Obalom Amalfija

Gete je svoju pjesmu Minjon, koja je postala simbol njemačke čežnje za Italijom počeo ovako:

Znaš li tu zemlju gdje limun cvjeta,

U tamnom lišću gdje pomorandža sja?

Jutros se vozimo prema tim gradinama pomorandže i limuna. Autobus klizi krivinama iznad plavog ponora. Kako li će amalfijska obala da nadmaši Sorento, varoš koju smo doživjeli kao potresnu i lijepu pjesmu o Karuzu? Ipak, očekujemo nešto specijalno. Ovih pedesetak kilometara obale uz putni pravac Strada Statale 163 Amalfitana su među imućnim turistima imaju mitski status. Bogataši ovog svijeta – to sam naučio u Monaku – ne borave samo na najljepšim mjestima, već prije svega tamo gdje im garantuju fizičku i finansijsku bezbjednost. Ako je mjesto uz to na glasu kao lijepo, onda ne pitaju koliko košta.

Vidim kroz prozor da na desnoj strani, duboko dolje ispod rta, uz obalu stijena štrči iz mora. Poznata je. Zove se Đermano – Nijemac. Veliki broj horizontalnih krečnjačkih slojeva koje je oblikovalo more stvorio je ljudsku bistu koja je rasplamsavala maštu putnika. Kartograf Đovani Antonio Mađini pomenuo je ovo mjesto 1620. godine u Atlasu Italije kao Džermenelo. Početkom prošlog vijeka već su ga svi zvali Đermano.

Nakon rata, stanovnici Pozitana nazvali su ga Adenauer jer je profilom podsjećao na tadašnjeg njemačkog kancelara. Mjesni ribari prepoznaju u stijeni Garibaldijevu glavu, a turisti je zovu Indijanska stijena.

I već prilazimo Pozitanu. U varoš zasjelu na strmu liticu stižemo u prijepodnevnim satima. Vrućina još nije bacila svoj užareni plašt na obalu. Silazimo uličicama prema crkvi i luci. Usput se divimo kućama koje kao da su urasle u stijene i poput vodopada streme ka obali.

Jedan drug, arhitekta, mi je objasnio da se narodno neimarstvo zapravo stručno zove vernakularna arhitektura. Gradovi podizani na taj način nisu nastali prema planovima nekog arhitekte, već su se razvijali prirodno kroz vjekove, prilagođavajući se terenu. Pozitano nije mogao da raste u širinu, pa je džigljao u visinu. Krov donje kuće često terasa kuće iznad nje.

U istorijskom centru Pozitana čeka nas lavirint strmih stepeništa i uskih prolaza. Prije više od sedam decenija američki književni nobelovac Džon Stajnbek je objavio zapis o ovom tada skromnom ribarskom mjestu: „Pozitano dira duboko u dušu. To je mjesto iz snova koje nije sasvim stvarno dok ste tamo, a koje vas tek pošto odete uporno priziva postajući stvarno.“

Osvrćemo se oko sebe i ne možemo da vjerujemo gdje i kako su ljudi gradili kuće. I o tome je već sve rečeno. Opet Stajnebek: „Prijatelju ne ideš u kuću; ti mu se pentraš do kuće, ili sa njim čučiš na toj vrleti, ili mu strminom silaziš u kuću.“

Jedan od prizora nas upozorava – ovdje nećemo biti usamljeni. Gomile turista silaze sa izletničkih brodova, trajekta i autobusa.

Dok silazimo ka moru odasvud nam se smiješe boje sa fasada – terakota, ružičasta, breskva, oker i bijela. Istoričari smatraju da je uloga jarkih boja bila da odbiju sunčevu svjetlost i spriječe pregrijavanje unutrašnjosti. Ali lokalno stanovništvo kaže da su ribari bojili svoje kuće kako bi ih lakše uočili sa pučine kada se po magli i oluji vraćaju kući. Navijam za ovu drugu verziju, jer u njoj ima pjesme – bojo breskve, odvedi me kući.

Primjećujem da niz kuća umjesto ravnih krovova ima plitke, bijele kupole, kao na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. Te kupole stvaraju izolacioni vazdušni džep koji drži unutrašnjost kuće hladnom tokom vrelih ljeta. I svjedoče o tome da su ljudi na obalama brže učili od drugih.

