njega je, po kraljevu pozivu, došao i spomenuti Milutin, brat kralja Dragutina. Milutin “tu učini veliko ridanje i plač nad svojim bratom”. A ranjeni kralj je ovako rekao bratu Milutinu: “Ljubimi moj brate, evo vidiš kako učinih, tako mi se vrati, da više neću vladati na ovom prestolu, koji silom uzeh svome roditelju. A ako posle ovoga ostanem na ovom prestolu kraljujući, telo moje ima da bude iskušano od Gospoda neiskazanim kaznama. Jer po delima mojim što učinih, sve ovo doći će na me. Jer mislim kako zanavek otpadoh od carstva nebeskog, zaželevši prolazne slave. Jer bol od geene očekuje me, večne nerazrešne uze i tama krajnja, otrovni crv, škrgut zuba, skrb i tuga ognjene reke… A ti, dragi moj i ljubimi brate, uzmi moju carsku krunu, i sedi na prestolu roditelja svoga, jer Bog tako zapoveda, i u mnogoletnom životu kraljuj.” Kralj Dragutin je svoj pad s konja i lom noge razumio kao Božju kaznu za to što je šest godina ranije zbacio sa prestola svoga oca Uroša Prvoga. Ostala su svjedočenja da je Dragutin nakon silaska sa trona, svaki dan znao provoditi dosta vremena u iskopanom grobu na postelji od trnja koju je sam priredio. Dragutinov “bol od geene” je patnja od gehene, od muka u paklu, ili kako se ispod Rogozne danas češće čuje, od džehennema. Milutin se pak, pokazao kao jedan od najuspješnijih srpskih kraljeva. Nekada je srebrna gora Rogozna jednoga kralja načinila mudrim i vratila ga u pobožnost. Srebrnu goru je Vučić vrgnuo u zlatnu.
Kralj Dragutin je jedini srpski vladar koji je podnio ostavku. Nije kazao kako mu mandat ističe brzih dana ili sedmica, nego je odstupio odmah. U prisustvu naroda, zbog toga što je slomio nogu. Nije se loptao, niti je igrao u kolu moravac.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
