Nema hlada (drugi dio)

Predlogom Vlade Crne Gore inicirane su ustavne promjene i u oblasti Državnog tužilaštva, u dijelu da sastav Tužilačkog savjeta, u kojem većinu imaju tužioci, bude ustavna kategorija koja bi, tužilačkom logikom, tužiocima garantovala nezavisnost. U susret javnoj raspravi i eventualnom mišljenju Venecijanske komisije, a nakon usvajanja u Skupštini teksta Nacrta amandmana na Ustav Crne Gore, izražavam javno svoj stav i mišljenje. Evo neka počne od mene.

Ovakvo ustavno rješenje predstavlja ozbiljan institucionalni promašaj i opasan korak ka zatvaranju sistema koji omogućava prostor za stvaranje korporativnog modela upravljanja u tužilaštvu, u kojem bi nosioci tužilačkih funkcija praktično odlučivali sami o sebi, onako kako i sada zakonski sami o sebi odlučuju, bez stvarne spoljne kontrole i bez ustavne ravnoteže koja mora postojati između nosilaca javne vlasti, a Državno tužilaštvo i nije grana vlasti. Ono ovim modelom prijeti da postane prva i jedina vlast u Crnoj Gori koja bi kreirala ne samo procese u pravosuđu već, očigledno, i dalje političke procese.

Smatram da Tužilački savjet ne smije biti pretvoren u interesno tijelo čiji je osnovni zadatak zaštita same tužilačke profesije već njegova svrha mora biti i obezbjeđivanje odgovornosti, zakonitosti, transparentnosti i povjerenja građana u njegov rad. Većinskom zastupljenošću tužilaca u Tužilačkom savjetu održava se zatvoren sistem samokontrole. Istorija ove institucije pokazuje da tužilaštvo u njemu samo sebe bira, kontroliše i disciplinski nadzire, te prije ili kasnije počinje da proizvodi nedodirljivost, odsustvo odgovornosti i institucionalnu samodovoljnost, a iskustvo Crne Gore u tome je otišlo i dalje.

Kada se, zdravorazumski, sagleda i ta činjenica, nejasno je kako to da evropski partneri koji prate procese u Crnoj Gori od nje, kako to tvrde iz Vlade, zahtijevaju i predlažu ovakva ustavna rješenja u državi koja se godinama suočava sa ozbiljnim problemima političkog uticaja na pravosuđe, selektivne pravde, slabih mehanizama odgovornosti i ozbiljno narušenog povjerenja javnosti u institucije sistema.

Upravo zbog toga Tužilački savjet mora biti organ institucionalnog balansa, a ne zatvorena profesionalna struktura.

U njegovom sastavu moraju ravnopravno biti i stručni članovi van tužilačke organizacije - ljudi sa nespornim integritetom i punom profesionalnom nezavisnošću jer upravo njihovo učešće ovom tijelu daje nezavisnost.

Pozivanje na evropske standarde kao opravdanje za ovakve izmjene nije pravno uvjerljivo. Evropski standardi nigdje ne nameću model prema kom tužioci moraju imati većinu u ovakvim tijelima. Naprotiv, insistira se na pluralizmu, ravnoteži i mehanizmima koji sprečavaju monopol jedne profesije nad procesima odlučivanja.

Jednako je problematično i rješenje da ista osoba istovremeno bude i vrhovni državni tužilac i predsjednik Tužilačkog savjeta.

Takva konstrukcija predstavlja opasan model koncentracije institucionalne moći.

Prvo - otvara se ozbiljan sukob interesa jer jedna osoba neposredno utiče na organ koji treba da odlučuje o pitanjima koja se tiču i njegovog sopstvenog rada i njegove institucionalne pozicije.

Drugo - stvara se prekomjerna koncentracija moći u jednoj funkciji, čime se ozbiljno narušava unutrašnja ravnoteža unutar tužilačkog sistema.

Treće - ostali državni tužioci objektivno mogu biti izloženi pritisku, jer ista osoba utiče i na hijerarhiju unutar tužilaštva i na odluke koje se odnose na njihovo napredovanje, disciplinsku odgovornost i profesionalni status.

Drugim riječima, stvara se sistem u kojem jedan čovjek dobija preveliku institucionalnu moć nad cijelom tužilačkom organizacijom.

Evropski standardi upravo zbog toga preporučuju razdvajanje funkcija i jačanje kolektivnog upravljanja u pravosuđu, kako bi se spriječila politička ili lična dominacija pojedinca nad institucijama.

Reforma pravosuđa ne može biti paravan za stvaranje zatvorenih institucionalnih struktura u kojima sistem prestaje da bude odgovoran građanima, a počinje da služi sam sebi, u institucionalnoj tvrđavi van ozbiljne demokratske kontrole.

U ovakvom predloženom, a zakonski i sprovedenom monopolu moći slobodan, nezavisan i samostalan postaje samo jedan čovjek, vrhovni državni tužilac, dok ostali državni tužioci teško mogu djelovati potpuno slobodno, jer svaka profesionalna odluka, od napredovanja do disciplinske odgovornosti, ostaje pod sjenkom autoriteta jedne dominantne figure.

To nije ambijent profesionalne nezavisnosti u radu.

To je ambijent institucionalnog pritiska.

Iskustvo nam pokazuje da se demokratija ne urušava uvijek naglo.

Nekada počinje tiho, upravo ovakvim ustavnim izmjenama i zakonskim rješenjima.

Počinje onda kada institucije prestanu da budu odgovorne javnosti i počnu da služe same sebi.

Zato se ovdje ne radi samo o tehničkim ustavnim izmjenama već o pokušaju stvaranja novog modela moći unutar pravosuđa - modela u kojem će kontrola biti zamijenjena samokontrolom, odgovornost zatvorenošću, a institucionalna ravnoteža dominacijom uskog kruga ljudi.

Crna Gora ne smije dozvoliti da pod plaštom reformi gradi sistem u kojem pravosuđe postaje zatvoreni centar moći izvan ozbiljne demokratske kontrole.

Jer država u kojoj institucije same sebe biraju, same sebe štite i same sebi polažu račune, prestaje da bude pravna država, a kada pravosuđe prestane biti odgovorno društvu, tada počinje opasna deformacija same demokratije.

Zbog svega navedenog, uvjeren sam da predložene ustavne izmjene ne vode jačanju pravne države. Naprotiv. One mogu postati početak stvaranja novog oblika institucionalne nedodirljivosti, koncentracije moći i daljeg urušavanja povjerenja građana u pravosudni sistem Crne Gore.

To je iskustvo istorije i opomena koju Crna Gora ne bi smjela ignorisati.

DIXI ET ANIMAM MEAM LIBERAVI (Rekoh i spasih sebi dušu!).

Autor je nekadašnji sudija i predsjednik Ustavnog suda Crne Gore