Tek kada smo sišli na plažu shvatili smo zašto šampioni društvenih mreža vole ove kulise. Oni huškaju ljude na putovanja čiji će cilj biti selfi baš ovdje.

U prizoru koji posmatram prepoznajem jednu posebnu kupolu na crkvi pored koje smo maločas prošli – kupolu crkve Uspenja Presvete Bogorodice . Obložena je takođe majolika keramikom u žutoj, zelenoj i plavoj boji. Svjetluca ribarima daleko na moru.

U ovoj crkvi čuva se vizantijska ikona Crne Bogorodice iz 12. vijeka. Prema legendi, gusarski brod koji je ukrao ikonu zahvatila je strašna oluja, a mornari su čuli glas sa neba koji govori "Posa, posa!" ("Spusti, spusti!"). Kada su ikonu ostavili na plaži, oluja je prestala, a mjesto je tako dobilo ime Pozitano.

Postoji i starija legenda o nastanku naziva mjesta. Pozitano je osnovao grčki bog mora Posejdon, i nazvao ga u čast svoje omiljene nimfe Pasiteje. Grčki pomorci su vjerovali da u obližnjem arhipelagu žive sirene koje svojom pjesmom zavode i potapaju brodove.

Tokom 9. vijeka, mjesto se razvilo oko benediktinskog samostana Svetog Vite. Kasnije je postalo ključna luka moćne Amalfijske republike. Iz ovog perioda datiraju masivne kule na obali, koje su služile za odbranu od saracenskih gusarskih napada.

Vrelo je. Vrijeme je da razmišljamo o povratku prema autobusu. Nema vremena za zavirivanje u radnje ili kafu na nekom od vidikovaca. Nije baš da se nadamo da ćemo usput sresti holivudske zvijezde poput Džulije Roberts ili Džordža Klunija koji ovdje imaju luksuzne vile zaklonjene od gužve. Ipak zamišljam ogromna unutrašnja dvorišta sa stubovima, podovima od ručno slikane keramike i baštama prepunim limunova i bugenvilija. Leonard Koen je svojedobno zapisao stih: Preporučujem vam svima da postanete bogati i slavni.

Nećemo sresti ni omatorele rokere iz Rolingstonsa, Mika Džegera i Kita Ričardsa, mada su i njihove kuće tu negdje, nedostupne običnim smrtnicima. Zanimljivo je da su kultni koncertni hit Midnight Rambler Mik Džeger i Kit Ričards napisali upravo ovdje dok su bili na ljetovanju krajem šezdesetih. Džeger je kasnije izjavio da ni sam ne zna kako su usred takve idile uspjeli da stvore mračnu priču o serijskom ubici. Kako god, Pozitano se preko Rolingstonsa neraskidivo povezao sa Bostonskim daviteljem.

Nema Džegera, ali ima na hiljade ljudi, pristiglih sa raznih tačaka planete, koji bi voljeli da ga sretnu. Privukao ih je mit o fensi raju, instagramska pućenja pred kaskadama kuća, pomisao da moraju to da vide prije nego što zauvijek sklope oči.

I onda se svi zaglave u uskim grlima – u sokacima koji nikada nisu bili predviđeni za tu masu ljudi. Obistinilo se strahovanje Džona Stajnbeka iz onog teksta, objavljenog 1953: „Skoro uvijek kada otkriješ mjesto lijepo poput Pozitana, nagonski poželiš da ga sačuvaš u tajnosti.“

Stajnbek je sa dozom humora izrazio bojazan da bi preveliki broj posjetilaca mogao da uništi magiju mjesta. Paradoksalno, slavni pisac je upravo tim svojim tekstom o Pozitanu otvorio vrata bujici radoznalih ljudi, koji će njegovu magičnu varoš jednom pretvoriti u košmar.

Stariji Englez koji ispred nas strpljivo čeka da se pomjeri makar neki centimetar naprijed, kaže svojoj ženi: „Poželjela si da ostaneš u ovom mjestu zauvijek. Sada će ti se želja ispuniti“. Čuveni engleski humor očito još nije potpuno mrtav.

Kasnimo na autobus, vođa puta je već dva puta slao poruke. Nije ova ljepota za nas. Ljepota mravinjaka. Amalfi – republika koje nema

Autobus opet vijuga iznad mora. Nestvarna ljepota pejzaža skoro da se pretvara u monotoniju. Oko se navikne na žive boje, kao da će za nas uvijek biti tu.

Na jednoj tabli čitam da prolazimo kroz Konka dei Marini. Mjestašce ne odaje utisak najglamuroznije tačke na obali glamura. Ali jeste to. Ovdje su u vili Sofije Loren i Karla Pontija šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka gostovale svjetske face. Tu je Džeki Kenedi upoznala budućeg drugog muža Aristotela Onazisa. Tu se u kupaćim gaćama šećkao Marčelo Mastrojani u bizarnom filmu Romana Polanskog „Šta“.

Uzalud krivimo vratove, vila je skrivena od pogleda i vidi se samo sa mora. Vrlo brzo, poslije nekoliko kilometara, pojavljuje se Amalfi, grad koji je u slavnim danima kao pomorska republika imao 70 000 duša. Danas tu živi jedva 4500 ljudi.

Izašli smo na parking kod pristaništa. Bilo je vrijeme ručku. Unaprijed smo rezervisali sto na terasi do vode. Narednih sat vremena uz laku mediteransku kuhinju i bijelo vino bili su najmirniji dio dana. Ovako bi moglo da se živi.

Američki pisac Gor Vidal živio je više od tri decenije u susjednom mjestu Ravelu. Zapisao je: „To je dobro mjesto za rad. A kada ne radite, to je dobro mjesto da ne radite ništa.“ E, da, i Amalfi je najbolji kada se ne radi ništa. Mogu da razumijem ovog Amerikanca koji je objasnio da je na tu obalu došao na nekoliko nedjelja i ostao više od trideset godina.

Mi to vrijeme nemamo. Zato hitamo u starogradsko jezgro. Pored Morske kapije nalazi se velika keramička ploča. Na njoj su zapisi i geografska karta. Tu je najbolje objašnjena istorija mjesta.

Torkvato Taso, pjesnik čije smo duboke tragove vidjeli u Sorentu, u svom spisu Olsobođeni Jerusalim ima sljedeće stihove o Amalfiju: Ali Amalfijci su plovili do najdaljih obala, jer su posvuda posjedovali sopstvene četvrti, pekare, kupatila, trgovine i fontanu.

Dakle, slava ovog mjesta nije izblijedjela sve do 17. vijeka, kada je Taso zapisao svoj hvalospjev. Ne treba da čudi što je umjetnik Renato Rosi 1937. ukrasio svoju tablu od majolika keramike baš zapisom čuvenog pjesnika.

Sjećanje me odmah povede u Lisabon ili Porto, a potom u Andaluziju. U Granadi ili Kordobi ali i u Sevilji može se vidjeti slična vrsta keramičkih pločica. One su u Italiji dobile naziv po ostrvo Majorka, neki kažu i po gradu Malaga, odakle su brodovi donosili takve pločice, ali i dovozili majstore koji su svoje znanje iz islamske Španije prenijeli u pomorsku republiku.

Keramička tabla je zapravo karta Sredozemlja. Na njoj se može pročitati i latinski zapis: CONTRA HOSTES FIDEI SEMPER PUGNAVIT AMALPHIS

„Amalfi se uvijek borio protiv neprijatelja vjere.“

Pritom je pojam neprijatelja bio relativan. U Četvrtom krstaškom ratu Francuzi i Mlečani, inače zakleti neprijatelji Amalfija, imali su 1204. glavnu ulogu u pljačkanju i ubijanju po Carigradu. Zna se i kako su konji Svetog Marka dospjeli u Veneciju. Ali krađu relikvija i moštiju je tada organizovao kardinal Petar od Kapue , uticajni teolog iz bogate amalfijske plemićke porodice, koji je bio papski legat u Četvrtom krstaškom ratu.

Kada su krstaši upali u Carigradi započeli trodnevno pustošenje, silovanje i pljačku crkava, Petar od Kapue je iskoristio svoj položaj da sakupi najdragocjenije hrišćanske relikvije. On je ukrao mošti Svetog Andreja Prvozvanog iz razrušene crkve Svetih Apostola u Konstantinopolju.

Ove mošti su brodom dopremljene u Amalfi 8. maja 1208. godine, gdje se i danas čuvaju u kripti katedrale Svetog Andreja. Za Amalfijce je to bio istorijski trijumf, dok je za pravoslavni istok to bila bezobzirna pljačka.

Iako Amalfi početkom 13. vijeka više nije bio nezavisna pomorska republika kao ranije, jer su ga pokorili Normani, a potom i Piza, amalfijski trgovci su i dalje imali svoje stalne trgovačke četvrti unutar samog Konstantinopolja. Tokom pljačke, italijanski trgovci u gradu pomagali su krstašima da lociraju carske riznice i skriveno blago.

Divljenje carigradskom bogatstvu u Amalfiju njegovalo se vjekovima. Bronzana vrata katedrale je kupio bogat plemić iz Amalfija u Carigradu 1060. godine. Ona su najstarija bronzana vrata u Italiji napravljena nakon pada Rimskog carstva.

U ovoj crkvi se prepliću vizantijska mistika, arapska dekorativnost i normanska monumentalnost. Rajsko predvorje kao unutrašnje dvorište, lukovi, keramika odaju mavarski rukopis. Mozaici su vizantijski. Kažu da katedrala u Amalfiju nije obična crkva, već kamena hronika Sredozemlja – mjesto gdje su se često sukobljene kulture i religije susrele i stvorile vrhunsku umjetnost. Gdje limun cvjeta

Tu, usred Amalfija, sjetim se starog dobrog Getea i njegove pjesme. Mi smo se dokopali svog limuna, ogromnog izdubljenog ploda punjenog sladoledom. Ovo zadovoljstvo košta desetak evra po glavi, ali kad smo već tu onda nema nazad. Ovdašnji limun je zbog osobene klime, vulkanskog tla i načina uzgoja na stepenastim terasama, postao posebna vrsta ploda. Domaće stanovništvo ga jede sa malo soli.

Muvamo se po uličicama u centru, zadovoljni ukusom sladoleda. Ali ručak na obali je bio daleko mirniji. Unaokolo su gomile ljudi. Kao da je sve besplatno.

Na trgu se šepuri spomenik podignut 1900. godine, rad vajara Alfonsa Balzika. Posvećen Flaviju Đoji, čovjeku kome istorijska tradicija Amalfija pripisuje pronalazak modernog pomorskog kompasa oko 1302. Iako danas istoričari raspravljaju o tome da li je Flavio Đoja stvarna istorijska ličnost ili plod pogrešnog prevoda starih tekstova, za Amalfijce je on nacionalni heroj koji je omogućio bezbjednu plovidbu svjetskim morima.

Pri izlasku iz starogradske vreve još jednom bacim pogled na keramički panel. Ovdašnji moreplovci i trgovci bili su vjekovima ključna spona između istoka i zapada, katoličke Evrope, pravoslavne Vizantije i islamskog arapskog svijeta. U ovom gradu nastao je prvi pomorski zakonik na svijetu – Tavole Amalfitane. Na mapi su ispisana imena gradova u kojima je Amalfi imao svoje trgovačke baze, poput Konstantinopolja, Aleksandrije, Antiohije, Jerusalima i Tripolija.

Ovdje se sa istoka prenijela vještina proizvodnje papira. Do danas Amalfi snabdijeva Vatikan ručno pravljenim papirom.

Stari slava je u prošlom vijeku obnovljena u mitu o najljepšoj turističkoj obali svijeta.

Neko vrijeme posmatram grad sa plaže koja je naspram starogradske kapije. A da poželim da ostanem ovdje, kao onaj američki pisac?

Za to mi je potreban krov na glavom. Kvadrat je sitnica. Pozitano oko 12.500. Ravelo oko 8000. Amalfi oko 7000. Sorento oko 6500. Naravno, evra.

S obzirom na stanje na mom računu, ništa od ostajanja. Ovo je ipak konačni rastanak od Amalfija.

Mnogi su ga opjevali. Mnogi su ga hvalili. Srećan sam što sam ga vidio. Ali sam srećan i zato što ću večeras biti u Napulju.

Možda je najljepšu misao o Amalfiju zavještao italijanski književnik Renato Fučini koji je živio na prelazu iz 19. u 20. vijek. „Sudnjeg dana će za ljude iz Amalfija koji odu u raj, sve biti kao i bilo kog drugog dana“.

Oni koji žive u raju na zemlji, često to i ne znaju. Pa kad umru i ne primijete da su otišli u raj.